Rev-419/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 419/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića i Vesne Milošević kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljice O. Č. Z., zastupana po Javnom pravobranilaštvu O. Č., Z., protiv tuženika P. I. iz Z., ..., te J. Š. i J. M. oboje iz V. G., ..., oboje zastupani po punomoćniku Š. Z., odvjetniku iz Z., radi utvrdjenja, rješavajući reviziju II. i III. tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 24. listopada 1989. br. Gž-7038/89, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 14. lipnja 1989. br. P- 4461/88, u sjednici održanoj dana 14. lipnja 1990.,

p r e s u d i o j e:

Revizija II. i III. tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom utvrdjeno je da je ništav privremeni kupoprodajni ugovor sklopljen dana 18. prosinca 1982. izmedju I-tuženika kao prodavaoca te II. i III-tuženika kao kupaca a kojim je I-tuženik prodao nekretnine upisane u z.k.ul. br. 1302, k.o. G. V. i to 150 čhv z.k. čestice 702/1, k.o. G. V. te su tuženici obvezani da naknade tužiteljici O. Č. u Z. parnični trošak u iznosu od 21,60 konvertibilnih (216.457 prijašnjih) dinara.

Drugostepenom presudom odbijena je žalba II. i III- tuženika kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdjena u cijelosti.

Protiv navedene drugostepene pravomoćne presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavili su II. i III. tuženici i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se javni tužilac nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Revidenti sadržajno upućuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 13. Zakona o parničnom postupku (ZPP) tvrdnjom, da su razlozi izneseni u nižestepenim odlukama nejasni i protuslovni i da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost izmedju onoga što se u razlozima presuda navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika ali ne ukazuju odredjeno na koje odlučne činjenice odnosno izvedene dokaze se odnose istaknuti revizijski prigovori. Ovaj sud pregledom spisa predmeta nije našao da bi razlozi o odlučnim činjenicama izneseni u obrazloženju nižestepenih odluka bili nejasni odnosno proturječni niti je ustanovio da izmedju onoga što se u razlozima nižestepenih presuda o tim odlučnim činjenicama navodi u pogledu sadržaja isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika postoji neka proturječnost, pa to ukazuje da se nije ostvarila ona bitna povreda na koju revidenti nesumnjivo ukazuju.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora predstavlja zahtjev u tužbi navedene Općine zastupane po nadležnom javnom pravobranilaštvu radi utvrdjenja ništavosti ranije spomenutog privremenog kupoprodajnog ugovora zaključenog izmedju tuženika medjusobno kojim prvotuženik prodaje revidentima sporne nekretnine (sa ogradom i drvenom barakom), a za koji ugovor tužitelj smatra da je ništav jer je zaključen protivno odredbama Zakona o gradjevinskom zemljištu.

U provedenom postupku niži sudovi su u bitnom utvrdili da je ugovor o prodaji spornih nekretnina izmedju I-tuženika kao prodavaoca i revidenata kao kupaca sklopljen 18. prosinca 1982. a navedene nekretnine su na temelju pravomoćne odluke o nacionalizaciji postale društveno vlasništvo u toku 1959. godine što znači prije sklapanja spornog ugovora.

Nadalje iz rezultata postupka pred nižim sudovima proizlazi da u zemljišnim knjigama I-tuženik nije upisan kao prijašnji vlasnik niti kao osoba koja je ostvarila (prvenstveno) pravo korištenja spornog zemljišta ali se iz sadržaja sklopljenog ugovora može zaključiti da se I-tuženik iskazuje kao (prijašnji) vlasnik zemljišta koji je pravo vlasništva stekao od jednog od ranijih (su)vlasnika koji je upisan u zemljišnim knjigama.

Niži sudovi su utvrdili da je I-tuženik spornim ugovorom prodao revidentima u tužbi navedeno zemljište zajedno sa ogradom i drvenom barakom ali da se radi o otudjenju gradjevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu na kojem ne postoji zgrada ili drugi izgradjeni objekt za čiju upotrebi bi u skladu s odredbom posebnog zakona bilo izdano odobrenje nadležnog organa i koje bi osoba koja je stekla prvenstveno pravo korištenja tog gradjevinskog zemljišta kao prijašnji vlasnik to pravo mogla prenositi samo na osobe navedene u čl. 35. Zakona o gradjevinskom zemljištu (ZGZ - "Narodne novine SRH" br. 48/88 koja odredba je ranije bila sadržana u čl. 31. istog Zakona u slogu objavljenom u "NN" br. 54/80) a sve to u skladu s odredbom čl. 64. st. 1-3. ZGZ (ranije čl. 55. istog Zakona u slogu objavljenom u "NN" br. 54/80).

Revidenti u reviziji ne osporavaju utvrdjenja nižih sudova u tome da na spornom zemljištu u vrijeme sklapanja spornog ugovora nije postojala zgrada ili drugi objekt za čiju upotrebu u skladu s odredbama posebnog zakona je izdano odobrenje nadležnog organa pa iz toga slijedi da je u pitanju ugovor o prodaji neizgradjenog gradjevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu pravo korištenja kojeg prijašnji vlasnik može prenijeti ili oporukom ostaviti samo osobama navedenim u čl. 35. st. 1. ZGZ (ranije u čl. 31. ZGZ), a nije sporno da revidenti ne predstavljaju takve osobe u odnosu na I-tuženika pod pretpostavkom da je on prijašnji vlasnik zemljišta u smislu čl. 36. ZGZ.

Ako bi prodavalac odnosno I-tuženik predstavljao osobu kojoj je dano na korištenje sporno gradjevinsko zemljište i u tom slučaju jer se ne radi o izgradjenom zemljištu takva osoba bi mogla svoje pravo korištenja prenijeti samo na osobe navedene u čl. 35. st. 1. ZGZ kako to proizlazi iz odredbe čl. 52. ZGZ (ranije čl. 45. ZGZ). Kako nema sumnje da revidenti ne spadaju u krug navedenih osoba proizlazi da je sporni ugovor koji se odnosi na korištenje i raspolaganje gradjevinskim zemljištem zaključen protivno odredbama spomenutog Zakona o gradjevinskom zemljištu i stoga je ništav pozivom na odredbu čl. 55. st. 1. istog zakona. Ukoliko pak prodavalac (I-tuženik) nije prijašnji vlasnik zemljišta odnosno ovlaštenik prava korištenja u tom slučaju nije uopće ovlašten prenositi pravo korištenja zemljišta na treće osobe.

Na iznesenu pravnu ocjenu spora nema utjecaja okolnost na koju ukazuju revidenti u pravcu da su nakon sklapanja spornog ugovora na spomenutom zemljištu navodno izgradili manji stambeni objekt i u vezi toga zatražili da im se sporno zemljište dade na korištenje jer sve da su takvi navodi revidenata istiniti ne bi mogli dovesti do valjanosti spornog ugovora.

Kako se dakle nisu ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a očigledno nije počinjena ni bitna povreda navedena u čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 14. lipnja 1990.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v. r.