Revr-2044/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 2044/15-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R., OIB …, iz Š., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj Gžr-96/14-2 od 14. siječnja 2015. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-29/10 od 24. srpnja 2014., u sjednici održanoj 6. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-96/14-2 od 14. siječnja 2015. u pobijanom dosuđujućem dijelu i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-29/10 od 24. srpnja 2014., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 143.909,04 kn s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose navedene u izreci presude te je tuženici naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 42.281,25 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice protiv odluke u glavnoj stvari i u tom dijelu potvrđena je prvostupanjska presuda. Ujedno je protiv odluke o troškovima prihvaćena žalba tuženice te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 16.250,00 kn sa zateznim kamatama tekuće od 24. srpnja 2014., odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv drugostupanjske presude, u pobijanom dosuđujućem dijelu, tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/1 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava navode revizije i predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi st. 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom, blagdanom i za rad u smjenama, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe u razdoblju od veljače 2007. do 1. listopada 2009.

Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev pošavši od utvrđenja da je u navedenom razdoblju tužitelj radio prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama i blagdanom, a da mu tuženica za taj rad nije u cijelosti isplatila dodatke na plaću. Pri tome nižestupanjski sudovi, utvrđujući opseg prekovremenog rada tužitelja polaze od utvrđenja da je tužitelj na terenu kontinuirano bio po sedam dana kojom prilikom je obavljao poslove stražarenja i dežurstva te rad tužitelja u tim danima kroz prvih osam sati ocjenjuju kao redovni rad, dok drugih šesnaest sati ocjenjuju kao prekovremeni rad, a ako je obavljanje službe padalo u neradne dane, ocijenili su da je radio prekovremeno 24 sata. Smatraju da je djelatna vojna osoba ostvarila utvrđene prekovremene sata zbog toga što je provodila na stražarskoj službi neprekidno sedam dana po 24 sata dnevno te se nije smjela udaljavati, odnosno nije imala mogućnost napustiti mjesto gdje se straža obavlja, stoga ne prihvaćaju tvrdnju tuženice da je životno logično da se tužitelj svakako morao odmarati dnevno osam sati, te da nema osnove priznati mu dnevno više od osam sati prekovremenog rada.

Tuženica osporavajući shvaćanja nižestupanjskih sudova, kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, naznačuje pravno pitanje:

„Je li životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje dvadeset četiri sata dnevno s obzirom da nije životno prihvatljivo da rad neprekidno traje 24 sata 7 dana, kao što je nelogično da bi nakon 8 sati redovnog rada netko odradio 16 sati prekovremenog rada i to kroz 7 dana?“

Obrazlažući važnost naznačenog pitanja tuženica ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj je izraženo shvaćanje da nije životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sati dnevno.

Po ocjeni ovog suda naznačeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Naime, kako to osnovano ističe tuženica o naznačenom pitanju, u istovjetnoj situaciji (boravka i rada na terenu u trajanju od više dana kontinuirano), ovaj sud se izjasnio u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj je određeno navedeno da nije životno prihvatljivo da se u takvoj situaciji svih dvadeset četiri sata dnevno ocjenjuju kao prekovremeni rad.

Po ocjeni ovog suda, u situaciji višednevnog boravka na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstva, kada sukladno odredbi čl. 12. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine", broj 141/04) djelatna vojna osoba ima pravo na dodatak za rad na terenu, životno i logično je da djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada ima slobodno vrijeme u kojem se, iako doduše ne u svom domu, odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

Nasuprot tome, u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravilu traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje se kao vrijeme provedeno na radu, nakon čega se dežurni za dvadeset četiri sata oslobađa svih obveza za dvadeset četiri sata.

Slijedom iznesenog, budući nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu opseg prekovremenog rada tužitelja utvrdili ne uzimajući u obzir vrijeme odmora tužitelja, zbog čega nema uvjeta za preinaku presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 6. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.