Revr-306/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 306/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski kao predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz Z., koju zastupa Đ. S., dipl. iur. iz SSSH PGZ, protiv tuženika D. d.d. Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2395/07-2 od 4. ožujka 2008., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-886/06 od 18. svibnja 2007., u sjednici održanoj 15. srpnja 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je nedopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici svojim odlukama od 14. svibnja 1999. i 12. srpnja 1999. te da tužiteljici nije prestao radni odnos 16. siječnja 2002. uz vraćanje tužiteljice na posao NKV radnice.

Drugostupanjskom presudom je preinačena prvostupanjska presuda i navedeni tužbeni zahtjev je odbijen.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijanu presudu ukine, odnosno preinači i prihvati tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP).

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti poslovno-uvjetovanog otkaza ugovora o radu zbog organizacijskih i tehničkih razloga, a koji se zasniva na Programu zbrinjavanja viška radnika donesenom 26. veljače 1999.

U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su utvrdili:

- da je tuženik donio Program zbrinjavanja viška radnika zbog organizacijskih i tehničkih razloga,

- da je tužiteljica obavljala poslove poslužitelja tehnološke linije te joj je dan redoviti, poslovno-uvjetovani otkaz zbog organizacijskih i tehničkih razloga,

- da su dvije radnice iz tužiteljičinog pogona ostale raditi jer su imale „bolje uvjete“ od tužiteljice,

- da je radnica D. H. u sporno vrijeme bila majka troje djece te je radila kao „spremačica u vešeraju“ na određeno vrijeme i to od 1996. do povratka druge radnice s porodnog dopusta sve do 2000. kada je zaposlena na neodređeno vrijeme,

- da se tadašnje zaposleničko vijeće protivilo otkazu jer je „dosta ljudi radilo na određeno vrijeme“, a da je ponuda drugog zaposlenja u S. d.d. u B. koja je bila izvješena na oglasnoj ploči prihvaćeno samo od strane jednog radnika,

- da tužiteljica nije majka teže hendikepiranog djeteta u smislu odredbe čl. 13. Kolektivnog ugovora zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske od 10. lipnja 1997.,

- da tužiteljica ističe da nije bila upoznata s ponudom rada u S. d.d. u B. jer da je u vrijeme obavijesti o tome na oglasnoj ploči koristila slobodne dane.

Na osnovu izloženih činjenica drugostupanjski sud je za razliku od prvostupanjskog suda, zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan, a što prihvaća i revizijski sud. U okviru spornog pitanja je li tuženik uvažio sve kriterije iz odredbe čl. 106. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95) koji je važio u vrijeme otkazivanja, a imajući na umu da je na poslovima spremačice bila zaposlena druga radnica (D. H.) koja je radila na određeno vrijeme drugostupanjski sud je zauzeo pravno stajalište da zbog toga otkaz tužiteljici nije nezakonit.

Naime, prestanak potrebe za obavljanjem posla kojeg je obavljala tužiteljica kao poslužitelj tehnološke linije ne daje pravo poslodavcu da otkaže ugovor o radu drugom radniku za radom kojeg nije prestala potreba, a zaposlen je u drugoj organizacijskoj jedinici te da na njegovo mjesto rasporedi tužiteljicu kao radnicu za čijim je radom prestala potreba. Izloženo stajalište prihvaća i revizijski sud jer sama činjenica da je u sporno vrijeme druga zaposlenica radila na određeno vrijeme u konkretnom slučaju ne može biti od značaja za pitanje zakonitosti otkaza kada je riječ o zaposlenici koja je bila zaposlena na drugom radnom mjestu i u drugoj organizacijskoj jedinici čije radno mjesto nije obuhvaćeno organizacijskim i tehnološkim promjenama i racionalizacijom suglasno donesenom Programu zbrinjavanja viška radnika.

Naime, mogućnost preispitivanja zakonitosti postupanja tuženika kao poslodavca u pogledu primjene propisanih kriterija u vezi odabira tužiteljice u odnosu na druge radnike koji su ostali raditi može se odnositi samo na one radnike koji su zaposleni na istom radnom mjestu, o čemu ovdje nije riječ.

Zbog toga ne mogu biti prihvaćeni revizijski prigovori da je u odnosu na usporednu radnicu, odluka tuženika o otkazu ugovora o radu nezakonita.

Konačno, u pogledu pitanja mogućnosti zapošljavanja tužiteljice u drugom trgovačkom društvu, valja reći da nije riječ o tuženiku, a da osim toga tužiteljici nije dat otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora.

Zbog toga revizijskim navodima pobijana odluka nije dovedena u sumnju te nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 15. srpnja 2008.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.