Kžm-15/2005-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 15/05-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Erike Kocijančić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu prema mlt. M. C., zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 3. KZ-a, odlučujući o žalbama mlt. M. C. i državnog odvjetnika, podnesenima protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 16. veljače 2005. godine broj Km-6/04, u sjednici održanoj dana 6. srpnja 2005. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba mlt. M. C., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji, te se mlt. M. C., za kazneno djelo zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, temeljem čl. 32. st. 1. u svezi čl. 23. i čl. 24. Zakona o sudovima za mladež (u nastavku: ZSM) izriče kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a maloljetniku se u izrečenu kaznu maloljetničkog zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 9. siječnja 2004. godine, pa nadalje.

II. U povodu žalbe mlt. M. C. i državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri obveznog psihijatrijskog liječenja i izriče da obvezno psihijatrijsko liječenje maloljetnika traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjeno, ali ne dulje od 3 (tri) godine.

III. Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te u ostalom dijelu žalba mlt. M. C., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim mlt. M. C., zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 3. KZ-a, te mu je temeljem čl. 23. i čl. 24. ZSM izrečena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od osam godina.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a maloljetniku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. siječnja 2004. godine, pa nadalje.

Temeljem čl. 75. st. 1. KZ-a u svezi čl. 30. ZSM prema mlt. M. C. je primijenjena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Temeljem čl. 137. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02, u nastavku: ZKP) optuženiku je vraćena – jedna jakna, jedan par čizama marke "AIRWAIR", jedne hlače marke "Lewis", jedan vojni maskirni prsluk i jedna majica dugih rukava.

Temeljem čl. 86. st. 1. ZSM troškovi postupka padaju na teret državnog proračuna.

Protiv ove presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i mlt. M. C.

Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji i predložio da se pobijana presuda preinači i maloljetniku izrekne kazna maloljetničkog zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Maloljetnik je podnio žalbu, putem branitelja D. H., odvjetnika iz D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenoj sankciji i izrečenoj sigurnosnoj mjeri i predložio da se prvostupanjska presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da se preinači u korist maloljetnika.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vraćajući spis predložilo da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalba maloljetnika odbije kao neosnovana.

Žalba mlt. M. C. je djelomično osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

Bez osnova ističe maloljetnik u žalbi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, koja povreda posebno i nije obrazložena, a ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti u okviru propisa iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud takvih povreda nije našao.

Neosnovana je također žalba maloljetnika zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Maloljetnik u žalbi iznosi stajalište kako se u ovom slučaju ne radi o optuženom kaznenom djelu teškog ubojstva, već o ubojstvu na mah iz čl. 92. KZ-a, odnosno iz čl. 90. KZ-a. U žalbi se navodi kako su maloljetnik i pokojni oštećenik bili dobri prijatelji i zadnjih šest mjeseci se intenzivno družili, da na strani maloljetnika nije postojala namjera da usmrti pokojnog T. K., već da je u alkoholiziranom stanju, nakon fizičkog napada, prijetnji i vrijeđanja od strane pokojnog oštećenika, koji je također bio alkoholiziran, doveden u stanje jake razdraženosti, te mu je uslijed toga zadao udarce koji su doveli do smrtnog ishoda. U prilog svojih tvrdnji žalitelj se poziva na odluku ovog Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. veljače 1964. godine broj Kž-367/64.

Međutim, neprihvatljivi su žalbeni navodi u pogledu pravne oznake djela. Naime, prvostupanjski sud je u djelovanju maloljetnika opravdano našao sva obilježja kaznenog djela počinjenog na osobito okrutan način iz čl. 91. toč. 3. KZ-a.

Kada se uzmu u obzir sve zadane brojne povrede glave i da te povrede, prema nalazu i mišljenju liječničkih vještaka J. Š. i D. S., kao što su fraktura nosa ili vilice prati jaki intenzitet boli, a da je fraktura lubanje praćena najjačom boli, da je maloljetnik udarcima noge na kojima je imao čizmu sa zadebljanjem usmrtio T. K. koji je alkoholiziran bespomoćno ležao na podu, tada je pravilno zaključiti da postoje sve objektivne i subjektivne okolnosti da se počinjeno djelo maloljetnika pravno ocijeni kao kazneno djelo ubojstva počinjeno na osobito okrutan način iz čl. 91. toč. 3. KZ-a.

Neosnovano su stoga žalbeni navodi da je djelo počinjeno na mah, odnosno da se radi o običnom ubojstvu. Sve da je pokojni oštećenik u bespomoćnom stanju u kojem je bio i teško alkoholiziran, u takvom stanju i izrekao maloljetniku neke riječi kako to navodi maloljetnik u žalbi, zbog stanja u kome se nalazio, nikako se ne može uzeti da su u ovom slučaju ostvarene pretpostavke za kvalifikaciju djela po čl. 92. KZ-a ili po čl. 90. KZ-a, jer je maloljetnik bio taj koji je nakon prepirke i naguravanja s T. K., dok je isti bespomoćno teško pijan ležao na podu, u cilju da ga usmrti i nanese mu teške bolove i patnje, zadao mu više udaraca nogom u predjelu glave i zbog kojih je povreda nakon sat vremena preminuo. Konačno iz podataka u spisu, a posebno iz ponašanja maloljetnika neposredno prije izvršenja djela, kao i neposredno nakon počinjenja djela ne proizlazi da bi maloljetnik, iako je djelo počinio u afektivnom stanju, to stanje doseglo stupanj jake razdraženosti kakav ima u vidu odredba čl. 92. KZ-a.

Prvostupanjski sud je pravilno našao da je maloljetnik bio svjestan toga da utvrđenim načinom ozljeđivanja uzrokuje pokojnom oštećeniku teške bolove i patnje i da je to htio. Prema mišljenju citiranih liječničkih vještaka proizlazi da je pokojni oštećenik trpio bolove jakog intenziteta koji su trajali koliko i samo ozljeđivanje, pa iako se ne može točno utvrditi vrijeme kada je nastupila nesvijest, odnosno koma, obzirom da su bolovi bili tako intenzivni i da su ozljede nanesene na način da kod oštećenika uzrokuju teške bolove i patnje, treba uzeti da je djelo izvršeno na osobito okrutan način.

Kvalifikatorni element osobite okrutnosti u ovom slučaju mora biti takvog intenziteta da djelu u odnosu na obično ubojstvo daje poseban kvalitet, a takav poseban kvalitet i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, obzirom na sve naprijed navedeno, postoji. Kraj pravilno utvrđenih svih odlučnih činjenica o kojima ovisi i pravilna pravna ocjena djela, nema nikakvog osnova pozivanje žalbe na spis ovog suda broj Kž-367/64 i pravno razmatranje navedeno u svezi s tim konkretnim kaznenim predmetom.

Neosnovana je stoga žalba maloljetnika zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Osnovana je žalba maloljetnika zbog odluke o kaznenoj sankciji, dok je žalba državnog odvjetnika zbog iste žalbene osnove neosnovana.

Državni odvjetnik smatra, da je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preblaga imajući u vidu visoki stupanj upornosti, bezobzirnosti i brutalnosti prilikom počinjenja djela, te da se izrečenom kaznom neće postići preventivni učinak.

Nasuprot žalbi državnog odvjetnika, maloljetnik nalazi da okolnosti koje su išle njemu u prilogu nisu uzete u obzir prilikom odlučivanja o kazni, zatim da je senzacionalističko pisanje lokalnih medija dovelo do izricanja tako teške kazne, a da je time ujedno zakinut za svoja prava kao maloljetnik (tajnost postupka) i jednakosti pred zakonom, te ističe svoje kajanje i psihičko stanje koje mu nije uzeto u obzir kao olakšavajuća okolnost. Prvostupanjski sud je prilikom odmjeravanja kaznene sankcije imao u vidu i pravilno je ocijenio težinu počinjenog kaznenog djela i stupanj kaznene odgovornosti maloljetnika. Međutim, ovaj drugostupanjski sud smatra, uzimajući u obzir da su maloljetnikove sposobnosti shvaćanja vlastitog postupanja i vladanja svojom voljom, kritične zgode bile značajno umanjene (iako je njegova svjesnost u odnosu na nanošenje intenzivnih boli i patnje oštećeniku bila očuvana), emocionalnu nezrelost, alkoholiziranost, te da je djelo počinio u dobi od 16 godina i 9 mjeseci, da je opravdano izreći mu kaznu maloljetničkog zatvora u kraćem vremenskom trajanju.

Kaznom izrečenom u trajanju od sedam godina po ocjeni ovog suda, imajući pri tome posebno na umu stupanj zrelosti maloljetnika, vrijeme potrebno za njegov odgoj, obrazovanje i stručno osposobljavanje, biti će u cijelosti ostvarena svrha kažnjavanja (čl. 24. st. 3. ZSM).

Sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja ispravno je primijenjena prema maloljetniku, u skladu je s nalazom i mišljenjem psihijatrijskih vještaka i u njegovu korist. Jedino je trebalo, povodom žalbe maloljetnika i državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, preinačiti prvostupanjsku presudu u pogledu roka trajanja te mjere.

Naime, u označenom dijelu prvostupanjski sud je počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 5. ZKP-a, jer je prekoračio ovlast koju sud ima po zakonu. Odredbom čl. 75. st. 3. KZ-a određeno je da sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali da u svakom slučaju ne može trajati dulje od tri godine.

Trebalo je stoga, obzirom na izneseno, temeljem čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a, po službenoj dužnosti, preinačiti prvostupanjsku presudu u pogledu roka trajanja primijenjene sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja.

Obzirom na sve izloženo valjalo je odlučiti i presuditi kao u izreci (čl. 387. st. 1. ZKP- a).

U Zagrebu, 6. srpnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.