Legislator Case Law & Legislation
Revr-1338/2013-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to lack of significant legal question regarding severance pay.

Case Number Revr-1338/2013-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal as inadmissible because it failed to meet the statutory requirements for a significant legal question. The lower courts ruled that the employer's waiver of the severance pay difference was invalid under labor law, establishing the employee's right to the full amount. The court rejected the appeal's claim of inconsistency with prior decisions, noting those cases involved different factual scenarios such as profit shares or early retirement payouts.

Legislator headnote

AI generated

čl. 382. st. 2. i 3. ZPP; čl. 392.b st. 2. i 4. ZPP: An appeal under Article 382(2) of the Civil Procedure Act is inadmissible if the disputed legal issue does not concern a question of significant importance for ensuring the uniform application of law and equal treatment of citizens.

Keywords

AI generated
severance pay entitlement waiver of labor rights inadmissible appeal significant legal question uniform application of law labor law dispute civil procedure act

Cited Legislation

AI generated

Cited Case Law

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1338/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz O., kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik u O., protiv tuženice T. š. O. d.o.o., O., koju zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i p. j.t.d. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2020/13-2 od 6. lipnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-477/12-10 od 28. studenog 2012., u sjednici održanoj 23. ožujka 2016.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženice kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati manje isplaćenu otpremninu u iznosu od 54.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2011. do isplate te je naloženo tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 kn u roku od 8 dana.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana. Predložila je reviziju prihvatiti i pobijanu odluku preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije uz naknadu troškova postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženice nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

Tužbenim zahtjevom tužitelj je zahtijevao isplatu razlike manje isplaćene otpremnine u iznosu od 54.000,00 kn koja mu pripada prema Dodatku 2. Temeljnog kolektivnog ugovora K. p. d.o.o. O.. Nižestupanjski sudovi su zauzeli shvaćanje da tužitelju pripada pravo na otpremninu jer se tužitelj izjavom odrekao prava na dio otpremnine prije nego je stekao pravo na nju, radi čega navedena izjava ne proizvodi pravne učinke.

Iz sadržaja podnesene revizije proizlazi da tuženica postavlja sljedeća materijalnopravna pitanja:

Može li radnik svoje pravo na isplatu veće otpremnine zahtijevati u sudskom postupku, a da prethodno nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu?

Je li odricanje radnika od svih eventualnih budućih tražbina po zakonu valjano ili ne?

Tuženica kao razlog važnosti u odnosu na prvo pitanje ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8727/01 od 18. lipnja 2002. tvrdeći da o navedenom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje.

U odnosu na drugo pitanje tuženica se poziva na odluke revizijskog suda broj Revr- 6/07 od 31. siječnja 2007., Revr-326/08 od 28. travnja 2009., Rev-329/94 od 1. lipnja 1995. i Rev-1327/94 od 5. srpnja 1995. tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženog u navedenoj odluci.

U odnosu na prvo postavljeno pitanje prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda radnik može u sudskom sporu tražiti isplatu razlike otpremnine, a da se prethodno nije obratio poslodavcu sa zahtjevom, s obzirom da je sukladno čl. 129. st. 3. Zakonu o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/12 - dalje: ZR/2009) propisano da se sa zahtjevom za naknadu štete ili drugog novčanog potraživanja radnik ne mora prethodno obratiti poslodavcu. Tuženica se u reviziji pozvala na suprotnu praksu županijskih sudova te je uz reviziju priložila sentencu odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8727/01 od 18. lipnja 2002. iz koje je vidljivo da je u parničnom postupku koji je prethodio donošenju odluke riječ o postupku radi isplate otpremnine na koji se primjenjuje raniji Zakon o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01), a ne odredba čl. 129. st. 3. ZR/2009.

Slijedom navedenog u odnosu na prvo postavljeno pitanje nisu pravilno naznačeni razlozi zbog kojih bi postavljeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odnosu na drugo postavljeno pitanje, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda zauzetom u pobijanoj odluci, tužitelju pripada pravo na otpremninu prema povoljnijem pravu i u skladu s odredbom čl. 34. st. 1. toč. 3. Dodatka 4. aneksa kolektivnog ugovora s obzirom da je izjava od 17. veljače 2011., kojom se tužitelj odrekao razlike otpremnine koju je potpisao prije prestanka radnog odnosa, ništetna te ne proizvodi pravne učinke u odnosu na ostvarivanje prava na otpremninu jer je suprotna odredbi čl. 119. st. 2. i čl. 7. ZR-a.

O postavljenom materijalnopravnom pitanju revizijski sud je već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj Revr-76/09 od 4. ožujka 2009. u kojoj je izraženo shvaćanje da je nastanak prava na otpremninu u smislu čl. 125., sada čl. 119. ZR-a, vezan uz otkaz ugovora o radu. Naime, pravo na otpremninu ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu (a podrazumijeva se da prije toga tražbina po osnovi prava na otpremninu ne može ni dospjeti, jer ne može dospjeti za naplatu tražbina koja još nije nastala) pa se prije toga radnik ne može odreći prava na otpremninu, jer tog prava još nema, odnosno takvo odricanje nema pravnog učinka. Kako je shvaćanje nižestupanjskih sudova u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda, to već radi toga postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Osim toga, tuženica se obrazlažući razloge važnosti postavljenog pitanja poziva na odluke ovog suda broj Revr-6/07 od 31. siječnja 2007., Revr-326/08 od 28. travnja 2009., Rev-329/94 od 1. lipnja 1995. i Rev-1327/94 od 5. srpnja 1995. navodeći da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci u protivnosti sa shvaćanjem revizijskog suda iznesenog u tim odlukama. Međutim, u odlukama ovog suda, na koje se revident poziva u reviziji, nije se radilo o istim činjeničnim niti pravnim situacijama kao u ovom postupku pa se samim time pozivanje revidenta na navedene odluke ne može ocijeniti kao navođenje razloga zbog kojih je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odlukama ovog suda broj Revr-6/07 od 31. siječnja 2007. i Revr-326/08 od 28. travnja 2009. ne radi se o istom činjeničnom stanju kao u ovom postupku jer iz obrazloženja tih odluka proizlazi da je predmet spora potraživanje udjela u neto dobiti društva, dok je predmet ovog postupka potraživanje na ime otpremnine. U odluci ovog suda broj Rev-329/94 od 1. lipnja 1995. riječ je o postupku na koji se primjenjuju odredbe Zakona o radnim odnosima („Narodne novine“, broj 19/90), dok je u odluci ovog suda broj Rev-1327/94 od 5. srpnja 1995. utvrđeno da je stranka pristala na prijevremenu isplatu otpremnine, ali da se nije odrekla razlike manje isplaćene otpremnine koja bi joj pripala do dana odlaska u mirovinu.

Kako je postojanje razloga važnosti za postavljeno pitanje pretpostavka dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. u vezi st. 3. istog članka ZPP-a, to ni glede drugo postavljenog pitanja nisu ispunjene pretpostavke da bi se o podnesenoj reviziji moglo meritorno odlučivati.

Radi navedenog valjalo je reviziju tuženice odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 4. ZPP-a.

Zagreb, 23. ožujka 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.