Gž-2524/2011-2 · Županijski sud u Rijeci

Posl.br.Gž-2524/2011-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, kao predsjednika vijeća, te Mare Beljan Čamber i Milene Vukelić Margan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz K., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika G. K., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., radi poništenja odluke, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl.br.P-1266/10 od 27. siječnja 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2011. godine,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1266/10 od 27. siječnja 2011. godine.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

U točki I. izreke presude suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji je glasio:

„Poništava se toč. 2. Rješenja Gradskog poglavarstva G. K. K.: 112-01/94-01- 14, Ur.broj 2142/01-02-94-2 od 05. kolovoza 1994. godine, pa se tuženiku nalaže da tužitelja V. K. iz K., ..., vrati u radni odnos i prizna sva prava iz radnog odnosa u roku od 5 dana pod prijetnjom izvršenja, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.“

Istom presudom u točki II. njezine izreke obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.690,00 kuna, u roku od 8 dana.

Protiv te presude žali se tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08 i 123/08 – Isp. u nastavku teksta: ZPP), predlažući uvaženjem njegove žalbe presudu preinačiti i tužbenom zahtjevu udovoljiti podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istome sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troška žalbe prema troškovniku specificiranom u samoj žalbi.

U odgovoru na žalbu tuženik je osporio osnovanost svih žalbenih navoda te predložio žalbu tužitelja kao neosnovanu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

Žalba nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije ostvarena bitna procesna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tužitelj, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza, pa je presudu moguće ispitati, što će biti obrazloženo u nastavku.

Iako su točni žalbeni navodi tužitelja da sud prvog stupnja nije proveo dokaz njegovim saslušanjem u svojstvu stranke, provođenje kojeg dokaza je odredio rješenjem na ročištu od 28. svibnja 1996. godine, i da je odbio dokazni prijedlog stranaka za saslušanje svjedoka I. T., time sud nije počinio relativno bitnu procesnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a, kako to tužitelj navodi u žalbi.

Prema odredbi članka 220. stavka 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a prema odredbi članka 300. stavka 4. ZPP-a sud nije u daljnjem tijeku parnice vezan za svoje prijašnje rješenje o izvođenju dokaza.

Kako u ovome sporu provođenje niti jednog od naprijed navedenih dokaza, a jednako tako ni pribava od tuženika dokumentacije, kako je to predlagao tužitelj, nije od utjecaja na pravilnost presuđenja, to je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je odustao od saslušanja tužitelja kao stranke te odbio dokazni prijedlog stranaka za saslušanje svjedoka I. T., kao i dokazne prijedloge tužitelja za pribavu cjelokupnog spisa tuženika u postupku odlučivanja o radnopravnom statusu tužitelja te tuženikovih općih akata.

Jednako tako donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni neka od apsolutno bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8. i 9. ZPP-a, na koje povodom žalbe tužitelja ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

Predmet spora u ovoj parnici je tužbeni zahtjev tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika od 05. kolovoza 1994. godine u dijelu kojim je odlučeno da tužitelju vraćenom u radni odnos i preuzetom na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Krku, poslovni broj P-705/93 od 25. rujna 1993. godine, a neraspoređenom, prestaje radni odnos istekom otkaznog roka od tri mjeseca, te zahtjev tužitelja da ga tužitelj vrati u radni odnos i prizna mu sva prava iz radnog odnosa.

U provedenom postupku je utvrđeno da je tuženik rješenje od 05. kolovoza 1994. godine donio na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Krku poslovni broj P-705/93-24 od 25. studenoga 1993. godine (ta presuda potvrđena je presudom ovoga suda poslovni broj Gž-279/94-2 od 16. ožujka 1994. godine), kojom su poništena kao nezakonita rješenja tuženikovog prednika Skupštine Općine Krk – Stručne službe od 15. rujna 1992. i i 14. listopada 1992. godine o prestanku radnog odnosa tužitelja te je tuženik obvezan tužitelja vratiti na radno mjesto vozača – automehaničara i priznati mu sva prava iz radnog odnosa, da je tuženik, a s obzirom na činjenicu da je u međuvremenu proveden novi teritorijalni ustroj lokalne vlasti na području Republike Hrvatske sukladno Zakonu o lokalnoj samoupravi i upravi („NN“ 90/92, 94/93, 117/93 – u nastavku teksta: ZLSU), odlučujući o mogućnosti raspoređivanja tužitelja na obavljanje konkretnih poslova i radnih zadataka u okviru njegove postojeće sistematizacije te sukladno stručnoj spremi i radnom iskustvu tužitelja utvrdio da nije postojala mogućnost rasporediti ga niti na poslove i zadatke unutar tuženikovih upravnih odjela, a niti u službama i upravnim odjelima bilo koje od novonastalih jedinica lokalne samouprave na području bivše Općine Krk, a koja mogućnost nije postojala niti u službama i upravnim odjelima Primorsko-goranske županije u Rijeci, pa je pobijanim rješenjem tuženik utvrdio da tužitelj ostaje neraspoređen i da mu sukladno odredbama članka 381. – 383. tada važećeg Zakona o upravi („NN“ 16/78, s naknadnim izmjenama i dopunama – u nastavku: ZU) prestaje radni odnos istekom otkaznog roka od 3 mjeseca.

Nadalje, u postupku je utvrđeno da je uvažena revizija tuženika izjavljena protiv presude ovoga suda poslovni broj Gž-279/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-705/93-22 od 25. studenoga 1993. godine, te su obje navedene presude ukinute i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2341/1994-2 od 30. siječnja 1999. godine), da je u ponovnom suđenju koje je provedeno pred Općinskim sudom u Rijeci, kao stvarno nadležnim za suđenje u radnim sporovima i za područje Općinskog suda u Krku, donesena presuda poslovni broj P-2684/98-19 od 08. listopada 2001. godine, kojom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja prednika tuženika od 15. rujna i 14. listopada 1992. godine o prestanku tužiteljevog radnog odnosa i obvezivanja tuženika da ga vrati u radni odnos na radno mjesto vozača i prizna mu sva prava iz radnog odnosa, kao i obvezivanja tuženika na isplatu naknade plaće i regresa za godišnji odmor u razdoblju od 1992. do 2001. godine.

Slijedom toga, a budući je presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P- 705/93 od 25. studenoga 1993. godine bila osnova za donošenje pobijanog rješenja tuženika od 05. studenoga 1994. godine, sud prvog stupnja smatra da je ukidanjem te presude prestala pravna osnova za priznanje prava iz radnog odnosa tužitelju, uključivši i vraćanje u radni odnos, pa sud tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj parnici u cijelosti odbija kao neosnovan.

Opširni žalbeni navodi tužitelja kojima osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja i pravnih zaključaka suda prvog stupnja, svode se u bitnome na tužiteljevo pravno stajalište da je donošenjem rješenja tuženika od 05. kolovoza 1994. godine (točka 1.njegove izreke) između njega i tuženika ponovno nastao radni odnos neovisno o kasnijem ukidanju presude Općinskog suda u Krku poslovni broj P-507/93 od 25. studenoga 1993. godine jer da ta presuda nije ni bila osnova donošenja toga rješenja već samo motiv njegovog donošenja, pa onda i neovisno o ishodu parnice koju je kao tužitelj vodio protiv tuženika pod poslovnim brojem P-2684/98 u kojoj je donesenom presudom pravomoćno odbijen njegov tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženikovog prednika od 15. rujna i 14. listopada 1992. godine o prestanku tužiteljevog radnog odnosa. Naime, da se radilo o dvije različite pravne osnove prestanka tužiteljevog radnog odnosa, pa da stoga ni ishod te parnice nema značaj odluke o prethodnom pitanju za presuđenje o njegovom tužbenom zahtjevu u ovoj parnici. Kako je rješenje tuženika od 05. kolovoza 1994. godine pravomoćno u točki 1. njegove izreke, da ono proizvodi sve pravne učinke pravomoćnog upravnog akta sukladno odredbama tada važećeg Zakona o opće upravnom postupku („NN“ 53/91 i 58/93 – u nastavku: ZUP), da je to pravomoćno rješenje moglo biti stavljeno izvan snage jedino na način i u postupku kako to propisuju odredbe ZUP-a o obnovi postupka i o osobitim slučajevima poništvanja, ukidanja ili mijenjanja rješenja, a što tuženik nikada nije učinio, pa da je stoga u ovome sudskom postupku valjalo ispitati da li je (ne)zakonita točka 2. izreke rješenja tuženika od 05. kolovoza 1994. godine, prema kojoj tužitelju kao preuzetom prestaje radni odnos zbog nemogućnosti njegovog rasporeda na poslove njegovog radnog mjesta a niti na druge odgovarajuće poslove, te ovisno o tome odlučiti i o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva za vraćanje u radni odnos uz priznanje svih prava iz osnove rada.

Protivno žalbenim navodima tužitelja, ovaj sud smatra da su za pravilno presuđenje o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovoj parnici isključivo mjerodavna ona činjenična utvrđenja koja su u razlozima pobijane presude navedena, te da je sukladno tim činjeničnim utvrđenjima sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljev tužbeni zahtjev u ovoj parnici u cijelosti odbio kao neosnovan. Što se tiče tužiteljevog pozivanja na odredbe ZUP-a, i u njemu propisane institute mijenjanja, ukidanja i poništavanja konačnih ili pravomoćnih rješenja donesenih u upravnom postupku, valja navesti da u ovome slučaju odredbe ZUP-a uopće ne dolaze u primjenu.

Naime, prema odredbi članka 1. ZUP-a po njemu su dužni postupati organi državne uprave i drugi državni organi, kad u upravnim stvarima, neposredno primjenjujući propise, rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima građana odnosno pravnih osoba ili druge stranke (stavak 1.). Po tome su zakonu dužne postupati i druge pravne osobe, kad u obavljaju javnih ovlasti rješavaju u upravnim stvarima (stavak 2.).

U ovome slučaju tuženik donošenjem pobijanog rješenja od 05. kolovoza 1994. godine nije u upravnoj stvari odlučivao o pravima i interesima tužitelja kao građanina, već je odlučivao o njegovom radnopravnom statusu kao njegov poslodavac, a u ispunjavanju svoje obveze prema tada pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Krku, poslovni broj P-705/93-24 od 25. studenoga 1993. godine, i to primjenom zakonskih i podzakonskih propisa koji su se odnosili na preuzimanje zaposlenika ranije Općine Krk i njihovog raspoređivanja na poslove u službama i upravnim odjelima tuženika kao novonastale jedinice lokalne samouprave, primjenom odredbi članka 87. stavka 3.,

4. i 5. te članka 56. c ZLSU, u svezi s odredbama članka 381. – 383. tada važećeg ZU kao mjerodavnog materijalnog prava.

Iz ovoga što je naprijed navedeno proizlazi i neutemeljenost pravnog stajališta tužitelja da je na osnovi točke 1. izreke pobijanog rješenja tuženika od 05. kolovoza 1994. godine s njim zasnovan samostalni radni odnos, neovisno od onog ranijeg tužiteljevog radnog odnosa kod tuženikovog prednika Stručnih službi SO Krk i donesenih rješenja tuženikova prednika od 15. rujna i 14. listopada 1992. godine o prestanku toga radnog odnosa, kao i ishoda parničnog postupka u kojemu je tužitelj pobijao zakonitost tih rješenja i zahtijevao vraćanje u radni odnos i priznanje svih prava iz osnove rada, u kojem postupku je taj njegov zahtjev pravomoćno odbijen. Upravo suprotno žalbenim navodima tužitelja, kako su rješenja tuženikovog prednika od 15. rujna i 14. listopada 1992. godine proizvela pravnu posljedicu pravomoćnog prestanka tužiteljevog radnog odnosa pa time i svih prava tužitelja iz te osnove, uključivši i pravo vraćanja na rad, to pobijanim rješenjem tuženika od 05. kolovoza 1994. godine, ukoliko je njime utvrđeno da tužitelju kao neraspoređenom prestaje radni odnos istekom otkaznog roka, nisu mogla biti povrijeđena nikakva tužiteljeva prva iz osnove rada. Ovo i neovisno o tome da li je sam postupak utvrđivanja (ne)mogućnosti rasporeda tužitelja na druge odgovarajuće poslove tuženik proveo zakonito, kako to utvrđuje sud prvog stupnja, ili pak taj postupak nije bio zakonit, kako to tvrdi i u žalbi opširno obrazlaže tužitelj.

Iz tih je razloga valjalo tužiteljevu žalbu kao neosnovanu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, i to kako u odluci o glavnoj stvari tako i u odluci o parničnom trošku koja je rezultat pravilne primjene odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a u svezi s odgovarajućim odredbama Odvjetničke Tarife, pa je tako i presuđeno u točki I. izreke ove presude, pozivom na odredbu iz članka 368. stavka 1. ZPP-a.

Budući je tužitelj ovaj žalbeni postupak izgubio, valjalo je odbiti kao neosnovan i njegov zahtjev za naknadu troška žalbe, pa je tako i odlučeno u točki II. izreke ove presude pozivom na odredbu iz članka 166. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 21. rujna 2011. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Dubravka Butković Brljačić v.r.