Rev-2929/2016-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2929/2016-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja A. L. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. B., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika D. M., OIB: …, II-tuženika Z. M., OIB: …, i III-tuženika T. M., OIB: …, svi iz Z., koje sve zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-677/16-2 od 23. kolovoza 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2006/14 od 20. studenog 2015., u sjednici vijeća dana 10. prosinca 2019.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 677/16-2 od 23.kolovoza 2016. se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-735/2012-12 od 7. veljače 2013. odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tuženici su solidarno dužni isplatiti iznos od 1.277.168,31 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate, sve u roku od 8 dana.“

Tužitelju je naloženo solidarno I-III-tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 95.790,00 kuna sa zateznim kamatama navedenim u presudi.

Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Gž-677/16-2 od 23. kolovoza 2016. odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Tako je suđeno u sporu radi vraćanja stečenog bez valjane pravne osnove, a tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je na zgradi u vlasništvu tuženika izveo radove iz Ugovora za izvedbu građevinskih radova broj 2/92 sklopljenog između investitora E. export-import d.d. Z. i izvođača radova A. L., vlasnika obrta A. Z., radi adaptacije objekta u Z., i time da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženika. Tužba je podnesena protiv ovdje tuženika nakon što se tužitelj nije mogao naplatiti od naručitelja radova E. d.d. Z. koji je likvidiran u sudskom postupku.

Protiv drugostupanjske presude je tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev.

Tuženik je odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Postupajući po odredbi čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14

- dalje: ZPP, koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19) ovaj sud je ispitao presudu povodom revizije iz č. 382. st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koji prema toj odredbi postoji kada presuda ima takvih nedostataka zbog kojih je nije moguće ispitati.

Tužitelj je obrazložio revizijski razlog navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka time što su sudovi, po njegovom shvaćanju zbog pogrešnog pravnog pristupa, propustili utvrditi odlučne činjenice i odgovoriti na navode tužitelja iznesene tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi o prijevarnom postupanju D. M., osnivača i direktora pravne osobe E. export import d.d. Z., s kojom pravnom osobom je tužitelj bio u ugovornom odnosu iz kojeg ima nenaplaćena potraživanja. Osporio je i pravni pristup glede zastare tražbine.

Međutim, prvostupanjski sud je izložio razloge zbog kojih je prihvaćen prigovor zastare i odbijen tužbeni zahtjev, a obrazloženje je sačinjeno u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP. Drugostupanjski sud je postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, te je u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

Napominje se tužitelju da pogrešna primjena materijalnog prava, sve kada i postoji, sama po sebi ne znači postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 254. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnom pravnom pristupu presudu moguće ispitati.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Sporno je u revizijskom stupnju postupka jesu li se tuženici neosnovano obogatili na račun tužitelja u visini vrijednosti radova koje je tužitelj izveo na zgradi koja je u njihovom suvlasništvu, a koje radove je tužitelj izveo na temelju ugovora sklopljenog s naručiteljem E. export-import d.d. Z.. Sporna je i zastara predmetne tražbine.

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 210. i 214., te čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-da su tuženici suvlasnici zgrade u Z.,

-da je dana 15. rujna 1992. sklopljen Ugovor za izvedbu graditeljskih radova broj 2/92 (dalje u tekstu: Ugovor) između tužitelja, vlasnika obrta A., kao izvođača radova, i E. d.d. Z. kao naručitelja, radi izvođenja građevinskih radova Faza-7, opisanih u ugovoru, za cijenu radova od 75.000,00 DEM, u koju je uključen sav potreban materijal,

-da je tužitelj izveo ugovorene radove i još dodatno izvantroškovničke radove, te je dana 25. srpnja 1993. sačinio okončanu situaciju kojom je obračunao cijenu izvedenih ugovorenih radova te izvedenih izvantroškovničkih radova, u ukupnom iznosu od 112.322,15

DEM i pozvao naručitelja na plaćanje,

-da je naručitelj, čiji je direktor bio ovdje I-tuženik D. M., ispunio obvezu djelomično u iznosu od 70.000,00 DEM, te je za razliku izvođač ishodio presudu Trgovačkog suda u Zgrebu P-2879/97 kojom je naloženo E. d.d. isplatiti tužitelju 76.594,42 kune sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 25. srpnja 1993. do isplate,

-da tražbina po presudi nije naplaćena, jer je nad E. d.d. otvoren i ujedno zaključen stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu L-306/96 od 10. rujna 1998.,

-da je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5857/11 od 19. srpnja 2011. preinačena prvostupanjska presude i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja A. L. protiv D. M., direktora E. d.d. Z. kojim je zahtijevao naknadu štete od direktora dioničkog društva za kojeg drži da je odgovorna zbog nemogućnosti naplate tražbine od E. d.d.,koja se temelji na presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2879/97 od 21. svibnja1998.,

-da su radovi na zgradi … dovršeni 25. srpnja 1993., a tužba u ovoj parnici radi povrata stečenog bez osnove je podnesena sudu 12. ožujka 2014.

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio prigovor zastare te je odbio tužbeni zahtjev.

U obrazloženju je navedeno da se tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je dio imovine tužitelja bez valjane osnove prešao u imovinu tuženika izvođenjem radova za koje naručitelj nije platio naknadu, da je navodna tražbina dospjela dovršenjem radova 25. srpnja 1993., a da je tužba podnesena istekom petogodišnjeg zastarnog roka dana 12.ožujka 2014. Sud je ocijenio neosnovanim tvrdnje tužitelja da je podnošenjem tužbe protiv D. M. radi naknade štete prekinut tijek zastare, pa da je zastara nastavila teći donošenjem presude Županijskog suda u Zagrebu 19. srpnja 2011. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda nema identiteta spora u odnosu na raniju parnicu po tužbi ovdje tužitelja protiv D. M., bivšeg direktora E. d.d. Ranija tužba je podnesena radi naknade štete zbog nemogućnosti naplate tražbine iz presude Trgovačkog suda u Zgrebu P-2879/97 donesene u parnici između A. L. i E. d.d., dok u ovoj parnici tužitelj potražuje isplatu I-III-tuženika zbog stečenog bez osnove ulaganjem u njihovu nekretninu.

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda. U obrazloženju je navedeno da tražbine po osnovi zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina po čl. 371. ZOO, da su radovi na zgradi u suvlasništvu tuženika dovršeni 25. srpnja 1993. pa je najkasnije tada dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika i već tada je tužitelj mogao zahtijevati eventualnu naknadu postignute koristi stečene bez osove. Tužba je podnesena sudu izvan zastarnog roka.

Sud je prihvatio i pravno shvaćanje prema kojemu tijek zastare nije prekinut podnošenjem tužbe protiv E. d.d., niti protiv D. M., prvenstveno zato što je zastara za traženje stečenog bez osnove nastupila 25. srpnja 1998., dakle i prije podnošenja tužbe protiv D. M..

Stoga je potvrđena prvostupanjska presuda.

Tužitelj je revizijom osporio pravilnu primjenu materijalnog prava i to:

-jer prema njegovom shvaćanju, ako je i došlo od zastare tražbine po odštetnom novčanom zahtjevu, u pravno-etičkom smislu stjecatelj ne može zadržati ono što je primio radnjom kojom je tužitelju uzrokovana šteta. U ovom slučaju su društvo E. i njegovi osnivači postupali sa zlom namjerom te nisu društvo uskladili sa Zakonom o trgovačkim društvima nego su poduzeli radnju planiranog stečaja s ciljem izbjegavanja podmirenja dugova,

-jer je sud trebao obvezati članove društva na podmirenje obveze društva, neovisno što po odredbama Zakona o poduzećima ne postoji institut proboja pravne osobnosti, zato što se u ovom slučaju radi o namjernom nezakonitom postupanju, pa je, bez obzira na zastaru, odgovorna osoba dužna ustupiti ono što je primila štetnom radnjom,

-da je tek okončanjem posljednje parnice u predmetu P-2899/10 počeo teći zastarni rok prema ovdje tuženicima.

Prema shvaćanju ovoga suda pravilno je shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude prema kojemu je nastupila zastara predmetne tražbine.

Prije ostalog valja imati na umu da je sud vezan činjeničnim navodima u tužbi.

Prema sadržaju tužbe predmet ovoga spora isplata iznosa od 1.277.168,31 kunu, a taj iznos prema navodima iz tužbe predstavlja valorizirani novčani ekvivalent za radove koje je tužitelj izveo na temelju ugovora kojeg je sklopio s trgovačkim društvom E. d.d. Z.. Tužitelje je u tužbi naveo da su radovi izvedeni na zgradi u suvlasništvu tuženika koji su stekli imovinsku korist bez osnove jer njem,u kao izvođaču nije plaćena naknada, pa tužitelj potražuje novčani ekvivalent koristi koju su tuženici imali od izvedenih radova.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.(čl. 2. ZPP) Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st. 1. ZPP). S druge strane sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva; a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan (čl. 186. st. 3. ZPP). Drugim riječima sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju spora, ali je vezan za činjenične navode na kojima se temelji tužbeni zahtjev.

U ovoj parnici sud nije raspravljao i odlučivao o pravu tužitelja na naknadu štete od I- III-tuženika po osnovi nezakonitih radnji tuženika, niti po osnovi proboja pravne osobnosti ili bilo kojoj drugoj osnovi koja oštećeniku daje pravo na naknadu štete, nego o zahtjevu za isplatu po osnovi navodnog neosnovanog obogaćenja tuženika.

Revizijski navodi kojima tužitelj iznosi svoje shvaćanje o tome treba li zanemariti zakonske odredbe o zastari kad su u pitanju tražbine po osnovi naknade štete zbog protupravne radnje štetnika nisu odlučni za rješenje ovoga spora, jer sud sudi na temelju zakona, onako kako ti zakoni glase. Također je za odluku o reviziji bespredmetno kakvu je odluku sud trebao donijeti u sporu protiv članova društva, jer ovaj spor prema sadržaju tužbe nije spor o odgovornosti članova društva za obveze društva.

Za rješenje spora su mjerodavne odredbe ZOO i to:

-čl. 210: Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

Čl. 371: Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Imajući na umu da tužitelj potražuje vraćanje koristi ostvarene radnjom, a radnja građenjem je dovršena najkasnije 25. srpnja 1993. kad je tužitelj okončanom situacijom pozvao naručitelja radova na plaćanje naknade, tužitelj je već tada mogao tražiti vraćanje navodne nepripadne koristi, odnosno tražbina po toj osnovi je dospjela 25. srpnja 1993. Zastara počinje teći slijedećeg dana nakon dana kada je vjerovnik mogao tražiti ispunjenje tražbine, pa je u ovom slučaju zastara nastupila istekom petogodišnjeg zastarnog roka 25. srpnja 1998.

Suprotno tvrdnji tužitelja zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe protiv E. d.d. Z. i tužbom protiv D. M., jer se radi o sporovima po tužbama koje se temelje na bitno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, u kojima je presudom odbijen tužbeni zahtjev.

Zbog iznijetih razloga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Stoga je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

Zagreb, 10. prosinca 2019.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.