Rev-2214/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2214/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T.K. iz Z., K. br. …, koga zastupa punomoćnik A.B., odvjetnik iz Z., protiv tužene C. d.d. Z., Trg bana J.J. …, radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tužitelju protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 8. studenog 1994. godine br. Gž-6692/94 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 3. veljače 1994. godine br. Pn - 1098/93, u sjednici održanoj dana 25. svibnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 55,200.000 HRD (sada 55.200,00 kn) sa zateznim kamatama po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate tekućim počev od 3. 2. 1994. godine do isplate, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 7,785.000 HRD (sada 7.785,00 kn), dok je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu radi isplate 32,300.000 HRD (sada 32.300,00 kn). Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu, dok je djelomično uvažena žalba tuženika i prvostupanjska presuda djelomično preinačena u dosuđujućem dijelu tako, da je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu radi isplate 14.000,00 kn i dosuđeni trošak tužitelju smanjen za 1.500,00 kn.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda u napadnutom dijelu ukine ili preinači u smislu revizijskih navoda.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja protivna stranka nije odgovorila niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija je neosnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

To stoga, jer nije počinjena ona bitna postupovna povreda opisana u čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na koju revident upire tvrdnjama o tome, da iz obrazloženja pobijane drugostupanjske odluke nije moguće sa sigurnošću razabrati koliko je zapravo tuženik dužan isplatiti tužitelju te da je izreka drugostupanjske presude u protivnosti sa obrazloženjem te presude kao i sa utvrđenjem suda prvog stupnja o postotku smanjenja životne i radne sposobnosti tužitelja. Takve tvrdnje revidenta po nalaženju ovog suda nisu osnovane. Naime, protivno spomenutim revizijskim navodima izreka presude suda drugog stupnja nije u protivnosti sa iznesenim razlozima u obrazloženju te presude, niti je nejasno prema izreci i obrazloženju spomenute presude kolika je novčana obveza revidenta prema tužitelju pri čemu je drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio pri utvrđivanju visine novčane naknade tužitelju za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti po prvostupanjskom sudu utvrđeni postotak smanjenja opće životne i radne sposobnosti tužitelja od 20%.

Ovaj revizijski sud nije našao da bi u postupku bila počinjena ona bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koju je prouzrokovao osiguranik tuženika izazvavši prometnu nezgodu u kojoj je tužitelj zadobio tjelesne povrede vozeći se u automobilu kojim je upravljao osiguranik tuženika, te nije sporna odgovornost tuženika za štetu koja je utvrđena u postupku pred nižim sudovima.

Revident smatra, da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo dosuđivanjem novčane naknade za sve vidove zatražene nematerijalne štete u utvrđenim iznosima koji ne predstavljaju primjerenu novčanu naknadu u ovom slučaju.

Niži sudovi utvrdili su u provedenom postupku, da je tužitelj u spomenutom štetnom događaju zadobio udarnokrvne podljeve glave sa potresom mozga, napuknuće distalne falange V prsta desne šake, udarne ozljede lijeve strane prsnog koša i područja lijeve ključne kosti, zbog kojih povreda je trpio fizičke bolove jačeg intenziteta pet dana, bolove srednje jačine osam dana, manje bolove petnaest dana, a povremeni manji bolovi javljali su se kroz narednih šest tjedana; utvrđeno je da je tužitelj pretrpio strah jačeg intenziteta kroz jedan do dva dana, a tijekom liječenja pojavio se strah sekundarne naravi radi brige za stanje zdravlja te ishod liječenja, te je preostao kod tužitelja strah u prometu trajne posljedice koje su ostale tužitelju prema utvrđenju nižih sudova (bolna osjetljivost glave, povremene glavobolje, neuroza, slabija koncentracija, brže zamaranje, smanjena mogućnost vršenja nekih manipulacija šakom) smanjuju njegovu opću životnu i radnu sposobnost za 20%.

Polazeći od navedenih utvrđenja nižih sudova, a posebno imajući u vidu utvrđenu jačinu pretrpljenih bolova i straha i njihovo trajanje, kao i vodeći računa o drugim važnim okolnostima slučaja kao što je mlada životna dob tužitelja od 20 godina života u času štetnog događaja i njegovo zanimanje (službenik te iluzionist) - ovaj Vrhovni sud nalazi, da je pobijanom presudom u skladu s odredbom čl. 200. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužitelju utvrđena primjerena novčana naknada za sve zatražene vidove nematerijalne štete i to u iznosu od 9.000,00 kn za fizičke bolove, u iznosu od 23.000,00 kn za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, te u iznosu od 8.000,00 kn za strah.

Stoga ovaj revizijski sud nalazi neosnovanim prigovore revidena iznijete u pogledu visine utvrđene novčane naknade za nematerijalnu štetu u kojima se iscrpljuju revizijski prigovori koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Iz svega izloženog ovaj sud nalazi kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje pazi po službenoj dužnosti pa je stoga reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 25. svibnja 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.