Rev-3077/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3077/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja S. M., O., ..., koga zastupa S.-M. S., odvjetnica iz I. G., protiv tužene N. S., ... iz O., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 26. lipnja 1990. br. Gž 462/90, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Ogulinu u odnosu na tužitelja S. M. od 30.VI.1989. br. P-520/88-24, u sjednici održanoj dana 29. siječnja 1991.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužene odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom utvrdjeno je da je ugovor o doživotnom uzdržavanju od 19. studenog 1987. godine zaključen izmedju tužitelja S. M. i tužene N. Š. ništav, odredjena je uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i vraćanja tih nekretnina u posjed tužitelja. Odlučeno je da tužena naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 154 dinara. U tom dijelu prvostepena presuda je potvrdjena odlukom Okružnog suda u Rijeci od 26. VI. 1990. br. Gž-462/90-2.

Protiv pravomoćne drugostepene odluke reviziju je izjavila tužena iz svih razloga predvidjenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, obje odluke ili preinače ili ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno niti se Javni tužilac Hrvatske izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tužena tvrdi da se iz razloga navedenih u pobijanoj odluci ne može zaključiti na osnovu kojih je to dokaza utvrdjeno da bi tužitelj bio u zabludi u .pogledu okolnosti da su spornim ugovorom o doživotnom uzdržavanju bile obuhvaćene samo neke nekretnine. Za rješenje konkretnog spora sud je morao primijeniti one odredbe zakona koje propisuju razloge za mogućnost raskida takovog ugovornog odnosa (čl. 125. ZN), a pogrešno je protumačio i odredbu čl. 122. istog zakona kad se opseg imovine smatra bitnim elementom ugovora. Sud je propustio raspraviti i okolnost, da li je tužitelj prilikom sačinjenja ugovora postupao sa dužnom pažnjom ili ne (čl. 61. st. 2. Z00) i provjerio koje to nekretnine - čestice za uzvrat uzdržavanja daje tuženoj, o čemu je trebao biti upozoren i od strane sastavljača ugovora. Nije ocijenjena okolnost, da su se sestre tužene o sastavljač ugovora različito izjašnjavali o sporazumu iz 1980. godine. Tužena smatra da na strani tužitelja nije postojala zabluda, da je konkretna parnica rezultat pritiska sestara N. i M. i da još i danas vodi mukotrpnu i svakodnevnu brigu o starom, teško bolesnom i šlagiranom ocu - tužitelju. U nadopuni revizije od 10. IX. 1990. godine tužena ponavlja već spomenute revizijske razloge, time što kao posebno ističe da brigu o ocu vodi sama još od 1972. godine u čemu nema nikakove pomoći od strane sestara, koje su inače materijalno dobro situirane, ali žele još i više. Sporni ugovor je zaključen na izričiti zahtjev oca i ničim nije bio doveden u zabludu. Tužena je od strane centra za socijalni rad postavljena za staratelja ocu, pa bi zbog toga morala potpisati punomoć onom koji će oca zastupati u sporu protiv tužene - staratelja, što da je inkopatibilno.

U postupku je utvrdjeno da su tužitelj S. M. i tužena N. Š. (otac i kćerka) zaključili ugovor o doživotnom uzdržavanju na dan kada je tužitelj trebao ići u bolnicu i da je na osnovi toga ugovora odmah izvršen i prijenos nekretnina sa imena i vlasništva tužitelja na ime i vlasništvo tužene. Prema utvrdjenjima sudova proizlazi da je tužitelj želio i htio za svoju kćerku, ovdje tuženu, N. Š. prenijeti samo one nekretnine koje po osnovi sporazuma iz 1980. godinu nisu pripale kćerkama N. i M., a tu važnu činjenicu na jasan način je potvrdio i sastavljač ugovora - svjedok M. D.. Pisani dio teksta ugovora sastavio je advokat, a brojeve čestica prema utvrdjenju sudova diktirala je tužena, što je pak odstupalo kako to utvrdjuju sudovi od sadržaja sporazuma iz 1980. godine a na takovo stanje tužitelj je ubrzo i reagirao kako kod sastavljača ugovora, tako i činjenicom podnošenja tužbe.

Na osnovi tih važnih činjeničnih utvrdjenja sudovi su i po mišljenju ovog suda osnovano ocijenili da je tužitelj poštivao sporazum tužitelja sa kćerkama zaključen u 1980. godini i da svu svoju imovinu nije želio prenijeti ugovorom o doživotnom uzdržavanju na tuženu. Zato kada su u taj ugovor po diktatu tužene kako to sudovi utvrdjuju unesene i one nekretnine koje su po osnovi sporazuma i želje tužitelja date drugim sestrama a ne tuženoj onda je i očito da je u takovoj situaciji i došlo do nesklada volje i sadržaja ugovora o doživotnom uzdržavanju (čl. 61. Z00), dakle postojanje zablude na strani tužitelja, što pak i po mišljenju ovog suda opravdava poništenje tog pravnog posla. Slijedom tih odlučnih činjeničnih utvrdjenja i njihove valjane ocjene okolnost pak što tužena i danas vodi brigu o svom nemoćnom ocu nema uticaja na zakonitost donesenih odluka, a sama činjenica da je tužitelj uspio u ovoj parnici prigovor tužene da je ocu postavljena za staratelja ne čini pravno značajnim.

Dakle, nisu se ostvarile povrede postupka, niti pogrešna primjena materijalnog prava na što je tužena upozoravala, zbog čega je njenu reviziju kao neosnovanu valjalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 29. siječnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v. r.