Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to failure to specify legal grounds for uniform law application.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal as inadmissible because it failed to meet the statutory requirements for a review under Article 382 of the Civil Procedure Act. Although the plaintiff alleged a conflict with prior judicial interpretations, the appeal did not explicitly identify the specific legal question or provide detailed reasons for its significance to uniform law application. Consequently, the court ruled that the appeal lacked the necessary elements to be considered under the relevant procedural provisions.
Legislator headnote
AI generatedArticle 382, paragraph 2 of the Civil Procedure Act; Article 382, paragraph 3 of the Civil Procedure Act: An appeal against a second-instance judgment is inadmissible if it does not specify the particular legal question considered important for ensuring the uniform application of law and the equality of citizens, nor does it set out the reasons why that question is deemed important.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 1708/09-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sucu Aleksandru Peruzoviću, u pravnoj stvari tužiteljice A. S. iz S. N., B., koju zastupaju punomoćnici T. T. i I. U., odvjetnici u Z., protiv tuženika Grada Samobora, radi priznanja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, a podredno radi raskida ugovora i povrata isplaćene kupovnine, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici u poslovni broj Gž-187/07 od 18. lipnja 2009., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-806/02 od 16. studenoga 2006., 30. travnja 2010.,
r i j e š i o j e:
Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom je odlučeno:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
„Utvrđuje se da je tužiteljica temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog dana 01.
03. 1989. godine sa tuženim kupila i stekla u vlasništvo objekt – kiosk kao poslovni prostor za prodaju cvijeća površine od 8,10 m[2] kao dio čestice od 8,10 m pod kioskom na … u S. na čestici zvanoj T. B., ukupne površine 238 m[2] , čestice 2990/1, a upisane u zk. ul. br. 5490 k.o. S., pa je tuženi dužan tužiteljici u roku od 15 dana izdati tabularnu ispravu sposobnu za upis dijela površine od 8,10 m[2] , čestice 2990/1, upisane u zk.ul.br. 5490 k.o. S., kao i sagrađeni kiosk na tom dijelu čestice, u zemljišne knjige pri Općinskom sudu u Samoboru, jer će u protivnom tabularnu ispravu za upis zamijeniti ova presuda i upisat će se nekretnina tužiteljice u zemljišne knjige, a tuženi je ujedno dužan tužiteljici platiti trošak ovog parničnog postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja“
kao neosnovan.
II. Odbija se alternativni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
„Raskida se kupoprodajni ugovor sklopljen između stranaka 01.03.1989. godine kojim je tužiteljica stekla vlasništvo objekta i kioska sagrađenog na … u S. površine 8,10 m[2] , kao dijela čestice T. B. u površini od 238 m[2] , čestice br. 2990/1, a upisane u zk. ul. br. 5490 k.o. S., zbog odbijanja prodavatelja da izvrši i omogući svoje obveze iz ugovora da se tužiteljica kao vlasnik kioska i čestice upiše u zemljišne knjige na svoje ime i vlasništvo, pa je slijedom toga dužan tužiteljici povratiti isplaćenu kupovninu u iznosu od 7,39 kn (73.920.300,00 din), kao i iznos od 0,55 kn (5.544.030,00 din), sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
- na iznos od 7,39 kn (73.920.300,00 din) počam od 01.03.1989. godine pa do 30.11.2004. godine
- na iznos od 0,55 kn (5.544.030,00 din) počam od 17.03.1989. godine pa do 30.11.2004. godine
odnosno ukupno 141.662,89 kn, a od 01.12.2004. godine iznos od 141.662,89 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućom od 01.12.2004. godine pa do plateža, kao i naknaditi tužiteljici trošak ovog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“
kao neosnovan.
III. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 11.041,00 kn, u roku od 15 dana.“
Drugostupanjskom presudom je odlučeno:
„I. Odbija se žalba tužiteljice A. S. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Samoboru posl. br. P-806/02 od 16. studenog 2006. godine u dijelu izreke pod toč. I. i II.
II. Preinačava se navedena presuda u točki III izreke i odlučuje:
Nalaže se tužiteljici A. S. da tuženiku Gradu Samoboru nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.685,00 kn, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadnom troškova odgovora na žalbu.“
Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju temeljem čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08 - dalje: ZPP) i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje..
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije dopuštena.
U ovom predmetu je riječ o reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP)
Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
U konkretnom slučaju revident navodi materijalnopravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju, a kao razlog zbog kojeg smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP navodi da je o istom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje (bez pozivanja na konkretne odluke tog suda), ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem (toč. 3. istog članka).
Međutim, ovako općenito naveden razlog zbog kojeg revident smatra da bi postavljeno pravno pitanje trebalo u konkretnom predmetu smatrati važnim u smislu čl. 382. st. 2. ZPP nije dovoljno za dopuštenost revizije, jer zbog nedovoljne određenosti revizijski sud nije u mogućnosti niti ocijeniti je li ispunjena pretpostavka za dopuštenost revizije u tom smislu.
Prema tome, predmetna revizija ne sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa nije dopuštena.
Zbog toga je na temelju čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 30. travnja 2010.
Sudac:
Aleksandar Peruzović, v.r.