I Kž-261/2013-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 261/13-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i sudske savjetnice Jasmine Sabađija, kao zapisničarake, u kaznenom predmetu protiv opt. D. M., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi čl. 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi opt. D. M. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 8. veljače 2013. broj K-129/12, u sjednici vijeća održanoj dana 29. listopada 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. D. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašena je krivom opt. D. M. zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), pa je na temelju istih zakonskih propisa uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. d) KZ/97 osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Po čl. 76. KZ/97 opt. D. M. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola koja mjera temeljem čl. 75. st. 3. KZ/97 traje do prestanka razloga zbog kojih se primjenjuje ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Po čl. 80. KZ/97 od opt. D. M. oduzet je kuhinjski nož za rezanje kruha dužine oštrice 20 cm koji će se uništiti po pravomoćnosti presude.

Po čl. 148. st. 5. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12 i 56/13 – dalje u tekstu: ZKP/08) opt. D. M. oslobođena je u cijelosti obveze da naknadi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/08, te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja po službenoj dužnosti.

I Kž 261/13-6

Protiv te presude žalbu je podnijela optuženica po branitelju po službenoj dužnosti H. P., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno izrekne znatno blaža sankcija uz primjenu druge blaže pravne kvalifikacije, uz zahtjev da se o sjednici vijeća suda drugog stupnja izvijesti branitelja.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

Po čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis predmeta dostavljen je državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, nakon čega je podneskom broj KŽ-DO-509/13 od 25. travnja 2013. vraćen ovome sudu.

Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženice u žalbi, u smislu čl. 475. st. 1. ZKP/08, o sjednici vijeća uredno je obaviješten branitelj optuženice, dok je državni odvjetnik o sjednici obaviješten u smislu čl. 474. st. 2. ZKP/08. Sjednici nisu pristupili državni odvjetnik ni branitelj opt. D. M., H. P., odvjetnik iz Z., pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti prema čl. 475. st. 5. ZKP/08.

Optuženica u žalbi zbog bitne povrede ističe da činjenicom što je sud odbio dokazni prijedlog obrane za provođenjem toksikološkog vještačenja radi utvrđivanja stupnja alkoholiziranosti optuženice i oštećenika, te provođenja dopunskog psihijatrijskog vještačenja optuženice radi utjecaja eventualne alkoholiziranosti na ubrojivost, počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP. Međutim, te žalbene tvrdnje ne predstavljaju označenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, već predstavljaju žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede relevantnih činjenica koje se odnose na pitanje kaznene odgovornosti optuženice za terećeno kazneno djelo. Nadalje, u žalbi se ponavlja da se bitna povreda sastoji u tome što nije utvrđena koncentracija alkohola u krvi kod optuženice u vrijeme događaja te od kolikog je to utjecaja bilo na njezinu ubrojivost. Isto tako da je u odnosu na oštećenog bilo potrebno utvrditi stanje alkoholiziranosti u vrijeme inkriminiranog događaja, sve iz razloga da bi se time moglo odgovarajuće procijeniti situaciju je li se on mogao izmicati pred optuženicom. Međutim, ovi žalbeni prigovori optuženice također se odnose na utvrđivanje činjeničnog stanja, te ne predstavljaju isticanu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka žaliteljica iznalazi, jer da su u presudi navedeni razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju pojedinih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku.

Suprotno takvim prigovorima optuženice, presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez ikakve proturječnosti kao i sama izreka presude, a što je sve suglasno sa stanjem spisa. Žaliteljica se zapravo ne slaže sa zaključcima prvostupanjskog suda koji su o odlučnim činjenicama proizašli iz provedenog psihijatrijskog i sudsko-medicinskog vještačenja, te pravilne ocjene obrane optuženice i iskaza oštećenika, čime ustvari pobija činjenična utvrđenja suda prvog stupnja o kojima će biti nastavno obrazloženo.

Kako označena bitna povreda nije ostvarena, a niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem presude sukladno odredbi čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 utvrdio da bi u presudi

I Kž 261/13-6

bile ostvarene neke druge bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženice iz te žalbene osnove nije osnovana.

Neosnovano se ističe žalbena osnova tzv. posredne povrede kaznenog zakona, jer iz obrazloženja žalbe proizlazi da optuženica i u tom dijelu pobija ispravnost utvrđenih odlučnih činjenica na temelju kojih je prvostupanjski sud zaključio da je počinila kazneno djelo pokušaja ubojstva sa izravnom namjerom. Dakle, ne radi se o pogrešnoj primjeni kaznenog zakona na ispravno utvrđeno činjenično stanje, nego se pobija ispravnost utvrđenja odlučnih činjenica. Ispitujući pak pobijanu presudu u tom dijelu po službenoj dužnosti, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, ovaj sud nije utvrdio da bi na štetu optuženice bio povrijeđen kazneni zakon, pa je žalba optuženice zbog pogrešne primjene kaznenog zakona neosnovana.

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, optuženica polemizira sa razlozima pobijane presude pokušavajući na svoj subjektivan način prikazati rezultate dokaznog postupka sugerirajući zaključak da je postupala u nužnoj obrani i da je postupala bez namjere da usmrti oštećenika.

Međutim, suprotno iznijetim žalbenim prigovorima ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ispravnom ocjenom obrane optuženice i rezultata provedenog sudsko-medicinskog vještačenja, iskaza oštećenika, te iz provedenog psihijatrijskog vještačenja i ostalih dokaza navedenih u pobijanoj presudi, potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne i važne činjenice, te osnovano zaključio da je optuženica počinila kazneno djelo pokušaja ubojstva iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ/97 upravo na način i uz okolnosti navedene u izreci pobijane presude. Pritom obrazloženje pobijane presude sadrži logične i uvjerljive razloge upravo zato što su oni utemeljeni, suprotno navodima žalbe, na pravilnoj ocjeni kako obrane optuženice tako iskaza oštećenika i ostalih izvedenih dokaza koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Tako obranu optuženice da je postupala kritične zgode braneći se nožem od oštećenika sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio kao vjerodostojnu budući da je ista nelogična i neuvjerljiva, te suprotna drugim izvedenim dokazima. Krajnje je nelogično iz obrane optuženice da je nož kojim je rezala kruh držala ispred sebe u visini prsa s djelomično ispruženom desnom rukom te da njime nije zamahivala niti mahala, jer kad bi ti navodi obrane odgovarali istini onda je nelogično da bi oštećeni zadobio tjelesnu ozljedu prednje lijeve strane prsnog koša, posebice s obzirom i na razliku u visini optuženika i oštećenice, kako ispravno utvrđuje i sud u pobijanoj presudi. S druge strane, suprotno obrani optuženice, iskaz oštećenika D. Ć. je dosljedan i logičan kada navodi kako je kritičnog dana optužena slavila rođendan, te pila alkoholna pića pa je otišla sa prijateljicama a on ostao dalje piti. Nadalje, da ga je po povratku kući optuženica odmah napala, pitajući ga gdje je bio cijeli dan, te je odmah uzela nož, njime mahala prema njemu a on se izmicao, pri čemu ga je nožem zakačila u lijevu stranu prsišta. Ocjenjujući oštećenikovu tvrdnju o tome da je njegova procjena da ga optužena nije htjela usmrtiti niti ozlijediti, prije svega ukazuje da oštećenik nije imao razloga da u iskazu prikaže odvijanje događaja neobjektivno, jer nije imao razloga optuženicu neosnovano tereti, niti je to htio. Provedenim sudsko-medicinskim vještačenjem nedvojbeno su utvrđene činjenice da je

đivala samo meka

oštećeni zadobio ubodnu ranu lije prednje strane prsne stjenke koja je ozlje tkiva što je tjelesna ozljeda. Ozljeda je nastala ubodom noža što može biti i kuhinjski nož i to

I Kž 261/13-6

nekim slabim intenzitetom. Ovako utvrđene činjenice provedenog vještačenja potvrđuju iskaz oštećenika kada opisuje na koji način i kojim sredstvom mu je zadana povreda na lijevoj strani prsišta. Vještak je izrazio mišljenje da je povreda nastala udarcem slabog intenziteta. Međutim, tu okolnost valja sagledavati u svjetlu činjenice da su optuženica i oštećenik u trenutku zadobivanja povrede i zamahivanja nožem optuženice prema oštećeniku bili okrenuti sučelice na udaljenosti od 1 m do 1,5 m kako proizlazi iz iskaza oštećenika. Ta okolnost upućuje na zaključak da je upravo s obzirom na tu udaljenost nastala utvrđena povreda, a ne i teža. Provedenim psihijatrijskim vještačenjem ispravno sud prvog stupnja utvrđuje činjenicu da je optuženica u osnovi neurotske strukture ličnosti kod koje je prisutno više godišnje konzumiranje alkoholnih pića što je poprimilo sindrom ovisnosti, a prisutne su i psihičke teškoće zbog početnog psiho organskog sindroma. Sve je to zajedno utjecalo na njeno ponašanje i odlučivanje, tako da je njezina mogućnost shvaćanja i značenja svog postupanja i vladanja svojom voljom u vrijeme djela bila smanjena ali ne u znatnoj mjeri, a u inkriminirano vrijeme bila je i alkoholizirana što je također bilo od utjecaja za počinjenje djela. Prema tome, slijedom svega izloženog sud prvog stupnja je savjesnom ocjenom kako obrane optuženice tako i svih drugih provedenih dokaza posebno iskaza oštećenika i sudsko- medicinskih vještačenja bez dvojbe utvrdio da nikakvog napada od strane oštećenika na optuženicu nije bilo i da je alkoholizirana optuženica bez razloga ubola oštećebnika u lijevu stranu prsišta zadavši mu prethodno opisanu povredu.

Postupajući na opisani način uzimajući nož opisane veličine, ubadajući oštećenika u predjelu lijeve strane prsišta gdje se nalaze vitalni organi za život čovjeka, optuženica je bila svjesna da može nastupiti smrt oštećenika pa je poduzimanjem takve radnje, opisanim sredstvom u taj predio tijela to i htjela, a posljedica nije nastupila samo stjecanjem prethodno opisanih okolnosti. Sud prvog stupnja osnovano je obio prijedlog za provođenje toksikološkog vještačenja optuženice, jer je, kao i vještak psihijatrijske struke imao u vidu stupanj alkoholiziranosti optuženice temeljem pouzdanih podataka u spisu, dok se u odnosu na oštećenika za to se nije ukazivala potreba, pa time, suprotno žalbenom prigovoru, činjenično stanje nije ostalo nepotpuno niti pogrešno utvrđeno.

Slijedom izloženog, suprotno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je provedenim dokazima potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice što neposredno utječu na primjenu kaznenog zakona, te je na temelju savjesne i temeljite ocjene izvedenih dokaza dovodeći ih u vezu s obranom optuženice izveo pravilan zaključak o počinjenju kaznenog djela pokušaja ubojstva i njezine kaznene odgovornosti za to djelo.

Zbog toga žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, a nije osnovana ni zbog povrede kaznenog zakona, što je već ranije u ovoj presudi obrazloženo, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio navedene odredbe kaznenog zakona, kada je optuženicu proglasio krivom zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi 33. KZ/97.

Nije osnovana ni žalba optuženice zbog odluke o kazni.

Ispitujući odluku o kazni, valja naglasiti da je prvostupanjski sud optuženici kao olakotno ispravno utvrdio dosadašnju neosuđivanost, te njezino ponašanje nakon djela koje se

čkim liječenjem, dok

ogleda u tome što je pomogla oštećeniku nakon što je završio sa bolni otegotne okolnosti nisu bile utvrđene. Kako je djelo ostalo u pokušaju, uz utvrđene olakotne

I Kž 261/13-6

okolnosti, osnovano su u konkretnoj situaciji po prvostupanjskom sudu primijenjene odredbe o ublažavanju kazne, te je primjenom tih odredbi izrečena kazna zatvora u, prema primijenjenom zakonu, najmanjoj mogućoj mjeri od dvije godine. Izrečena kazna i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, ukazuje se adekvatnom i primjerenom ličnosti optuženice i stupnju njezine krivnje, te pogibeljnosti djela, te će se istom, uz izrečenu mjeru obveznog liječenja od alkoholizma ostvariti svi oblici zakonske svrhe kažnjavanja iz čl. 50. i čl. 6. KZ/97.

Kako je provedenim psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da je alkoholizirano stanje kod optuženice u inkriminirano vrijeme bilo od utjecaja na počinjenje djela, te da bi se i ubuduće prevenirala mogućnost ponavljanja djela, to joj je osnovano po čl. 76. KZ/97 izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja ovisnosti o alkoholu.

S obzirom da žalba optuženice nije osnovana, trebalo je na temelju čl. 480. st. 1. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 29. listopada 2013.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Jasmina Sabađija, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.