I Kž-459/1991-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 459/1991-6

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana, kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice, mr. Frančula Rudolfa, Primorac Vladimira i Miletić Jakoba, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. S., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 2. t. 5. KZH u vezi sa čl. 19. KZ SFRJ, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Sisku od 19. ožujka 1991. K 3/91, u sjednici održanoj 12. rujna 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Balda i optuženikova branitelja

I. I., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. S. te se potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom prvostepenom presudom oglašen je opt. M. S. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio krivično djelo pokušaja kvalificiranog ubojstva iz čl. 35. st. 2. t. 5. KZH, pa je po čl. 35. st. 2. KZH primjenom čl. 42. t. 1. i čl. 43. st. 1. t. 1. KZ SFRJ osudjen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

Na temelju čl. 98. st. 1. ZKP optuženiku je naloženo plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 14.072,20 dinara.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju J. S., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka.

Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

I Kž 459/1991-6

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP, republički javni tužilac predložio je da se optuženikova žalba odbije kao neosnovana, a kod toga je prijedloga ostao i u sjednici vijeća.

Na temelju čl. 371. st. 1. i 2. ZKP sjednici vijeća, pored zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Balda, prisustvovao je i optuženikov branitelj I. I. odvjetnik iz Z..

Žalba nije osnovana.

Nisu ostvarene apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka koje u žalbi ističe optuženik.

Nije sporno da je optuženik kritičnog dogadjaja pristupio ošt. milicionaru Š. S. s otkočenim pištoljem u ruci i metkom u cijevi u namjeri da ga razoruža tj. uzme mu oružje. Takodjer, nije sporno, da je on s udaljenosti od oko 10 cm, dakle, iz neposredne blizine ispalio u ošt. milicionara dva metka, tako da ga je pogodio u gornji dio natkoljenice i u predjelu prepona. Motiv upotrebe oružja je, prema tome, razoružanje milicionara. Medjutim, taj motiv nikako ne isključuje umišljaj optuženika na ubojstvo milicionara. Ne stoji ni žalbena tvrdnja da bi u postupku bilo utvrdjeno da bi do ispaljenja metaka od strane optuženika došlo u toku namjeravanog otimanja oko oružja. Naime, milicionar je odbio predati oružje, rekavši optuženiku da ga nema. Do "otimanja" nije došlo u pogledu službenog pištolja milicionara, već u odnosu na pištolj, koga je optuženik imao u rukama. Pri tome, pravilno je utvrdjenje prvostepenog suda da se u stvari radilo o tome da je napadnuti milicionar, kome je pištolj bio uperen u trbuh, uhvatio za cijev pištolja optuženika, te ju pokušao spustiti na niže otklanjajući od sebe opasnost. Očito je upravo zbog toga i došlo do njegovog ranjavanja, ne u trbuh, već nešto niže.

Do opaljenja metaka, što je notorno, nije moglo doći tako što je oštećeni milicionar rukom uhvatio za cijev pištolja.

Moglo je, naprotiv, doći samo pritiskanjem okidača. Iz tako utvrdjenih činjenica nesumnjivo proizlazi umišljaj optuženika na lišenje života oštećenika. Prvotni motiv postupanja, tj. da razoruža oštećenika, neodlučan je. Što se tiče obrazlaganja odlučne činjenice radi li se o kvalificiranom ubojstvu iz čl. 35. st. 2. t. 5. KZH, prvostepeni sud kao bitno i nesporno utvrdjuje da je optuženik bio svjestan da puca u milicionara, koji je bio u uniformi i svakako u najmanju ruku u funkciji čuvanja javnog reda i mira. Objektivno je utvrdjeno da je njegova dužnost kao milicionara iz rezervnog sastava bila čuvanje objekata na mjestu dogadjaja.

Prema tome, prema pravnom stajalištu ovog Vrhovnog suda kao drugostepenog suda ispunjena su sva bitna subjektivna

I Kž 459/1991-6

i objektivna obilježja kvalificiranog krivičnog djela ubojstva zbog kojeg je optuženik oglašen krivim i osudjen.

Ne postoji ni proturječnost izmedju izreke i razloga pobijane presude u pogledu prirode povreda, koje je zadobio oštećenik. Sud u skladu s provedenim dokazima uzima utvrdjenim da se radilo o običnoj teškoj tjelesnoj povredi, pa se prema tome nije radilo o po život opasnim povredama, niti se može govoriti o tome da je život oštećenika spašen samo zahvaljujući hitroj i adekvatnoj kirurškoj intervenciji. Medjutim, da bi se radilo o pokušaju ubojstva nije uvjet - teška i za život opasna povreda - kao posljedica djela. Moguće je i da žrtva bude nepovredjena. Dakle, da učinilac promaši. Konačno, nije ostvarena ni relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka, koju u žalbi ističe optuženik. Točna je tvrdnja da se optuženik u fazi istrage branio šutnjom, a da su vještaci psihijatri u svoj nalaz unijeli i sadržaj razgovora s optuženikom, koji je njima opisao okolnosti dogadjaja.

Kako se optuženik na glavnoj raspravi više nije branio šutnjom to je prvostepeni sud izmedju ostaloga svoju presudu zasnovao i na njegovoj obrani datoj na glavnoj raspravi. Taj dio nalaza i mišljenja vještaka, koji je trebao biti izdvojen iz spisa, ne čini iskaz optuženika pravno nevaljanim u smislu zakona.

Na utvrdjeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno je primijenio krivični zakon, pa nije ostvarena ni istaknuta povreda krivičnog zakona.

Neosnovano se žalbom pobija i pravilnost i potpunost utvrdjenog činjeničnog stanja.

Već je rečeno da prema utvrdjenju suda do opaljenja metka nije došlo slučajno. Da je pištolju, u času opaljenja metaka bio okrenut prema zemlji, kako se to tvrdi u žalbi, ne bi dišlo do povredjivanja oštećenika na utvrdjeni način. Takodjer, žalbenim prigovorima ne dovodi se u pitanje nalaz vještaka psihijatra, koji je i po ocjeni ovog drugostepenog suda stručan i dovoljno argumentiran.

Činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrdjeno odbijanjem prijedloga obrane da se neposredno saslušaju svjedoci U. M. i R. B., koju odluku je prvostepeni sud valjano obrazložio (list 194. spisa, drugi odlomak).

Ni izrečena kazna optuženiku nije prestroga. Zakonski minimum kazne za kvalificirano ubojstvo je 10 godina. Prvostepeni sud je ispravno ocijenio sve utvrdjene olakotne okolnosti koje u ovom slučaju opravdavaju primjenu odredbi o ublažavanju kazne. Iako prvostepeni sud kao osnov ublažavanja citira odredbu čl. 42. t. 2. KZ SFRJ, ustvari, radi se o primjeni čl. 42. t. 1. KZ SFRJ, s obzirom da postoje zakonski osnovi za ublažavanje kazne. Stoga nije ni bilo potrebno utvrdjivati postojanje osobito olakotnih okolnosti u konkretnom slučaju. Sve utvrdjene olakotne okolnosti kojih u konkretnom slučaju svakako ima, pored ostaloga je činjenica da je optuženik bio u znatnoj mjeri alkoholiziran, te da je izrazio kajanje zbog posljedice do koje je došlo, uz ostalo, kao što je već rečeno, opravdavaju izricanje kazne ispod

I Kž 459/1991-6

propisanog zakonskog minimuma. Stoga izrečena kazna u trajanju od sedam godina odgovara propisanim svrhama kažnjavanja.

Nije osnovana ni žalba zbog odluke o troškovima krivičnog postupka. Suprotno navodima žalbe, troškovi krivičnog postupka odmjereni su prema stvarno nastalim izdacima krivičnog postupka (list 160 spisa). S obzirom na imovinske prilike optuženika plaćanjem dosudjenih troškova nije dovedeno u pitanje izdržavanje optuženika i osoba, koje je on dužan uzdržavati.

Iz svih navedenih razloga trebalo je na temelju čl. 384. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 12. rujna 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Svedrović Marijan, v.r.