Revr-494/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 494/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, Željka Glušića, Davorke Lukanović- Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u građansko pravnoj stvari tužiteljice Z. M. iz S., koju zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u S., protiv tužene S. b. d.d. S. (sada HVB S. b. d.d.), koju zastupa punomoćnica A. L., odvjetnica u S., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž-69/05 od 02. ožujka 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. broj IV P- 2824/03 od 13. listopada 2004., u sjednici održanoj dana 18. srpnja 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, prihvaćen je tužbeni zahtjev i suđeno je:

„Poništava se kao nezakonita odluka Glavnog direktora S. b. d.d. br. …od 10. srpnja 1992., te odluka Stručne komisije za zaštitu prava radnika od 17. i 18. kolovoza 1992., s kojim je odlukama tužiteljici Z. M. utvrđen prestanak radnog odnosa 30. studenoga 1992., odnosno odbijen prigovor, te je tužena dužna tužiteljicu vratiti na rad u roku od 8 dana.

Dužan je tuženik u roku od 8 dana isplatiti tužiteljici na ime troška postupka iznos od 8.906,00 kn."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu drugostupanjsku presudu preinači na način da prihvati žalbu tuženika protiv prvostupanjske presude, prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Tužiteljica je dostavila odgovor na reviziju tuženika u kojem predlaže da revizija kao neosnovana bude odbijena.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane presude u granicama razloga navedenih u reviziji (čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku – "Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio da revizijski razlozi nisu ostvareni.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 11. na koju se ukazuje revizijom. Pobijana presuda sadrži razloge o pravno odlučnim činjenicama, razlozi presude nisu ni međusobno proturječni, ni suprotni sadržaju dokaza izvedenih u prvostupanjskom postupku, pa se pravilnost pobijane presude može ispitati.

Prvostupanjski sud je utvrdio, a drugostupanjski sud je ocijenio pravilnim činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi:

- da je tužiteljici kao radnici tuženika Odlukom tuženika broj … od 10. srpnja 1992. i Odlukom Stručne komisije za zaštitu prava radnika od 17. i 18. kolovoza 1992. utvrđen prestanak radnog odnosa s danom 30. studenoga 1992., zbog prestanka potrebe za radom radnika (tehnološkog viška);

- da tuženik nije mogao osigurati zaposlenje tužiteljici primjenom mjera propisanih čl. 25. st. 1. tada važećeg Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj: 25/92, 26/93 i 29/94 – dalje: ZRO);

- da je prigovor tužiteljice odbijen Odlukom Stručne komisije za zaštitu prava radnika od 19. kolovoza 1992.;

- da je tužiteljica u vrijeme donošenja spomenutih odluka radila na radnom mjestu referenta šalterskih poslova 2;

- da tuženik nije primijenio zakonske kriterije koje je bio dužan primijeniti kod donošenja odluke kojom se utvrđuje koji su to radnici za čijim je radom trajno prestala potreba.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev osnovanim.

Čl. 25. st. 3. ZRO-a je propisano da se prilikom utvrđivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba uzimaju u obzir slijedeći kriteriji: uspješnost u radu, posebno znanje, sposobnost, znanje, stručna sprema, dužina radnog staža i socijalni status radnika.

Revident osnovano tvrdi da je autonomno pravo poslodavca da ocijeni kojem će od više kriterija propisanih zakonom dati veće, a kojem manje značenje kod utvrđivanja za čijim je radom od više radnika trajno prestala potreba.

Međutim revident gubi iz vida da autonomnost poslodavca kod primjene propisanih kriterija ne daje poslodavcu pravo da kod utvrđivanja za kojim je radnicima prestala potreba u potpunosti zanemari ostale kriterije u situaciji kada su radnici koji su ostali na radu ocijenjeni glede uspješnosti na radu isto kao i tužiteljica.

Zbog navedenih su razloga nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da prilikom utvrđivanja radnika za čijim je radom prestala potreba poslodavac nije postupio sukladno čl. 25. st. 3. ZRO cijeneći sve kriterije propisane zakonom, kumulativan, s time da tijekom postupka tuženik nije sudu dostavio podatke za ostale radnike koji bi omogućavali sudu ocjenu bi li tužiteljica primjenom i ostalih zakonom propisanih kriterija ostala raditi ili bi bila osnovano oglašena kao višak radnika.

Tuženik je donošenjem odluke čija se pravilnost glede primjene zakona propisanih kriterija, zbog nedostatka obrazloženja i nedostavljanja podataka za ostale radnike nije mogla ispitati, povrijedio tužiteljičina prava iz radnog odnosa. Zato je pravilno odluka osporavana tuženikova ocijenjena nezakonitom.

Zbog navedenih je razloga primjenom čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. srpnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.