Rev-1493/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik V. M., dipl. pravnik, protiv tuženika E. d.d. D., kojeg zastupaju J.
Legislator headnote
AI generatedRev-1493/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. ZPP ovaj sud nalazi da u postupku pred nižim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda koja bi slijedila iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju sadržajno upućuje revident. Pobijane odluke, suprotno tvrdnji revidenta, sadrže valjane i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1493/1998-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik V. M., dipl. pravnik, protiv tuženika E. d.d. D., kojeg zastupaju J.
V. i V. G.-V., odvjetnici iz Z., radi naknade tržišne vrijednosti zemljišta, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Koprivnici od 26. veljače 1998. godine, broj Gž-622/97-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Djurdjevcu,
broj
P-123/97-10 od 08. listopada 1997. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. travnja 2001 godine,
p r e s u d i o je:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
I. Odbija se tužitelj HŽ- Hrvatske željeznice d..o. o. Zagreb, sa tužbenim zahtjevom koji glasi:
«Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 205.765,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 04. prosinca 1996. godine do isplate, i naknaditi parnični trošak u roku od 15 dana.«
II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.072,95 kuna u roku od 15 dana.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, (toč. I izreke) dok je po žalbi tuženika preinačena odluka o trošku (toč. II izreke), te je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 9.160,00 kn u roku od 15 dana.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužitelj je pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti iz naknadu troškova postupka.
Državni odvjetnik RH nije se izjasnio o reviziji, niti je protivna stranka odgovorila na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. ZPP ovaj sud nalazi da u postupku pred nižim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda koja bi slijedila iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju sadržajno upućuje revident. Pobijane odluke, suprotno tvrdnji revidenta, sadrže valjane i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama.
Nije se ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja radi naknade tržišne vrijednosti nekretnina, koje su bile vlasništvo tužitelja, a na kojima je tuženik stekao pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, kao savjestan graditelj.
U postupku pred sudovima nižeg stupnja, a što među strankama nije niti sporno, utvrđeno je slijedeće:
- tuženik je kao savjestan (pošten) graditelj na zemljištu tužitelja izgradio zgrade oko 1966. godine, a tužitelj je za građenje znao i nije se tome usprotivio
- pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Đurđevcu broj P-100/96 od 04.12.1996. godine presuđeno je da je tuženik vlasnik i zgrada i zemljišta za koje tuženik ovom tužbom traži naknadu.
Prijepornim u ovom postupku postavilo se pitanje da li je tužiteljev zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti zemljišta zastario.
Revident u bitnom smatra da je rok zastare potraživanja počeo teći ne danom završetka izgradnje zgrada na njegovom zemljištu, već danom pravomoćnosti presude Općinskog suda u Đurđevcu broj P-100/96 od 04.12.1996. godine, jer da je tek tom presudom za tuženika ostvarena i druga pretpostavka za stjecanje prava vlasništva, a to je način stjecanja (modus).
Raspravljajući i ocjenjujući pitanje zastare potraživanja naknade za zemljište koje je pripalo tuženiku, sudovi nižeg stupnja pravilnom su primjenom pravnog pravila sadržanog u paragrafu 418. bivšeg OGZ-a, a koje se kao mjerodavno primjenjuje u ovom sporu, zaključili da je tuženik stekao pravo vlasništva na originarni način - građenjem, slijedom čega je rok u kojem je tužitelj mogao od tuženika tražiti naknadu vrijednosti zemljišta počeo teći nakon završetka izgradnje, (1966. godine).
Suprotno pravnom shvaćanju revidenta, i po nalaženju ovog revizijskog suda, tuženik je pravo vlasništva na nekretninama tužitelja stekao danom izgradnje zgrada na tom zemljištu, uz ispunjenje i drugih pravnih pretpostavki, za koje su sudovi utvrdili da su ispunjene, a ne donošenjem presude od kada za tužitelja počinju teći i rokovi u kojima može tražiti naknadu za to zemljište.
Kod originarnog stjecanja prava vlasništva, kao što je u konkretnom predmetu slučaj, faktični nastup određenih pravnih činjenica na koje zakon neposredno vezuje stjecanje prava vlasništva, ima istovremeno značenje postojanja i pravne osnove (titulusa) i valjanog načina stjecanja prava vlasništva (modusa).
S obzirom da pravna pravila bivšeg OGZ-a nisu sadržavala odredbe o zastari tog potraživanja, primjenjuju se odredbe čl. 14. Zakona o zastari potraživanja o općem zastarnom roku, koji je u vrijeme završene izgradnje (1966 godine) bio na snazi, a koji rok iznosi deset godina.
Kako je taj rok nesumnjivo protekao, prije podnošenja tužbe u ovoj parnici (04.06.1997. godine) to su sudovi nižeg stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Iz navedenih razloga, temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 18. travnja 2001. godine
Predsjednik vijeća:
Borisa Guttmanna, v.r.