Rev-776/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 776/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljice J. D. iz V. G. ..., i mldb. T. D. iz V. G. ..., koju zastupa majka i zakonska zastupnica J. D., protiv tuženika S. B. iz N., ..., I. G., kojeg zastupa S. S.-M., odvjetnica u I. G., radi utvrdjenja očinstva, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 15. listopada 1991. br. GŽ2-194/91, kojom je djelomično potvrdjena presuda Općinskog suda u Sv. Ivanu Zelini od 11. lipnja 1991. br. P2- 5/89, u sjednici održanoj dana 21. svibnja 1992.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom drugostepenog suda potvrdjena je presuda prvostepenog suda kojom je utvrdjeno daje tuženik izvanbračni otac drugotužiteljice mlt. T. D. koju je dana 30. srpnja 1986. rodila prvotužiteljica J. D..

Protiv ove pravomoćne presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovno sudjenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestepenim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku koji zakon je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske - dalje ZPP - pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Sudovi su na temelju savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza, uključujući o valjano dokazivanje indicijama, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka potpuno istinito utvrdili sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost konkretnog zahtjeva, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 7. st. 1. ZPP, koju revident posebno ističe (opisno).

Bez obzira na to što revident ne prikazuje činjenično stanje u svjetlu cjelokupnih raspravnih rezultata i ocjene svih okolnosti koje ukazuju na to da u konkretnom slučaju nije bilo prijeko potrebno provoditi vještačenja valja istaknuti da svojim prigovorima u vezi toga dokaza (izvodjenje kojeg je tokom redovnog postupka upravo revident onemogućio), tuženik u stvari pobija pravilnost utvrdjenog činjeničnog stanja, što prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP, u ovom revizijskom stadiju postupka nije dopušteno.

Revident neosnovano prigovara da on nije uredno pozvan na vještačenja, jer upravo iz njegovog iskaza saslušanog kao stranke u svrhu dokazivanja proizlazi da nije to bio razlog njegovog nedolaska na odredjeno vještačenje, već neki njegovi privatni razlozi, koje čak nije ni objasnio niti pokušao objasniti (list 23/11). Konačno i priložene dostavnice su dokaz o urednoj obavijesti daje zakazano vještačenje tipizacijom tkiva (1. 28), na koje se tuženik nije odazvao.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na temelju iskaza prvotužiteljice potkrijepljenim ostalim provedenim dokazima, napose i iskazom tuženika koji je takodjer saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja, sudovi su pouzdano utvrdili da je tuženik u kritično vrijeme tj. u vrijeme kada pada koncepcija drugotužiteljice, imao spolni odnos sa njenom majkom, te daje upravo uslijed tog spolnog odnosa došlo i do koncepcije ovog djeteta.

Na pouzdanost navedenih utvrdjenja upućuje iskaz samog tuženika koji priznaje da je imao spolni odnos sa majkom djeteta za vrijeme odsutnosti njegove supruge, koja je (oko sesveta 1985. g.) otputovala svojoj rodbini, a kada je ostao sa prvotužiteljicom sam u svojoj kući u kojoj je i prvotužiteljica neko vrijeme stanovala, a to je, prema utvrdjenjima u redovnom postupku, upravo vrijeme koncepcije djeteta.

U postupku je utvrdjeno da je u to vrijeme prvotužiteljica imala spolni odnos jedino sa tuženikom, pa svojim prigovorima u reviziji daje tada ona imala spolni odnos s više osoba (exceptio plurium concubantium) tuženik u stvari pobija pravilnost činjeničnih utvrdjenja sudova što revizijom nije dopušteno, kako je to već naprijed navedeno.

Kraj takvog stanja stvari sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je tuženik otac drugotužiteljice.

Utvrdjeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga na temelju čl. 393. ZPP, revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 21. svibnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v. r.