Gž-129/2013-2 · Županijski sud u Dubrovniku



Gž.129/13

Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

P R E S U D A

U ime Republike Hrvatske, Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Emira Čustovića, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Đorđa Benussi, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja In Trend d.o.o., Obala Stjepana Radića 2, kojega zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Grada Dubrovnika, Pred Dvorom 1, kojega zastupa punomoćnik Darijo Obradović, diplomirani pravnik zaposlen kod tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku br. P.903/10 od 12. travnja 2012.g., u sjednici vijeća održanoj dana 11. prosinca 2013.g.,

p r e s u d i o j e:

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P.903/10 od 12. travnja 2012.g.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom ukinuto je rješenje o ovrsi Općinskog suda u Dubrovniku br. Ovrv.144/04 od 5. veljače 2004.g. i odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom 563.247,20 kuna sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinih, tužbenim zahtjevom preciziranih, mjesečnih iznosa, od dospijeća do isplate, te je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

Pravovremenom žalbom ovu presudu pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga (članak 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, (2/07 i 96/08), 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP),

s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora bio je zahtjev za isplatom zakupnine za razdoblje od prosinca 2000. do prosinca 2003.g. prema ugovoru o zakupu poslovnih prostorija zaključenom na određeno vrijeme, između prednika tužitelja i tuženika, bez datuma.

Među strankama bilo je sporno da li je navedeni ugovor, a s obzirom da je zaključen na određeno vrijeme i to šest mjeseci počevši od 1. travnja 1995..g. prestao, s obzirom da nakon tog datuma prostor nije predan predniku tužitelja, a tada važećim propisima bilo je određeno da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija, zaključen na određeno vrijeme, po isteku vremena na koje je zaključen, smatra prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi koristiti poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi.

Pobijanu presudu prvostupanjski je sud donio utvrdivši da tuženik nije u posjedu poslovnog prostora nakon isteka ugovora o zakupu na određeno vrijeme, pa se stoga ne može smatrati da je ugovor prešutno obnovljen na neodređeno vrijeme.

Žalbom se osporava utvrđeno činjenično stanje i tvrdi da je irelevantno je li tuženik faktički izvršavao posjed nad zakupljenim poslovnim prostorijama ili nije nakon 1. listopada 1995.g. (isteka ugovornog roka zakupa), s obzirom na protuugovorno raspolaganje istim (svojevoljnom promjenom statusa neposrednog u posrednog posjednika) ugovorom o podzakupu, čime tuženik nije prestao biti obveznikom plaćanja ugovorene zakupnine. Ovakvu tvrdnju žalitelj temelji na činjenici da je Dominikanski samostan, protiv kojeg je tužitelj ustao tužbom radi predaje u posjed poslovnih prostorija koje su predmet ugovora o zakupu parničnih stranaka, a koji se vodio pod br. P.70/04, u tom postupku tvrdio da se u posjedu spornih prostorija nalazi na temelju ugovora o zakupu s Gradom Dubrovnikom.

Ocjenom svih provedenih dokaza u međusobnoj vezi, utvrđenje prvostupanjskog suda da ugovor o zakupu na određeno vrijeme nije prešutno pretvoren u ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme, ovaj sud nalazi pravilnim.

Iz dopisa tuženika od 20. kolovoza 2001.g. i prednika tužitelja od 7. studenog 2003.g. proizlazi da je tuženik i prije pokretanja ovog parničnog postupka, bio isključiv u tvrdnji da je ugovor o zakupu prestao istekom roka na koji je bio zaključen, ne pristajući zaključiti sporazumni raskid ugovora o zakupu upravo jer je ugovor istekao, čak i uz ponudu da se od njega neće tražiti plaćanje (navodno) neplaćenih iznosa zakupnina (plaćanje kojih setraži o ovom parničnom postupku). Dopis prednika tužitelja od 7. studenog 2003.g., kojim se povlači ponuda sporazumnog raskida ugovor o zakupu bez naplate dužne zakupnine, jer je istekao rok od 15 dana u kojem je tuženik mogao takvu ponudu prihvatiti, datira nakon ročišta u predmetu P.70/04 od 3. lipnja 2004.g. u kojem je posjednik ovih poslovnih prostorija (Dominikanski samostan) ustvrdio da je u njihovom posjedu temeljem ugovora o zakupu s tuženikom, a što bez odobrenja zakupodavca (prednika tužitelja), prema ugovoru o zakupu, nije bilo dopušteno. Sam tužitelj tvrdi da je tuženik plaćao zakupninu do 1997.g. (ovu činjenicu nije dokazao, niti na nju pružio dokaz),te da je tada (po prestanku plaćanja) postalo jasno da je tuženik, protivno članku 7. ugovora o zakupu, predao dio prostora u posjed Dominikanskom samostanu. Ovime tužitelj podupire svoju tvrdnju da je ugovor o zakupu prešutno obnovljen na neodređeno vrijeme (plaćanjem zakupnine i nakon proteka roka na koji je ugovor zaključen), ali i priznaje da zakupninu tuženik nije plaćao svakako od tada (1997.g.), pa je tužitelj, kao zakupodavac, već tada mogao raskinuti ugovor o zakupu (zbog navodnog davanja u podzakup) i naplatiti dužnu zakupninu,što bi bio logičan slijed događanja da je ugovor o zakupu na određeno vrijeme s tuženikom doista prešutno obnovljen u ugovor na neodređeno vrijeme. S obzirom da je, umjesto toga,čak šest godina kasnije (2003.g.), tužitelj tuženiku ponudio sklapanje sporazumnog raskida ugovora o zakupu bez obveze plaćanja ugovorene zakupnine (koju ponudu tuženik odbija) nameće se zaključak da nisu ostvareni uvjeti zbog kojih bi se ugovor o zakupu na određeno vrijeme mogao smatrati prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme.

Na to ukazuje i činjenica da svi računi za utuženu zakupninu, koji su priloženi prijedlogu za ovrhu,nose datum 15. prosinca 2003.g., ali s naznakom dospijeća od prosinca 2000. do prosinca 2003.g., pa je očito da su sačinjeni tek za potrebe ovog sudskog postupka, pokrenutog 16. prosinca 2003.g., a ne da su sačinjavani mjesečno, u skladu s ugovorenom obvezom plaćanja zakupnine.

Kada se uzme u obzir da je ugovor o zakupu među parničnim strankama bio zaključen za potrebe obnove Dominikanskog samostana, da se u dopisu tuženikova tijela tužitelju od 20. kolovoza 2001.g. navodi (cit.) "posjedovanje vašeg prostora postojalo je i prije zaključenja ovog ugovora o čemu postoji široka korespondencija, postojalo je i za vrijeme važenja ugovora, radi čega je isti sklopljen…", da su računi za zakupninu prema ugovoru o zakupu izdani tek za potrebe ovog sudskog postupka, nakon ponude sporazumnog raskida ugovora o zakupu bez naplate zakupnine, koju tuženik nije prihvatio, i to šest godina nakon što su se ispunili uvjeti za raskid ugovora o zakupu (neplaćanje zakupnine, navodno davanje u podzakup), jasno je da postoji kompleksniji odnos kako parničnih stranaka, tako i trećih u pogledu poslovnih prostorija na koje se ugovor o zakupu odnosio, iz kojeg je, u ovoj parnici, izdvojen odnos parničnih stranaka temeljem ugovora o zakupu na određeno vrijeme. Upravo stoga, ocjenom svih provedenih dokaza, pravilnim se ukazuje utvrđenje prvostupanjskog suda da se ugovor o zakupu na određeno vrijeme ne može smatrati prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, jer nakon isteka ugovorenog roka tuženik nije u posjedu poslovnog prostora, što je uvjet da bi se, po tada važećim propisima, ugovor smatrao prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme.

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno i materijalno pravo i to ono na koje i sam žalitelj ukazuje.

Naime, s obzirom da ugovor o zakupu na određeno vrijeme nije prešutno obnovljen na neodređeno vrijeme, to tužitelju ne pripada ni pravo tražiti zakupninu za vrijeme nakon isteka roka na koji je ugovor zaključen, radi čega se valjanom ukazuje odluka prvostupanjskog suda kojom je takav zahtjev odbijen.

Kako ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, a na neke druge žalitelj nije ukazivao, to se žalba ukazuje neosnovanom, radi čega je odlučeno kao u izreci temeljem odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP-a.

U Dubrovniku, 11. prosinca 2013. godine

Predsjednik vijeća:

Emir Čustović, v.r.