I Kž-81/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 81/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, mr. sc. Marina Mrčele i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća te više sudske savjetnice Maje Štampar Stipić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. B., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 1. i 4. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženog T. B. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 9. listopada 2009., broj K-80/03, u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba optuženog T. B. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu optuženi T. B. proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. u vezi sa člankom 61. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97. i 27/98.; dalje u tekstu: KZ) te za počinjenje kaznenog djela iz članka 292. stavak 1. i 2. KZ-a te mu je za kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ- a, a na temelju te odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine i tri mjeseca, a za kazneno djelo iz članka 292. stavak 2. KZ-a, na temelju iste odredbe, mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedna godina. Potom je optuženi T. B., uz primjenu članka 60. stavak 1. i 2.c. KZ-a, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci u koju mu je, na temelju članka 63. stavak 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. travnja 2000. do 5. svibnja 2000. te od 20. veljače 2001. do 10. svibnja 2001.

Na temelju članka 132. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje u tekstu: ZKP) oštećenicima je dosuđen imovinsko pravnih zahtjev i to: to I. M. u iznosu od 37.000,00 kuna, V. B. u iznosu od 229.400,00 kuna, A. K. u iznosu od 92.500,00 kuna, N. H. u iznosu od 278.277,00 kuna, I. D. u iznosu od 129.371,46 kunu, S. T. i Z. P. T. u iznosu od 189.487,54 kuna, J. G. u iznosu

I Kž 81/10-4

od 48.000,00 kuna, I. P. u iznosu od 187.870,00 kuna, A. P. u iznosu od 37.000,00 kuna, I. M. u iznosu od 111.000,00 kuna, F. i E. T. u iznosu od 37.000,00 kuna, J. d. K. u iznosu od 37.354,00 kuna, V. I. P. u iznosu od 67.307,40 kuna, I. P. u iznosu od 370.000,00 kuna, B. R. u iznosu od 46.372,00 kune, N. P. u iznosu od 218.118,00 kuna, M. i D. B. u iznosu od 38.614,94 kuna, M. S. u iznosu od 46.250,00 kuna, D. B. u iznosu od 66.600,00 kuna, I. T. u iznosu od 74.000,00 kune, G. G. u iznosu od 37.612,00 kuna, M. U. u iznosu od 170.421,10 kuna, M. T. u iznosu od 186.660,00 kuna, S. K. kao nasljedniku pok. oštećenika R. K. u iznosu od 111.000,00 kune, M. G. u iznosu od 37.377,00 kuna, I. V. u iznosu od 58.402,00 kuna, A. J. u iznosu od 74.000,00 kuna, Đ. J. u iznosu od 158.500,00 kuna, M. P. i K. P.-J. u iznosu od 189.934,44 kuna, N. B. u iznosu od 55.500,00 kuna, A. R. u iznosu od 36.015,00 kuna, D. S. u iznosu od 44.868,20 kuna, J. V. u iznosu od 54.390,00 kuna, R. Z. u iznosu od 111.000,00 kuna, A. K. rođ. Š. u iznosu od 55.685,00 kuna, I. R. u iznosu od 37.000,00 kuna, na način da je optuženik obvezan oštećenicima, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti iste iznose, time da su isti oštećenici u više traženim iznosima te zatraženim kamatama, kao i u cijelosti oštećenici K. D., M. G., M. S., V. D., M. V., D. N., I. M., J. T., S. M., A. K., J. B., M. R. te A. i M. K. u pogledu svojih postavljenih imovinskopravnih zahtjeva upućeni u parnicu.

Na temelju članka 122. stavak 1. ZKP-a u vezi s člankom 119. stavak 2. točka 1., 6. i 7. ZKP-a optuženi T. B. obvezan je na ime troškova kaznenog postupka ukupno platiti 164.030,00 kuna od čega se 150.050,00 kuna odnosi na trošak knjigovodstvenog vještačenja, 10.980,00 kuna na trošak branitelja po službenoj dužnosti, a preostali dio 3.000,00 kuna odnosi se na trošak sudskog paušala. U odnosu na nagradu troškova drugog branitelja po službenoj dužnosti odlučeno je da će biti doneseno posebno rješenje, sukladno članku 120. stavak 2. ZKP-a.

Istom presudom, na temelju članka 353. točka 6. ZKP-a, protiv optuženog T. B. odbijena je optužba da je počinio kazneno djelo iz članka 224. stavak 1. i 4. KZ-a. Na temelju članka 132. stavak 3. ZKP-a oštećeni B. V. je s imovinsko pravnim zahtjevom upućen u parnicu, a na temelju članka 123. stavak 1. ZKP-a odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbe je podnio optuženi T. B. po branitelju, odvjetniku H. A., zbog bitne povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu „preinači te okrivljenika oslobodi od optužbe, a podredno da pobijanu presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“. Žalbu je optuženik podnio i osobno, zbog istih žalbenih razloga, te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom „da drugostupanjski sud pobijanu presudu u cijelosti ukine“.

S obzirom na podudarnost žalbenih navoda u žalbama optuženog T. B. podnesenim po njegovom branitelju i optuženiku osobno, s žalbama je postupljeno kao s jednom žalbom.

U skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97, spis je dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo na način da žalba optuženika budu odbijena kao neosnovana.

I Kž 81/10-4

Sjednici nije pristupio uredno izvješteni državni odvjetnik (članak 373. stavak 2. ZKP/97) pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (članak 374. stavak 4. ZKP/97).

Žalba optuženog T. B. nije osnovana.

Žalitelj ne obrazlaže žalbene razloge bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, ali na jednom mjestu (stranica 6 osobno podnesene žalbe, zadnji odlomak) navodi da je „pobijana presuda…sama po sebi nerazumljiva“ jer „neživotno bi bilo zaključiti da bih ja ulagani novac…prisvajao i to višemilionske iznose na očigled samih ulagača koji su svakodnevno bili involvirani u projekat predmetne Š.“. Radi se o prigovoru činjenične naravi, a ne o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka pri čemu je ovaj sud po službenoj dužnosti ispitao pobijanu presudu te nije nađena povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon (članak 379. stavak 1. ZKP/97).

Žalitelj smatra da „nikakva namjera T. B. za počinjenje bilo kojeg kaznenog djela…nije dokazana“ jer da nitko od ispitanih svjedoka „nikada nije izjavio da bi bilo što okrivljeni radio s namjerom pogotovo imajući u vidu da je zadrugom upravljalo tijelo od više članova“ te da je namjera optuženika „bila omogućiti štedišama povrat sredstava a ne počinjenje kaznenih djela“ jer „kada je isplate štedišama bilo nemoguće izvršiti upravo“ je optuženik „garantirao poduzećem A. isplatu potraživanja“. Žalitelj također smatra da „predmetna Š. predstavlja jedan neuspjeli projekat a ne jednu propisno registriranu pravnu osobu“. Pri tome žalitelj u osobno podnesenoj žalbi opširno pobija svojstvo odgovorne osobe, obrazlažući taj stav i manjkavom ili nezakonitom dokumentacijom za registraciju Š. k. z. „A. k.“ (dalje u tekstu: Š.).

Međutim, žalbeni navodi kojima se osporava svojstvo odgovorne osobe optuženika su promašeni i neodlučni jer kod procjene svojstva odgovorne osobe odlučne je stvarnog stanje stvari, a ne samo formalno stanje iz određene dokumentacije. Naime, iz pravilno utvrđenog i valjanog te detaljno obrazloženog i raščlanjenog činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda jasno je, da je upravo optuženik u Š.-u i u trgovačkom društvu „A. d.o.o.“ imao svojstvo odgovorne osobe. Za takvo utvrđenje prvostupanjski sud detaljno je naveo dokaze na kojima se temelji svojstvo odgovorne osobe optuženika: dokumentacija koja se nalazi u spisu (list 63 prvostupanjske presude, treći i četvrti odlomak odozgo), iskazi mnogobrojnih svjedoka koji su naveli da je isključivo optuženik odobravao kome i pod kojim uvjetima će se izdavati krediti te kome i pod kojime uvjetima je prihvaćana štednja u Š. i s kojim mjesečnim kamatama (list 64, drugi, četvrti i šesti odlomak odozgo, list 65, drugi odlomak odozgo, list 83, a osobito list 99 i dalje prvostupanjske presude). Razlozi prvostupanjskog suda su jasni, određeni i nedvojbeni kao i ocjena vjerodostojnosti izvedenih dokaza, osobito iskaza svjedoka oštećenika i svjedoka uposlenika Š.-a, a svi ti dokazi upućuju na jasan zaključak o svojstvu odgovorne osobe optuženika. Pri tome, prvostupanjski sud pravilno ukazuje i na iskaz optuženika iz istrage u kojem on navodi da je bio „lokomotiva“ u „A. d.o.o.“ i u Š.-u.

Doduše, optuženik na glavnoj raspravi i u žalbi nastoji opovrgnuti svoje djelomično priznanje počinjenja kaznenih djela za koja je proglašen krivim navodeći da je iskaz u istrazi dao pod dojmom lišenja slobode, ali je prvostupanjski sud pravilno otklonio taj dio obrane kao i obranu optuženika kojom poriče počinjenje kaznenih djela kao nevjerodostojnu i za to dao uvjerljive i logične razloge (list 106 zadnji odlomak i list 107 prvi odlomak odozgo).

I Kž 81/10-4

Također je prvostupanjski sud dao valjane razloge o postojanju namjere optuženika za pribavljanje protupravne imovinske koristi jer je dio gotovinskih novčanih sredstava koje su štediše ulagale u Š. s mjesečnom kamatom uzimao iz priručne blagajne te odnosio sa sobom (list 108 zadnji odlomak i list 109 prvi odlomak odozgo prvostupanjske presude).

Žalitelj u osobno podnesenoj žalbi prigovara provedenom knjigovodstvenom vještačenju smatrajući ga nestručnim i nezakonitim posebno ukazujući na svojstvo D. E. kao „pomoćnice vještaka“ čije sudjelovanje u tom svojstvu smatra nezakonitim. No, prvostupanjski sud je sve odlučne okolnosti oko provedenog vještačenja pravilno raščlanio te ocijenio vjerodostojnost nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka, a i D. E. koja je na raspravi ispitana po prijedlogu optuženika u svojstvu svjedoka i koja je objasnila svoju ulogu vezano uz provođenja vještačenja tijekom istrage. Naime, kako to i pravilno utvrđuje i obrazlaže prvostupanjski sud, njeno sudjelovanje u pripremanju dokumentacije za vještačenje bilo je na temelju odluke istražnog suca i ona nije sudjelovala u izradi nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka te je pravilno na glavnoj raspravi ispitana kao svjedok. Također je sud pravilno ocijenio njen iskaz (list 95, treći odlomak odozgo) kao i nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te otklonio prigovor optuženika na svojstvo vještaka jer je prvostupanjski sud utvrdio da je vještak upisan u imenik sudskih vještaka te je pravilno raščlanio i ocijenio vjerodostojnost provedenog vještačenja (list 96 zadnji odlomak do lista 98 prvostupanjske presude).

Prema tome, žalbeni prigovori ne dovode u pitanje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Prvostupanjski sud je za činjenične utvrđenja, kao i za postojanje svih sastavnica kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim, dao detaljne, valjane i uvjerljive razloge, ocjena vjerodostojnosti izvedenih dokaza je pravilno i primjereno obrazložena, a raščlamba odlučnih činjenica je logična. Stoga se žalitelj upućuje na ovdje istaknute, ali i na ostale dijelove prvostupanjske presude, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

Žalitelj u osobno podnesenoj žalbi prigovara odbijanju njegovih dokaznih prijedloga smatrajući da je time prvostupanjski sud povrijedio članak 8. stavak 1. ZKP/97 koji sudu nalaže da „s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist“. Međutim, ta „jednaka pažnja“ ne znači da u postupku treba biti izveden isti broj svjedoka obrane kao i svjedoka optužbe jer je takvo mehaničko tumačenje navedene odredbe pogrešno i dovelo bi do nemogućnosti djelovanja sudbenog sustava. Radi se o dužnosti da svim dokazima povjeri odgovarajuću pažnju i da ih vrednuje po istim pravilima, bez obzira radi li se o dokazima optužbe ili dokazima obrane.

Optuženik, doduše neizravno, ali razvidno smatra da mu je nije omogućeno konfrontacijsko pravo iz članka 29. stavak 2. alineja 6. Ustava Republike Hrvatske prema kojem optuženik ima pravo „da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe“. Ovdje treba navesti da pravo predlaganja dokaza ne znači i dužnost suda da te dokaze prihvati radi izvođenja, a moguće neprihvaćanja dokaznih prijedloga ne dovodi odmah i do povrede konfrontacijskog prava kao sastavnice stožernog načela kaznenog postupka – načela pravičnosti. Ocjena o povredi tog načela, kao i povredi konfrontacijskog prava, ovisi o okolnostima konkretnog predmeta koje treba promatrati kao cjelinu, vodeći računa o

I Kž 81/10-4

cjelokupnom postupku i svim sastavnicama prava na pravično suđenje pri čemu izostanak ispitivanja određenog svjedoka mora biti štetno za okrivljenika.

Optuženik je nakon početka glavne rasprave u petnaest navrata podnosio podneske „zahtjev za izvođenje drugih dokaza“, a u manjem broju tih podnesaka predlagao je konkretne dokaze za koje smatra da bi ih trebalo provesti. Većinu tih dokaza prvostupanjski sud je pravilno odbio kao neprikladne i nevažne te za to dao uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud (stranica 17 prvostupanjske presude.). Pri tome je prvostupanjski sud prihvatio neke dokaze optuženika; primjerice ispitivanje svjedoka D. E., I. Š. i A. M.. Prema tome, ne stoji žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud odbio sve dokazne prijedloge optuženika, a izostanak izvođenja dokaza koje je predložio optuženik nije bilo štetno po njega u smislu povrede konfrontacijskog prava i načela pravičnosti.

Ovo tim više kada se ima na umu da je optuženik aktivno sudjelovao u ispitivanju svih svjedoka oštećenika koji mogu biti označene kao svjedoci optužbe. Za napomenuti je, da je optuženik i prigovarao njihovim iskazima, ali i iskazima svjedoka koje je on predložio i koji su ispitani kao svjedoci obrane. Prema tome, aktivna uloga optuženika tijekom izvođenja dokaza jasno ukazuje da mu nije uskraćeno konfrontacijsko pravo niti je povrijeđeno načelo pravičnosti. Ovo poglavito kada se ima na umu množina dokaza koja je bila podloga osuđujućoj presudi, a radi se o više desetaka svjedoka, dokumentaciji te nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka na temelju kojih dokaza je prvostupanjski sud pravilno utvrdio krivnju optuženika.

Žalitelj, nadalje, ukazuje da nije bio odgovarajuće zastupan tijekom postupka jer ga je na dijelu glavne rasprave zastupao branitelj po službenoj dužnosti čije je razrješenje tražio. Međutim, iz sadržaja zahtjeva koji je podnio optuženik tijekom glavne rasprave razvidno je da je nezadovoljstvo optuženika bilo u tome da branitelj po službenoj dužnosti nije htio sastavljati podneske koje je optuženik smatrao potrebnim i upućivati ih na razne adrese. Uz činjenicu da su i optuženik i njegov branitelj aktivno sudjelovali u ispitivanju svjedoka na glavnim raspravama i da je optuženik uputio brojne podneske sudu, pravilno je prvostupanjski sud tijekom rasprave odbio optuženikov zahtjev za razrješenje branitelja po službenoj dužnosti jer takav zahtjev nije imao odlučne podloge za zaključak da je optuženik uskraćen u učinkovitoj obrani tijekom postupka i na glavnoj raspravi. Imajući na umu navedeno, nije došlo do povrede prava na obranu na koju se optuženik neizravno poziva u osobno podnesenoj žalbi.

Ispitujući pobijanu presudu zbog odluke o kazni ovaj sud nije našao postojanje osnova prema kojima bi mogla biti izrečena blaža kazna. Naime, prvostupanjski sud je odmjeravajući vrstu i visinu kazne cijenio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela te utvrdio i obrazložio postojanje olakotnih okolnosti za optuženika (neosuđivanost, obiteljske i materijalne prilike, sudioništvo u Domovinskom ratu i zdravstveno stanje kao posljedica tog sudjelovanja te korektno držanje pred sudom) i otegotne okolnosti (visok stupanj upornosti i bezobzirnosti, visina pribavljene imovinske koristi te okolnost da su neki od štediša ostali bez životnih ušteđevina). Žalbeni navodi ističu sudjelovanje u Domovinskom ratu i PTSP kao posljedicu tog sudjelovanja, a te okolnosti pravilno su cijenjene u pobijanoj presudi. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio pojedinačne kazne zatvora i optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci. Ta kazna primjerena je ličnosti optuženika te svim okolnostima

I Kž 81/10-4

konkretne situacije i može dostatno utjecati na optuženika i na sve ostale da više ne čini kaznena djela te utjecati na svijest o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Kazna sadrži dostatnu količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenih djela nanio oštećenicima i društvu u cjelini.

Budući da ne postoji razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, to je na temelju članka 387. ZKP/97 žalbu optuženog T. B. trebalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 17. siječnja 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Maja Štampar Stipić, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.