Legislator Case Law & Legislation
P-4840/2023-8 AI generated

Court declares bank loan clause invalid and orders payment of principal plus interest.

Case Number P-4840/2023-8
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Allowed / Granted

Legislator summary

AI generated

The court declared the specific clause in the loan agreement invalid, ordering the bank to pay the principal amount of 661.96 EUR plus statutory interest. The plaintiff successfully argued that the clause requiring a prepayment fee violated consumer protection laws. Consequently, the court ruled in favor of the consumer, invalidating the disputed term and awarding the full claimed damages.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o zaštiti potrošača; Zakon o obveznim odnosima: A clause requiring a consumer to pay a prepayment fee before using a loan is invalid if it violates mandatory consumer protection provisions.

Keywords

AI generated
consumer protection loan agreement validity prepayment fee clause statutory interest civil liability

Cited Legislation

AI generated
Zakon o zaštiti potrošača
Zakon o obveznim odnosima
Zakon o upravi
Zakon o parničnom postupku
Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj
AI generated
P-665/2024-8
Tužitelj u tužbi navodi da je 7.
P-84/2026-6
Općinski sudu Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, po sucu tog suda Nenadu Tudoru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Denisu Pediću, odvjetniku u Popovači, protiv tuženice Erste & Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 20. travnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika njegovog punomoćnika, temeljem čl. 335. Zakona o parničnom postupku 30. travnja 2026.
P-6282/2024-12
Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je s pravnim prednikom tuženika, 27.11.2006., sklopio Ugovor o kreditu br.
P-2726/2025-9
Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401516-2040125969 dana 30.7.2003., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 3.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za Eur na dan korištenja kredita, da je tužitelju naplaćena ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, dana 30.7.2003. u iznosu od 225,22 kn, protuvrijednost po službenom tečaju HRK – EUR u iznosu od 29,89 Eur, da o samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženi prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu, da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 i kasnije izmjene), a obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, da posljedično, tužitelj nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, da je, nadalje, tuženi tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu, da je povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, da je na taj način prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita. Slijedom navedenog, predlaže donijeti presudu sadržaja izreke kako je to pobliže naznačeno u izreci ove presude.
P-405/2025-15
Court declared loan contract clause void and ordered bank to pay €140.14 plus interest.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4840/2023-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice PI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. svibnja 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice te zamjenice punomoćnika tuženika DI, odvjetničke vježbenice, dana 10. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu 2402006-1031262160 / 51400607 - 5103052751 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 06.07.2006. godine, sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,900% (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00

HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana.”

II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB 23057039320 isplatiti tužiteljici PI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 661,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 04.08.2006. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 414,81 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.7.2025. godine, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 06.07.2006. sklopila Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5103052751, a prema kojem joj je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 119.949,79 CHF. Nadalje, tužiteljica navodi kako je odredbom čl.

10. predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,900% iznosa kredita, bez da je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedene naknade tj. bez ikakvog objašnjenja na što se točno ta naknada odnosi, kako se točno određuje i zašto je određena baš u visini od 0,900% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a posljedično i ništetnom sukladno čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica, također, smatra da je sporna ugovorna odredba čl.

10. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tj. tzv. ulaznu naknadu, nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81.st.1. i 2. te čl.

82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jačeg ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog okolnosti da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo. Tužiteljica smatra da joj je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, plaćanjem naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to stoga jer tužiteljica nije mogla utjecati niti na sadržaj niti na visinu te naknade koja se jednostrano određivala od strane tuženika, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnice kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca (tuženika) kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznom prava, tj. načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava.

Također, tužiteljica ističe kako u predmetnom ugovoru o kreditu nije bilo navedeno po kojem tečaju će se sporna naknada obračunati (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju) niti je bilo precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki drugi dan.

2. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba predmetnog Ugovora o kreditu sadržana u čl. 10. Ugovora koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,900 % (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana.". Kako je tuženik dana 03. kolovoza 2006. godine tužiteljici naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 4.987,51 kn odnosno sada 661,96 EUR, to tužiteljica tužbenim zahtjevom od tuženika traži i isplatu iznosa od 661,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04.08.2006. godine do isplate. Također, tužiteljica potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja I stupanjske presude do isplate.

3. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Prigovara vrijednosti predmeta spora. Ističe kako je odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva pa je stoga isključena od ocjenjivanja nepoštenosti, sukladno čl. 84 ZZP/03 i čl. 4 stav 2 Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Nadalje, tuženik navodi da, ukoliko sud ipak u ovom parničnom postupku bude ocjenjivao poštenost sporne ugovorne odredbe, da je potrebno ispitati informiranost tužiteljice kao potrošača o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

Tvrdi da je o naplati naknade za obradu kredita, tužiteljica bila upoznata tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na način da je službenik banke koji je ugovarao predmetni kredit s tužiteljicom, gđa PIK, tužiteljici jasno iskomunicirala da postoji njezina obveza na plaćanje naknade za obradu kredita. Osim toga, tužiteljici je informacija o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita u visini od 0,900%, bila dostupna i na letku tuženika za “Stambene kredite” Posebna ponuda za kupce stanova Nivogradnja d.o.o. i Bossingmis d.o.o. (kakav je i predmetni kredit), a koji letak je uručen tužiteljici prije nego što je došlo do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

Također, tuženik ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljici bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 03.04.2006. godine u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.

Nadalje, tuženik ističe kako je naknada za obradu kredita od 0,900% od iznosa kredita naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita, a radi se o operativnim troškovima (npr. trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim osobama kao što su registar obveza po kreditima HZMO ili sl.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) i povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično).

Također, tuženik smatra da tužiteljica nije dokazala status potrošača, ističe i prigovor zastare te osporava zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, smatrajući da zatezna kamata može teći eventualno od dana podnošenja tužbe. Ne spori visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 661,96 EUR te čini nespornim da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u dana 3.8.2006. godine (na ročištu održanom 13.5.2025.). Tuženik smatra da zbog prethodno obrazloženih razloga tužbeni zahtjev nije osnovan te da isti treba odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5103052751 od 06.07.2006. godine, dio otplatnog plana za predmetni kredit, pregled prometa po predmetnom kreditu, izvadak iz tuženikove Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 03.04.2006., promotivni letak tuženika za "Stambene kredite” posebna ponuda za kupce stanova Nivogradnja d.o.o. i Bossingmis d.o.o., obračun naknade za bankarske usluge od 06.07.2006. godine, saslušana je tužiteljica te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnim dio čl.10. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,900 % od iznosa kredita te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 661,96 EUR ( ranije 4.987,51 kn) jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

7. Nesporno je među strankama da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu dana 06.07.2006., a kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 119.949,79 CHF, kao i to da je čl. 10. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,900% iznosa kredita, odnosno, minimalno 200,00 kn, time da se navedena naknada naplaćuje prilikom isplate plasmana ( kredita). Nije sporno niti da je predmetna naknada tužiteljici naplaćena dana 03. 08. 2006. godine u iznosu od 4.987,51 kn (661,96 EUR), jer tu činjenicu priznaje sam tuženik u odgovoru na tužbu odnosno na ročištu održanom 13. 05. 2025. godine.

8. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 0,900% iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn sadržana u čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade u iznosu od 661,96 EUR.

9. Čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je čl. 10. istog ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,900% naknade od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana, time da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu, dok nije saslušao kao svjedokinju službenicu banke (tuženika), koja je u ime i za račun banke ugovarala predmetni kredit, PIK obzirom da je tuženik na ročištu održanom 13.05.2025. godine odustao od dokaznog prijedloga za njezinim saslušanjem.

11. Tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila radi rješavanja svog stambenog pitanja odnosno radi kupnje stana u [adresa] u [adresa], u kojem i danas živi. Navedeni stan koji je kupila predmetnim kreditom koristila je i koristi isključivo za svoje stanovanje, nikada ga nije davala u najam i u zakup. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tijekom otplate istog, nije imala u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt. Tuženik je njezina matična banka i bilo joj je logično obzirom da u svoju matičnu banku ima povjerenje, da tamo zatraži i uvjete za stambeno kreditiranje.

Kad je došla u banku interesirati se za stambeni kredit, razgovarala je sa službenicom banke gospođom PIK i ono o čemu su razgovarale je iznos kredita koji može dobiti, sjeća se da joj je ona ponudila kredit koji je vezan uz švicarski franak te su također razgovarale o periodu odnosno roku trajanja kredita, kao i o tome koliko će iznositi kreditna mjesečna rata. Ni o čemu drugome nisu tada razgovarale. Službenica banke joj nije u tom razgovoru rekla da bi bila dužna platiti ikakvu naknadu za obradu kredita. Nakon što je sa službenicom banke dogovorila iznos kredita, rok otplate i mjesečnu ratu, službenica joj je rekla da će ju banka nazvati kada pripremi ugovor o kreditu.

Kada je ugovor o kreditu banka pripremila, nazvali su ju iz banke da dođe podići ugovor i ovjeri ga kod javnog bilježnika. Kada je došla po ugovor o kreditu, opet je kontaktirala sa službenicom PIK. U banci ju je čekao pripremljen tipski kredit, u samom sastavljanju ugovora ona (tužiteljica) nije sudjelovala i kada je čitala taj pripremljeni ugovor o kreditu, vidjela je da se u jednoj ugovornoj odredbi spominje da je dužna platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 0,9% iznosa kredita. Taj postotak činio joj se dosta velik pa je onda pitala službenicu banke kakva je to naknada, a ona joj je rekla da se radi o trošku banke i da su pravila banke da se ta naknada mora naplatiti od korisnika kredita.

Pitala je službenicu banke može li se osloboditi plaćanja te naknade odnosno ne platiti ju, a ona joj je rekla da se ne može osloboditi i da će banka tu naknadu naplatiti od samog iznosa kredita, tako da joj je isplaćen dogovoreni iznos kredita umanjen za iznos te naknade koja je iznosila oko 600,00 eura. Rečeno joj je da ako ne pristane na takvu ugovornu odredbu kojom je određena naknada za obradu kredita u iznosu od 0,9% od iznosa kredita, da onda ne može niti zaključiti ugovor o kreditu, ali to joj nije bila opcija obzirom da je tim kreditom rješavala svoje stambeno pitanje.

Nadalje, tužiteljica je iskazala da joj službenica banke, kada joj je rekla da naknada za obradu kredita predstavlja trošak banke, nije objasnila od kojih se konkretno troškova ili usluga banke sastoji ta naknada niti zašto ona iznosi baš 0,9% od iznosa kredita. Kada joj je sud na ročištu održanom 13.5.2025. predočio tuženikov letak tj. posebnu ponudu stambenih kredita tuženika koja prileži na listu 83 i 84 spisa, tužiteljica je iskazala da joj službenica banke takvu pisanu ponudu njoj nije predočila prije zaključenja kredita, već su samo usmeno razgovarale o uvjetima kreditiranja, pri čemu ju nije unaprijed upozorila na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita.

Zaključno je iskazala da pije predmetnog kredita nije imala nikakav drugi kredit.

12. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljičinog iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužiteljice potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

13. Ovaj sud smatra da je tužiteljica dostavljanjem predmetnog Ugovora o kreditu i svojim iskazom dokazala svoje svojstvo potrošača. Naime, uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da se radi o stambenom kreditu, kako tvrdi i tužiteljica u svom iskazu. Također je uvidom u predmetni Ugovor sud utvrdio da je tužiteljica isti zaključila kao fizička osoba, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da je da je stan u [adresa] , u [adresa], koji je kupila predmetnim kreditom koristila te i danas koristi isključivo za svoje stanovanje, da ga nikada nije davala u najam i u zakup te da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tijekom otplate istog, nije imala u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt, time da iz sadržaja spisa ne proizlazi da bi tužiteljica kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužiteljica uopće bavila takvim djelatnostima, a prema odredbi čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dokazivati da Ugovor nije sklopljen u svrhu namijenjenu zanimanju odnosno poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice, značilo bi dokazivati negativne činjenice, što je protivno odredbama ZPP-a. Stoga je tuženik taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

14. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

16. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu (360 mjeseci tj. 30 godina kako je ugovoreno točkom 6. predmetnog Ugovora) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (točka 8. Ugovora o kreditu), kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

17. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužiteljici kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03.

18. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužiteljici.

19. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

20. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica, kao korisnik kredita, obvezuje platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini 0,900% od iznosa kredita i to prilikom isplate plasmana (kredita).

21. Iako je predmetna odredba (čl. 10. Ugovora o kreditu) transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (0,900% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

22. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Osim toga tuženik, niti u predmetnom Ugovoru, a niti u odgovoru na tužbu nije naveo s kolikim iznosom u strukturi tzv. ulazne naknade sudjeluju operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge niti povezani regulatorni troškovi, za koje tvrdi da su nastali tuženiku.

23. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi za obradu zahtjeva i korištenja kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 10. u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i korištenje kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,900%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

25. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

26. U skladu s člankom 59. st.1. alineja 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

27. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. st.1. alineja 3 ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,900% visine iznosa kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na štetu potrošača (tužiteljice) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 0,900% od iznosa kredita i minimalno 200,00 kn.

28. Obzirom da iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a isto potvrđuje i tužiteljica svojim iskazom navodeći da joj u fazi pregovora službenica banke nije rekla da bi bila dužna platiti ikakvu naknadu za obradu kredita, već joj je službenica banke tek na njezin (tužiteljičin) upit (nakon što je banka pripremila ugovor o kreditu i pozvala tužiteljicu na potpis istog te ga tužiteljica pročitala i vidjela u njemu da je dužna platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 0,9% iznosa kredita) rekla da se radi o trošku banke i da su pravila banke da se ta naknada mora naplatiti od korisnika kredita, bez mogućnosti da se tužiteljica oslobodi plaćanja te naknade i bez da je tužiteljici objasnila od kojih se konkretno troškova ili usluga banke sastoji ta naknada i zašto ona iznosi baš 0,9% od iznosa kredita, što pak znači da je izostala informiranost na što se konkretno predmetna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita odnosi, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03. Naime, tuženik je, kako je već prethodno navedeno odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svoje službenice PIK koja je sudjelovala u zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu i čije je saslušanje bilo predloženo upravo na okolnost informiranosti tužiteljice o spornoj naknadi.

29. Također, vezano uz promotivni letak tuženika “Stambeni krediti” Posebna ponuda za kupce stanova Nivogradnja d.o.o. i Bossingmis d.o.o. (list 83-84 spisa), sud ističe kako je iz letka vidljivo da se na kredite za koje je ugovorena početna kamatna stopa od 4,45%godišnje (kolika je početna stopa ugovorne kamate i u predmetnom ugovoru o kreditu) plaća naknada od 0,90% time da nije navedeno o kakvoj se naknadi radi, na koje usluge i troškove banke se ista odnosi, niti zašto je ta naknada određena baš u visini od 0,90%. Dakle, sve navedeno ukazuje da je tuženik propustio informirati tužiteljicu o mehanizmu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te od kojih se troškova ista sastoji odnosno na koje se usluge ista odnosi, pri čemu sud ističe kako je tužiteljica osporila da bi joj spomenuti promotivni letak službenica banke predočila prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu.

30. Nadalje, prema članku 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a prema čl. 295. st. 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

31. Čl. 16. Ugovora o kreditu određeno je da će se na sve što nije predviđeno ovim Ugovorom primjenjivati važeći pozitivni propisi i opći akti banke, a tuženik u odgovoru na tužbu vezano uz informiranost tužiteljice o obvezi plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, između ostalog, tvrdi da je tužiteljici u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio prezentiran izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe iz kojeg jasno proizlazi da je korisnik kredita (ovdje tužiteljica) dužna na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita.

32. Uvidom u izvadak iz tuženikove Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 3.4.2006. godine (list 43-48 spisa), sud je utvrdio da u tabličnom prikazu kredita, niti za jedan stambeni kredit nije određeno plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 0,900% od iznosa kredita, kolika naknada je ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu. Nadalje je, uvidom u izvadak iz tuženikove Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 3.4.2006. godine utvrđeno da je u općim odredbama navedeno da se jednokratna naknada za obradu kredita na plasirani kredit ili na neki drugi proizvod Kataloga Sektora građanstva za fizičke osobe obračunava prilikom odobrenja ili plasmana proizvoda, u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu, sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, odnosno sukladno Odluci o naknadama za usluge o poslovanju s građanima, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Dakle, ponovno nije vidljivo na koje usluge i troškove banke se naknada za obradu kredita odnosi, niti po kojim ekonomskim kriterijima je ta naknada u predmetnom ugovoru o kreditu određena baš u visini od 0,900% od iznosa kredita.

33. Obzirom na prethodno navedeno, te uzimajući u obzir odredbu čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a, stav je ovog suda da se o odredbama općih akata banke (tuženika) na koje se poziva čl. 16 predmetnog Ugovora o kreditu, konkretno o tuženikovoj Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 03.04.2006. godine, po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati, a što posljedično znači da tužiteljica sa tuženikom nije mogla pojedinačno pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

34. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz čl.10. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 0,900% od iznosa kredita i minimalno 200,00 kn, što je dovelo do znate neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, to je stav ovog suda da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 87. ZZP/03.

35. Slijedom navedenoga sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba sadržana u čl.10. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je korisnik kredita prije korištenja kredita dužan platiti naknadu za obradu zahtjeva i korištenje kredita od 0,900% iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunatu s datumom plasmana.

36. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

37. Tuženik je u odgovoru na tužbu i na ročištu održanom 13.5.2025. učinio nespornim da je predmetna naknada naplaćena 3.8.2006. u iznosu 661,96 eura (ranije 4.987,51 kn).

38. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

39. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 661,96 EUR nesporna, to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

40. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

41. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, tuženik je, smatra ovaj sud postupao nepošteno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužiteljica utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje troškove i usluge tuženika se sporna naknada odnosi, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na tužiteljicu, kao potrošača i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužiteljici na temelju čl. 1115 ZOO-a dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 4.8.2006. godine (dan nakon plaćanja sporne naknade koju je tuženik naplatio tužiteljici 03.08.2006. godine) do isplate, a kako je tužiteljica i zatražila tužbenim zahtjevom.

42. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

43. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste, dalje Odvjetnička tarifa) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

44. Vezano za prigovor tuženika glede u tužbi previsoko označene vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.989,18 EUR, koji prigovor je tuženik istaknuo već u odgovoru na tužbu, valja istaknuti da je sud isti našao osnovanim te je na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora u visini od 661,96 EUR. Naime, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uz zahtjev na isplatu iznosa od 661,96 EUR istaknuo i deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi za koji je vrijednost predmeta spora 1.327,22 EUR (kako to proizlazi iz navoda tužiteljevog podneska od 08.05.2024.godine). Međutim, stav je ovog suda da se ne radi o samostalnom deklaratornom zahtjevu, već o vrsti deklaratornog zahtjeva koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata neosnovano naplaćene ulazne naknade zapravo jedino što je tužitelju životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništetnoj odredbi. Osim toga sud je o ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, temeljem čl. 12. st. 1. ZPP-a, mogao odlučivati i kao prethodnom pitanju, bez postavljanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, osobito imajući u vidu odredbu čl. 327. st. 1 ZOO-a kojom je određeno da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga se u ovakvom slučaju vrijednost predmeta spora ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako i VSRH Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr- 475/08 od 27.10.2008.).

45. Slijedom navedenog, u konkretnom predmetu valjalo je primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a i odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 661,96 EUR jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, odnosno zasebno označavanje vrijednosti predmeta spora za svaki od zahtjeva te njihovo kasnije pribrajanje samo tome i služe, jer je naknada troška za zbrojene zahtjeve tj. za iznos od 1.989,18 EUR naznačen u tužbi, dvostruka (obzirom da jedna odvjetnička radnja prema Odvjetničkoj tarifi za VPS od 661,96 EUR iznosi, bez PDV-a, 100,00 EUR, a prema VPS od 1.989,18 EUR iznosi 200,00 EUR, bez PDV-a), a dokazni postupak je isti.

46. Trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 50 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 8.05.2024. godine – 50 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na ročištu 13.5.2025. godine – 50 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 150 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 300,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 75,00 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku iznosi 375,00 EUR.

47. Priznati trošak sudskih pristojbi tužiteljice, prema po sudu određenoj vrijednosti predmeta spora od 661,96 EUR sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR te troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a, tako da ukupni trošak sudskih pristojbi tužiteljice iznosi 39,81 EUR.

48. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, to joj sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužiteljice u iznosu od 414,81EUR, kao u točki III izreke ove presude.

49. Tužiteljica je zatražila i zateznu kamatu na parnični trošak te joj je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od EUR, tekuću od 10.7.2025. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tužiteljici naloženo plaćanje troškova postupka tuženiku.

50. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

51. Sud zaključno ističe da je novčane iznose u ovoj presudi, na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), preračunao iz kuna u eure prema fiksnom konverzijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

U Zagrebu, 10. srpnja 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice uz rješenje za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. pun. tuženika