I Kž-538/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 538/14-4

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Senke Klarić- Baranović, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Marijana Svedrovića i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv K. K., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. i člankom 21. stavak 3. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 1. srpnja 2014. broj K-131/13, u sjednici održanoj dana 16. listopada 2014.

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 453. točka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13. i 145/13. – dalje u tekstu: ZKP/08), optuženi K. K. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv života i tijela, pokušaja ubojstva u prekoračenju nužne obrane iz članka 110. u vezi s člankom 34. i člankom 21. stavak 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11).

Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 5. ZKP/08, nužni izdaci optuženika te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavak 1. ZKP/08 te zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu Županijskog suda u Zagrebu broj 2 K-131/13 od 1. srpnja 2014. ukine i predmet vrati na ponovno suđenje“.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi K. K. putem braniteljice K. A., odvjetnice iz Z., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

I Kž 538/14-4

Sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Državni odvjetnik u uvodnom dijelu žalbe ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, no, istu niti konkretizira, niti obrazlaže, već u pojedinim dijelovima obrazloženja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja upire na neke nejasnoće ili kontradiktornosti za koje smatra da postoje u presudi. S obzirom na ovakvo navođenje bitne postupovne povrede, pobijana je presuda ispitana u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08 i nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ova na koju se žalitelj poziva, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao jasne, potpune i detaljne razloge za svoja utvrđenja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Okolnost što se žalitelj ne slaže s tim utvrđenjima može se razmatrati u okviru pravilnost i potpunosti činjeničnih utvrđenja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

Suština državnoodvjetničke žalbe svodi se pobijanje utvrđenja prvostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji optuženik postupao u granicama nužne obrane nasuprot te tvrdnji da je ta obrana prekoračena, kako je to navedeno u optužnici.

Naime, kako se to ističe i u žalbi državnog odvjetnika, kod nužne se obrane radi o sukobu prava i neprava, odnosno riječ je o odbijanju protupravnog napada, pri čemu s pravom državni odvjetnik ističe da se ne može legalizirati svaki intenzitet zaštite od protupravnog napada. Međutim, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u konkretnoj je situaciji prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je intenzitet obrane bio ekvivalentan napadu. Naime, nedvojbeno je potreban izvjestan razmjer između napada i obrane, da bi se ona mogla označiti nužnom. Međutim, ovo ne treba shvatiti tako da onaj koji se brani ne smije nanijeti težu povredu od one koja njemu neposredno prijeti. Pitanje neophodne potrebe neke obrane mora se cijeniti s obzirom na konkretnu situaciji, a poglavito s obzirom na jačinu i intenzitet napada te koje sredstvo i mogućnosti u tom trenutku napadnuti ima na raspolaganju. Za mjeru potrebne obrane važna je proporcionalnost između intenziteta napada i obrane, a ne proporcionalnost između napadnutog i u obrani povrijeđenog dobra. Onaj koji je u stanju nužne obrane ne mora bježati ispred napadača, već je ovlašten, u granicama nužne obrane, povrijediti napadačevo dobro.

Stoga, u situaciji kada optuženi K. K. tijekom verbalnog i fizičkog sukoba rukama i nogama te naguravanja najprije s R. B., a potom i s V. B. koji se naknadno uključio u sukob, a koji su alkoholizirani i optuženiku otprije poznati kao osobe sklone agresiji, pri čemu je optuženiku naneseno više tjelesnih ozljeda, od kojih je jedna oteklina iznad lijevog oka s kontuzijom očne vjeđe i periokularnog područja, koja mu je ozljeda zasigurno morala utjecati na jasnoću vida (što pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi) i pri čemu su se u trenutku napada na optuženika s njim nalazili njegovo dvoje djece i supruga koja se je nesporno u trenutku ubadanja nožem nalazila izvan automobila (jasno vidljivo sa snimke video-nadzora), osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik ubadajući u jednom trenutku V. B. nožem postupao u nužnoj obrani, odbijajući od sebe istodobni protupravni napad, pri čemu nije došlo do prekoračenja te obrane, kako to neosnovano ističe državni odvjetnik u svojoj žalbi.

I Kž 538/14-4

Takvo stanovište državnog odvjetnika nije prihvatljivo, jer se od osobe napadnute od strane dviju alkoholiziranih osoba, poznatih po agresivnom i nasilnom postupanju, koje su brojčano nadmoćnije od optuženika i koje, kao što to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, sinkronizirano napadaju, izmjenjujući se u udaranju optuženika, pri čemu u jednom trenutku jedan od napadača ispoljava izvjestan stupanj agresije i prema optuženikovoj supruzi te suputniku u optuženikovom automobilu, ne može tražiti da hladno prosuđuje i reagira na način da njihov napad odbija manjom povredom napadačevog dobra, odnosno da promisli u koji bi dio tijela bilo manje opasno ubosti osobu koja ga napada. Naime, iz pravilno utvrđene od strane prvostupanjskog suda dinamike događaja na temelju iskaza svjedoka M. Č. te G. K., optuženikove obrane i snimke video-nadzora, vidljivo je da je optuženik napad dvojice napadača bezuspješno pokušavao odbiti blažim sredstvima te uzmicanjem prema svojem automobilu, pri čemu u jednom trenutku biva gotovo odbačen u unutrašnjost automobila. No, u jednom se trenutku nalazi stješnjen uz svoj automobil (u kojem se u inkriminiranom trenutku nalazi njegovo dvoje maloljetne djece) bez mogućnosti daljnjeg uzmicanja i bez mogućnosti odlaska automobilom s mjesta događaja jer se u tom trenutku njegova supruga nalazi izvan automobila (prema snimci video-nadzora, a protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, supruga posljednja ulazi u automobil). Stoga je jedina radnja koja mu je u tom trenutku bila preostala za odbijanje napada, ubadanje nožem napadača, što je u konačnici doista i dovelo do prestanka napada.

Pri procjeni je li optuženik u danom trenutku mogao drugačije reagirati i istodobni protupravni napada na sebe odbiti manje intenzivnom obranom, treba svakako imati na umu i optuženikovo psihičko stanje u trenutku napada. Naime, prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka prim. dr. sc. Ž. M., spec. neuropsihijatra, utvrđena dinamika događaja, odnosno fizičko razračunavanje sudionika događaja te stvaranje neugodne situacije, nepovoljne i ugrožavajuće klime za putnike u optuženikovom automobilu, uz verbalnu, ali i fizičku agresiju tijekom događaja upravljenu prema optuženiku (pri čemu je i tjelesno ozlijeđen), dovodi kod njega do osjećaja ugroženosti i straha na samo za sebe, nego i za ženu i djecu, kao i promjene afektivnog stanja, pri čemu je kontrola njegovih postupaka bila bitno reducirana, kao i uvid u uzročno-posljedične veze realiteta. Stoga je nerealno od osobe u opisanom psihičkom stanju, čiji je fizički integritet ugrožen i koja strahuje za svoje bližnje (neovisno o tome je li u tom trenutku napad usmjeren na njih ili nije, s obzirom na to da se oni u tom trenutku nalaze nezaštićeni na mjestu događaja), da razborito postupa i prilikom odbijanja napada na sebe trezveno razmisli o najmanje tegobnoj obrani, pri čemu nije bilo realno za očekivati da će napad na njega prestati jer se fizički sukob pomicao od automobila s kojim su došli R. B. i V. B. prema optuženikovom automobilu.

Pogrešno smatra državni odvjetnik da je radi utvrđivanja tzv. lažne ili dodatno formirane hrabrosti alkoholiziranih napadača na koju se poziva prvostupanjski sud u pobijanoj presudi bilo potrebo provesti psihijatrijsko vještačenja R. B. i V. B.. Naime, radi se o općepoznatoj činjenici često spominjanoj u sudskoj praksi pa je nije potrebno posebno utvrđivati. Osim toga, optuženiku su R. B. i V. B. od ranije poznati po svojem agresivnom ponašanju i sklonosti dovođenju u alkoholizirano stanje, pa je s pravom prvostupanjski sud okolnost alkoholiziranosti napadača ocijenio kao okolnost uslijed koje optuženik nije mogao očekivati da bi samo prijetnja nožem mogla zaustaviti njihov napad.

Jednako tako, pravilno prvostupanjski sud prilikom optuženikovog izbora adekvatne obrane za odbijanje napada uzima u obzir i nazočnost njegove obitelji na mjestu događaja, unatoč tome što do tada njegova obitelj nije izravno napadnuta. Naime, vještak psihijatar je

I Kž 538/14-4

više puta naglasio da je optuženik bio u situaciji osjećaja straha, ne samo za sebe, nego i za druge i to upravo zbog toga što su se njegova supruga i djeca te još jedna osoba nalazili u automobili. Nalazio se u izrazito ugrožavajućoj situaciji i bio je tada prepadnut, a njegova reakcija po vještakovoj procjeni bila je sukladna tadašnjem psihičkom stanju u kojem se optuženik nalazio.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio realne mogućnosti optuženog K. K. za uspješno odbijanje napada, kada se imaju na umu sve pravilno utvrđene okolnosti konkretnog događaja.

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog državnog odvjetništva da se nad optuženikom provede novo psihijatrijsko vještačenje, zbog činjenice vođenja drugog kaznenog postupka protiv njega te da se pribavlja medicinska dokumentacija optuženikovih ozljeda iz KB S.. od 11. ožujka 2013. Naime, u odnosu na činjenicu vođenja drugog kaznenog postupka i njegovog utjecaja na nalaz i mišljenje vještaka psihijatra u ovom predmetu očitovao se prim. dr. sc. Ž. M., spec. neuropsihijatar, navodeći izričito da svako događanje nakon inkriminiranog događaja ne može biti predmet za izradu ovog vještva te da nove informacije o optuženikovom psihičkom stanju nastale nakon incidentnog događaja u ovom predmetu ne bi utjecale na njegov nalaz i mišljenje, ističući da svako od djela za koja se optuženik tereti treba gledati zasebno. Što se tiče dokumentacije vezane za optuženikove ozljede, treba napomenuti da su ozljede utvrđene na temelju dokumentacije sačinjene odmah po događaju i na temelju te je dokumentacije je provedeno i vještačenje, dok je dokumentacija čije pribavljanje predlaže državni odvjetnik sačinjena 11. ožujka 2013. (događaj se zbio 8. ožujka 2013.) pa je logično da ista sadržava različite podatke o ozljedama, na što se očitovao i liječnik vještak dr. D. S.. Stoga je osnovano i zakonito prvostupanjski sud ove dokazne prijedloge državnog odvjetnika odbio kao odugovlačeće i nevažne.

Slijedom svega navedenog, imajući na umu da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, koje žalbenim tvrdnjama nisu dovedene u sumnju, nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1. ZKP/11).

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija presuda suda prvog stupnja, a prilikom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavak 1. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. listopada 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.