I Kž-297/2001-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-297/01-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa, Zlate Lipnjak Bosanac, Ane Garačić i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. P., zbog kaznenog djela iz 173. st. 3. Kaznenog zakona (NN 110/97; 27/98 i 129/00), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. veljače 2001. godine, br. K-253/00, u sjednici održanoj dana 4. rujna 2003. godine, u nazočnosti z.z. branitelja optuženika, odvjetnice S. G. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e :

I Povodom žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. P., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, te se izriče da je kaznenim djelom za koje je proglašen krivim, D. P. počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 129/00), pa se temeljem čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju kaznu mu se temeljem čl. 63. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 9. veljače 2000. godine do 9. veljače 2001. godine.

II Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. P., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim D. P. radi počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona i temeljem istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. veljače 2000. godine do 9. veljače 2001. godine.

Od optuženog je temeljem čl. 173. st. 7. Kaznenog zakona oduzeta droga marihuana u količini od 775,04 grama.

U odnosu na troškove kaznenog postupka, optuženi je temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku u cijelosti oslobođen obaveze naknade istih.

Protiv te presude žalio se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da se presuda preinači i optuženom izrekne stroža kazna te sigurnosna mjera iz čl. 76 st. 1. Kaznenog zakona.

Žalbu je podnio i optuženi po branitelju, odvjetniku iz Z. B. J., žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, predlažući da se prvostupanjska presuda preinači u pravnoj oznaci kaznenog djela, a podredno da se optuženom izrekne blaža kazna. Također traži da ih se obavijesti o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. ("Narodne novine" broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99 i 58/02, u nastavku Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženik i branitelj, a sjednici vijeća pristupio je z.z. branitelja, odvjetnica iz Z. S. G., te je sjednica vijeća održana u odsutnosti optuženika, na temelju čl. 374. st. 4. Zakona o kaznenom postupku.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

U odnosu na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije u pravu državni odvjetnik da bi prvostupanjska presuda bila nerazumljiva i proturječna razlozima, odnosno da postoji proturječje onoga što je navedeno u iskazima sa onim što sud navodi u samim razlozima presude.

Naime, prvostupanjski sud potpuno ispravno utvrđuje, prihvaćajući navod obrane optuženika, da je sporni paket marihuane dobio od osobe po imenu Z.. Također, utvrđenje prvostupanjskog suda da su se oni međusobno poznavali, pa čak i ako optuženik zna da taj Z. pripada narkomanskom miljeu, još uvijek nije dostatno za zaključivanje da bi među njima postojao i dogovor o nekoj budućoj zajedničkoj aktivnosti na prodaji droge marihuane. Za utvrđenje ove okolnosti potreban je puno veći stupanj izvjesnosti nego li je on rezultirao provedenim dokaznim postupkom, pa uz navođenje svih ovih okolnosti, izreka prvostupanjske presude nije proturječna njenim razlozima, kada prvostupanjski sud obrazlaže zbog čega ne nalazi dokazanim postojanje kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. Kaznenog zakona, kako je to opisao tužitelj u svojoj optužnici.

Također, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno, kako to tvrde u svojim žalbama optuženik i državni odvjetnik, koji se poziva i na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, iako ne obrazlaže u čemu bi ono bilo nepotpuno utvrđeno.

Naime, prvostupanjski sud je izvršio valjanu analizu obrane optuženika i pronađenih materijalnih tragova (droga marihuana u jednom velikom i četiri manja paketića, kao i sredstvo kojim su isti paketići zamotani), i na temelju tako provedenog dokaznog postupka, izveo ispravan zaključak da se u radnjama optuženika stječu sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je on i proglašen krivim, te da se ne može raditi niti o kaznenom djelu iz čl. 173. st. 3. Kaznenog zakona, kako to tvrdi tužitelj, a niti o kaznenom djelu iz čl. 173. st. 1. Kaznenog zakona, kako to tvrdi optuženik (list 5 i 6 presude). Potpuno je ispravan zaključak prvostupanjskog suda, do koga je došao nakon analize obrane i svih izvedenih dokaza, da ne postoji niti jedan dokaz koji bi upućivao na zaključak da bi se on sa bilo kime udružio radi prodaje opojne droge, a jednako tako i zaključak da je ovu drogu držao u namjeri prodaje, a ne kako to optuženik tvrdi tijekom postupka, za vlastite potrebe. Količina, koja je razdvojena u jedan veliki i četiri manja paketića, koji se čuvaju na odvojenim mjestima, sve obmotano identičnom ljepljivom trakom, kao i čvrsto fiksiranje ljepljivom trakom i malih paketića, upućuje na ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je ova droga bila namijenjena prodaji i to upravo od strane optuženika, a ne vlastitom konzumiranju i tek "čuvanju" veće količine za osobu po imenu Z..

Ispitujući presudu po službenoj dužnosti, a povodom izjavljenih žalbi, ovaj sud je našao da je povrijeđen zakon i to na štetu optuženika, time što je u međuvremenu, nakon počinjenja kaznenog djela, nastupila izmjena Kaznenog zakona. Stoga je ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela, a sukladno tome i u odnosu na temelj za izricanje kazne, te je kazneno djelo pravno označeno prvostupanjskom presudom kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, preinačio na način da je djelatnost optuženika označio kao kaznena djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona.

Naime, člankom 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, koji je stupio na snagu 30. prosinca 2000. godine (“Narodne novine”, broj 129/00 od 22. prosinca 2000. godine) za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ kao maksimalna kazna je propisana kazna zatvora od 12 godina, te se za to djelo više ne može izreći kazna dugotrajnog zatvora, pa je u tom smislu novi zakon blaži za počinitelja. Minimalna kazna od jedne godine nije mijenjana.

I nakon ranije opisane izmjene pravne oznake kaznenog djela, imajući u vidu kriminalnu aktivnost optuženika, u odnosu na odluku o kazni prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice za odmjeravanje kazne i zatim, i prema mišljenju ovoga Vrhovnog suda, ispravnim njihovim vrednovanjem osudio optuženika na minimalnu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, uz koju kaznu, obzirom da ju je optuženik već izdržao, nije bilo mjesta izricanju i sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti, kako to ispravno utvrđuje i prvostupanjski sud.

Sud je ispravno optuženiku oduzeo cjelokupnu količinu opojne droge marihuane, već oduzete od njega prema potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene druge povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, osim ranije navedene, trebalo je na temelju čl. 387. i 390 st. 1. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 4. rujna 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Katica Jelić, v. r.