Usž-766/2016-2 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Poslovni broj: Usž-766/16-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dijane Vidović, predsjednice vijeća, Sanje Otočan i Fedore Lovričević-Stojanović, članica vijeća, te sudske savjetnice Marijane Čuk Kostrec, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice E. N. iz P., koju zastupa opunomoćenik N. D., odvjetnik u P., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., radi prava na naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 2 UsI-430/15-9 od 11. siječnja 2016., na sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2016.

p r e s u d i o j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 2 UsI- 430/15-9 od 11. siječnja 2016.

Obrazloženje

Osporavanom presudom, ispravljenom rješenjem Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 2 UsI-430/15-11 od 4. veljače 2016., odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-502-04/14-01/298, urbroj: 338-01-21-15-02 od 4. veljače 2015., za priznavanje prava na osnovicu za naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad prema podacima iz potvrde o plaći te za isplatu razlike do punog iznosa naknade plaće s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naknadu troškova upravnog spora. Protiv navedene presude tužiteljica (u daljnjem tekstu:

žaliteljica) podnosi žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom ističe da je Upravni sud u Rijeci prihvatio rigidno i formalističko tumačenje tuženika koji žaliteljici nije priznao pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti u punom iznosu te ju oštetio za 7.300,00 kn. Mišljenja je da je takvim, gramatičkim tumačenjem propisa, diskriminirana u odnosu na ostale obveznike zdravstvenog osiguranja. Opisuje genezu instituta prethodnog osiguranja u hrvatskom pravnom poretku i naglašava da je uvođenje toga instituta bilo motivirano namjerom sprječavanja zlouporaba te da osobe koje su duže vrijeme u radnom odnosu i koje su zbog opravdanih razloga spriječene u obavljanju svoga zanimanja ostvare pravo na pravednu naknadu.

S obzirom da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da žaliteljičino ponašanje nije bilo usmjereno ka stjecanju bilo kakvih nepripadnih prava ili ostvarivanju naknada na teret tuženika, odnosno zlouporabi prava, smatra da joj pripada pravo na naknadu u punom iznosu (70% prosječne plaće). Ističe da je zakonskim uređenjem pretpostavki za ostvarivanje prava na naknadu u punom iznosu osoba na stručnom osposobljavanju, dio tih osoba (koje ne ispunjavaju uvjet prethodnog osiguranja u propisanom trajanju) doveden u neravnopravan položaj u odnosu na sve druge osiguranike.

Nadalje navodi da se na osobe koje se nalaze na stručnom osposobljavanju primjenjuju propisi koji uređuju zaštitu zdravlja i sigurnost na radu te u pretežnom dijelu opći propis koji uređuje radne odnose, iz čega zaključuje da se institut stručnog osposobljavanja smatra radnim odnosom. Ukazuje i na opće pravilo radnog zakonodavstva o primjeni najpovoljnijeg prava za radnika. Predlaže da ovaj Sud poništi osporavanu presudu, usvoji tužbeni zahtjev i prizna joj traženo pravo. Traži i naknadu troškova upravnog spora.

U odgovoru na žalbu tuženik u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih tijekom prvostupanjskog upravnog spora te predlaže odbijanje žalbe.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12. i 152/14.; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Člankom 56. stavkom 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, 80/13. i 137/13.) propisano je da naknada plaće koja se isplaćuje na teret sredstava Zavoda pripada osiguraniku u visini propisanoj tim zakonom, odnosno propisima i općim aktima donesenim na temelju toga zakona pod uvjetom da prije dana nastanka osiguranog slučaja na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće ima ostvaren staž osiguranja u Zavodu na temelju radnog odnosa, obavljanja gospodarske djelatnosti ili obavljanja profesionalne djelatnosti samostalno u obliku zanimanja, odnosno na temelju primanja naknade plaće nakon prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka obavljanja djelatnosti osobnim radom ostvarene prema tom zakonu od najmanje devet mjeseci neprekidno ili 12 mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine (prethodno osiguranje), ako posebnim zakonom nije drukčije utvrđeno.

Stavkom 3. istoga članka Zakona propisano je da osiguraniku koji ne ispunjava uvjet prethodnog osiguranja iz stavka 1. toga članka, naknada plaće, za sve vrijeme trajanja privremene nesposobnosti, pripada u iznosu od 25% proračunske osnovice za puno radno vrijeme.

Člankom 7. stavkom 1. točkom 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je da se na obvezno zdravstveno osiguranje prema tom Zakonu obvezno osiguravaju i stječu status osiguranika osobe u radnom odnosu kod pravne ili fizičke osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, dok je točkom 5. stavka 1. članka 7. Zakona propisano da se na obvezno zdravstveno osiguranje prema tom Zakonu obvezno osiguravaju i stječu status osiguranika osobe koje se stručno osposobljavaju za rad bez zasnivanja radnog odnosa, odnosno koje se stručno osposobljavaju za rad uz mogućnost korištenja mjera aktivne politike zapošljavanja, sukladno posebnim propisima.

Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud je pravilno i zakonito postupio odbivši tužbeni zahtjev.

U upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, a koji se vodio radi naknade plaće za vrijeme žaliteljičine privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti (od 7. svibnja 2014. do 12. rujna 2014.), utvrđeno je da je žaliteljica od 3. travnja 2008. do 13. siječnja 2013. bila obvezno zdravstveno osigurana kao nezaposlena osoba, od 14. siječnja 2013. do 14. siječnja 2014. kao osoba koja nakon završenog obrazovanja bez prethodnog staža obavlja stručno osposobljavanje za rad kod poslodavca – I. ž.. Od 31. siječnja 2014. do 16. veljače 2014. žaliteljica je bila zdravstveno osigurana kao nezaposlena osoba, a od 17. veljače 2014. obvezno je zdravstveno osigurana kao osoba u radnom odnosu kod poslodavca – I. c. m. d.o.o. R. Ocijenivši da žaliteljica ne ispunjava uvjete prethodnog osiguranja propisane člankom 56. stavkom 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju za priznavanje prava na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti u punom iznosu, tuženik je ocijenio pravilnim i zakonitim prvostupanjsko rješenje kojim je žaliteljici utvrđena osnovica za isplatu naknade plaće u iznosu od 25% od proračunske osnovice.

Među strankama nije sporno da bez priznavanja razdoblja stručnog osposobljavanja kao razdoblja prethodnog osiguranja žaliteljica ne ispunjava uvjete za priznavanje naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti u punom iznosu. Stoga je prvostupanjski sud razmotrio sporno pravno pitanje ubraja li se razdoblje stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa u razdoblje prethodnog osiguranja. Nakon analize mjerodavnih odredaba Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakona o poticanju zapošljavanja („Narodne novine“, 57/12. i 120/12.) prvostupanjski sud je zaključio da stručno osposobljavanje nije moguće smatrati radnim odnosom (koji uključuje sva prava po toj osnovi), a slijedom toga ni prethodnim osiguranjem u smislu članka 56. stavka 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, dajući za takvo stajalište valjano, cjelovito obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud. Polazeći od toga, Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za priznavanje prava na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad žaliteljice u iznosu većem od 25% od proračunske osnovice. Slijedom iznijetog, valja zaključiti da je odbivši tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

Nije osnovan žalbeni navod da je formalističkim tumačenjem mjerodavnih propisa u prvostupanjskom upravnom sporu žaliteljica diskriminirana u odnosu na ostale osiguranike iz zdravstvenog osiguranja. Naime, prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski je sud, ne samo gramatički, već i teleološki protumačio mjerodavne odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakona o poticanju zapošljavanja kojim je uređeno stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa te analizirajući sve mjerodavne odredbe pojedinačno ali i u njihovoj ukupnosti, došao do zaključka da osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa nije moguće smatrati prethodnim osiguranjem u smislu članka 56. stavka 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Naprijed navedene odredbe jasno upućuju na zaključak da zakonodavac ne smatra stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa prethodnim osiguranjem u smislu članka 56. stavka 1. Zakona. Polazeći od toga, a imajući na umu razloge donošenja Zakona o poticanju zapošljavanja te način na koji je tim zakonom uređeno stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa, Sud zaključuje da za različito propisivanje pretpostavki za ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja osoba u radnom odnosu i onih koji se stručno osposobljavaju bez zasnivanja radnog odnosa postoji razumno i objektivno opravdanje. Stoga nema osnove za sumnju u pravilnost i zakonitost osporavane presude niti Sud nalazi diskriminatorno postupanje prema žaliteljici u ovom sporu. Što se pak tiče izražene sumnje žaliteljice u ustavnost odredaba Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju mjerodavnih u konkretnom slučaju, valja napomenuti da žaliteljica može podnijeti Ustavnom sudu Republike Hrvatske prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom pojedinih odredaba ili Zakona u cjelini. Slijedom iznijetog, ni ostali žalbeni navodi ne mogu dovesti do drukčijeg ishoda ovoga upravnog spora.

Žaliteljičin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora nije moguće prihvatiti budući da je člankom 79. ZUS-a propisano da u upravnom sporu svaka stranka podmiruje svoje troškove.

Utvrdivši da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju članka 74. stavka 1.

ZUS-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 12. svibnja 2016.

Predsjednica vijeća

Dijana Vidović,v.r.