Gž-7583/2011-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj: 31 Gž-7583/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća te Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i kao člana vijeća i Gordane Bošković Majerović kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. T. iz Z., …, zastupan po punomoćnicima N. H. i D. H., odvjetnicima iz Z., …, protiv I.tuženika Z. I. d.o.o. Z., …, zastupan po punomoćniku Z. Š., odvjetniku iz Z., … i II.tuženika D. gradnja d.o.o. Z., …, zastupan po punomoćniku D. M., odvjetniku iz Z., …, radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-2158/94-105 od 11. studenog 2008. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 23. listopada 2012. godine,

p r e s u d i o j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-2158/94-105 od 11. studenog 2008. godine.

II Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom da se naloži I. i II.tuženiku da predaju tužitelju u isključivi vlasnički posjed lokal kao i naknade tužitelju parnični trošak kako je sve pobliže opisano pod točkom I izreke pobijane odluke. Također, odbijen je i tužitelj s tužbenim zahtjevom da su mu tuženi dužni solidarno isplatiti iznos od 56.187,27 € u protuvrijednosti u kunama s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao i naknaditi parnični trošak a kako je to pobliže opisano pod točkom I izreke pobijane odluke. Naloženo je tužitelju da I.tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 69.253,30 kn a II.tuženiku u iznosu od 73.428,75 kn (točka II).

Protiv ove presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška sastava žalbe.

Žalba nije osnovana.

Odgovara da po odredbi čl. 337. st. 1. ZPP presuda se mora izraditi i otpremiti u roku od 30 dana od dana donošenja a činjenica da sud prvog stupnja to nije učinio predstavlja relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 337. st. 1. ZPP no ona nije bila od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke.

Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite oduke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

Tako je u bitnom utvrđeno da su GP M. kao prodavatelj i tužitelj kao kupac dana 19. listopada 1992. godine zaključili predugovor o kupoprodaji broj 83/92, predmet kojeg je bila kupoprodaja poslovnog prostora opisanog kao lokal broj 3a, površine 29,41 m2 u prizemlju tržnog centra S. u Z., da navedeni predugovor o kupoprodaji ima sve značajke kupoprodajnog ugovora, da je tužitelj u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu prodavatelju, da je I.tuženik kao pravni slijednik poduzeća I. g. bio naručitelj i investitor gradnje tržnog centra a GP M. izvršitelj odnosno izvođač radova na gradnji istog, a prema između prednika I.tuženika poduzeća I. g. (GP M.) zaključenog ugovora broj 117/90 od 25. rujna 1990. godine te aneksa tog ugovora. Nadalje, utvrđeno je da je poduzeće GP M. prestalo postojati te da su njegovi pravni slijednici bila četiri poduzeća koja su bila ranije tužena u ovom predmetu i u odnosu na koje je postupak prekinut. Utvrđeno je da je između I.tuženika, poduzeća M. građenje (kao jednog od pravnih slijednika GP M.) i ovdje II.tuženika D. gradnja d.o.o. (ranije poduzeće D.) zaključen ugovor o izmjeni ugovora o građenju s M. građenje i ugovaranju s novim izvođačem radova D. za završetak radova na objektu tržnog centra S. Z. od 14. rujna 1993. godine prema kojem su produljeni ranije ugovoreni rokovi izgradnje tržnog centra te zbog stečaja nad poduzećem M. građenje te obustave radova je došlo do promjene izvođača na objektu na način da je obvezu dovršetka radova preuzeo ovdje II. tuženik i to prema navedenom ugovoru i tri zaključena aneksa tog ugovora pri čemu je treći aneks zaključen 15. listopada 1994. godine.

Nadalje, utvrđeno je da u ugovoru od 25. rujna 1990. godine koji je zaključen između pravnog prednika I.tuženika poduzeća I. g. kao naručitelja i GP M., kao izvršitelja te naknadno zaključenih aneksa je ugovoreno da GP M. može neke od specificiranih komercijalnih površina prodavati u svoje ime i za svoj račun čime će podmirivati učinjene troškove izgradnje dok nekomercijalne poslove po sistemu "ključ u ruke" predaje naručitelju, da su kao tzv. nekomercijalne površine bile prema tabularnom prilazu predviđene dvije prostorije u prizemlju objekta pod rednim brojem 2. i 3. navedeni kao tzv. servisi – lokali" površine 65,50 m2 i 65,20 m2, da je pravomoćnom presudom Okružnog privrednog suda u Zagrebu poslovni broj P-18547/93 od 20. siječnja 1994. godine naloženo u toj pravnoj stvari tuženiku M.-građenje d.o.o. u stečaju da tužitelju Z.-i. (ovdje I.tuženiku Z. i. d.o.o.), kao pravnom slijedniku poduzeća I. gradina preda u posjed upravo ova dva prostora označena kao servisi – lokali te je temeljem te presude I.tuženik i ušao u posjed tih prostorija, da predmet kupoprodajnog ugovora između tužitelja i GP M. je dio tih prostora koji su označeni kao "servisi-lokali". Nadalje, utvrđeno je da iz razloga što ti servisi više nisu bili potrebni za održavanje tržnog centra a i zbog potrebe pribavljanja dodatnih sredstava za dovršetak objekta, Grad Z. dao odobrenje da se ti servisi-lokali prodaju kao poslovni prostor te da je I.tuženik prostor jednog od tih ranijih servisa (od kojih je dio prodat tužitelju) prodao kupoprodajnim ugovorom od 22. ožujka 1994. godine.

Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja zaključuje da GP M. temeljem zaključenog ugovora broj 117/90 od 25. rujna 1990. godine i njegovog aneksa nije bio stjecatelj nikakvih stvarnih prava na spornom prostoru niti je imala ovlaštenje spornim prostorom u svoje ime i za račun raspolagati u korist tužitelja, a kako tuženi i u vrijeme pokretanja parnice, a ni do zaključenja glavne rasprave nisu bili u posjedu predmetnog poslovnog prostora to tužitelja odbija s tužbenim zahtjevom da mu tuženi predaju u posjed predmetni lokal.

Sud prvog stupnja odbio je tužitelje i s daljnjim tužbenim zahtjevom postavljenim u vidu eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva a to je da su mu tuženi solidarno dužni isplatiti iznos od 56.187,27 € a koji iznos bi predstavljao iznos kupoprodajne cijene (pretvoren u devize). Sud prvog stupnja zaključuje da između parničnih stranaka glede spornog prostora nikad nije bio zasnovan bilo kakav obvezno- pravni odnos niti bi proizlazilo da su I.tuženik (kao pravni slijednik investitora predmetnog objekta) i II.tuženik (kao naknadni izvođač završnih radova na predmetnom objektu) naknadnim zaključenjem ugovora o izmjeni ugovora o građenju s M.-građenje i ugovaranju s novim izvođačem radova D. za završetak radova na objektu tržni centar S. Z. od 14. rujna 1993. godine preuzeli obvezu GP M. (odnosno njegovog pravnog slijednika M.-građenje) glede ispunjenja predugovora o kupoprodaji od 19. listopada 1992. godine pa stoga ne postoji bilo kakva odgovornost tuženika za eventualnu štetu nastalu zbog neispunjenja tog ugovora u smislu odredbe čl. 262. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, 35/05

- dalje: ZOO).

Ovo utvrđenje i odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

U pravu je sud prvog stupnja kada je odbio tužitelja s prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom kojim je tužitelj tražio da se naloži tuženima da mu predaju u isključivi vlasnički posjed predmetni lokal. To već iz razloga jer u ovoj parnici je sukladno čl. 37. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje: ZOVO) tužitelj mora dokazati da stvar, čija se povrat traži, nalazi u faktičnoj vlasti tuženika a sukladno čl. 37. st. 2. ZOVO. Tuženi trebaju stvar posjedovati u času podnošenja tužbe, jer je cilj reivindikacijske tužbe povrat stvari. Raniji posjed stvari, ako u momentu podnošenja tužbe više ne postoji, ne daje pravo na reivindikaciju, već eventualno na odštetni zahtjev. Stoga, kako tuženi ni u času podnošenja tužbe nisu niti bili u posjedu predmetnog lokala, a što se žalbom niti ne osporava, onda već iz tog razloga je pravilno sud prvog stupnja odbio tužitelja s tim tužbenim zahtjevom.

Ipak, valja reći i slijedeće. Tužitelj u žalbi ni ne osporava utvrđenje suda prvog stupnja da mu je GP M. prodala lokal koji temeljem ugovora broj 117/90 od 25. rujna 1990. godine koji je zaključen između GP M. kao izvršitelja i poduzeća I. g. kao naručitelja nije smjela prodavati jer se radilo o tzv. nekomercijalnoj površini koji se je trebao predati naručitelju. Pritom valja reći da mogućnost stjecanja nekretnine od nevlasnika nije postojala prema odredbama ZOVO jer je tim zakonom zaštita poštenog stjecatelja stvari od nevlasnika bila propisana odredbom čl. 31. isključivo kod stjecanja pokretnina i samo u tamo tri propisana slučaja pa utoliko je i pravilan stav suda prvog stupnja da tužitelj ne može od tuženika tražiti predaju predmetnog poslovnog prostora u vlasnički posjed.

U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev da tužitelju tuženi solidarno isplate iznos od 56.187,27 € protuvrijednosti u kunama i koji iznos bi predstavljao iznos plaćene kupoprodajne cijene valja reći da je pravilan zaključak suda prvog stupnja između tužitelja i I.tuženika kao pravnog slijednika investitora predmetnog objekta nije zasnovan nikakav obveznopravni odnos glede ispunjenja kupoprodajnog ugovora od 19. listopada 1992. godine zaključen između GP M. i tužitelja pa da bi zbog neispunjenja obveze I.tuženik odgovarao tužitelju za naknadu štete.

Takvu obvezu glede ispunjenja kupoprodajnog ugovora nije preuzeo niti II.tuženik kao naknadni izvođač završnih radova na predmetnom objektu pa je stoga i neosnovano pozivanje tužitelja na odredbe čl. 3., 8., 9., 11. i 13. ugovora od 14. rujna 1993. godine i njegovih aneksa. Naime, kao što je prethodno rečeno, tužitelj je kupio predmetni lokal od nevlasnika a po odredbi čl. 460. ZOO prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje pa dakle i obvezuje GP M. odnosno njegovog pravnog slijednika poduzeće M. građenje na predaju stvari. U odredbi čl. 7. ugovora od 14. rujna 1993. godine jasno je rečeno da će sva dosadašnja prava i obveze kupaca i izvođača radova rješavati kupci u izravnom kontaktu s izvođačem i to poduzećem M.-građenje (kao jednim od pravnih slijednika GP M.) a samo novonastala prava i obveze s poduzećem D. Osim toga, tužitelj u tijeku postupka nije ni tvrdio da sukladno čl. 9. st. 2. ugovora je poduzeće M. građenje predalo tuženiku ključeve svih lokala, pa dakle i predmetnog lokala a iz suglasnost očitovanja tužitelja i II.tuženika na ročištu od 14. lipnja 2004. godine jasno proizlazi da II.tuženik nije izvodio nikakve naknadne radove na predmetnom poslovnom prostoru iz čega se dade zaključiti da ključeve nije ni imao.

Zbog toga je pravilan zaključak suda prvog stupnja o nepostojanju odgovornosti tuženika za štetu tužitelju nastalu zbog neispunjenja kupoprodajnog ugovora od 19. listopada 1992. godine.

Stoga je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju nije pružio traženu pravnu zaštitu.

I odluka o trošku je pravilna i zakonita (čl. 154. st. 1. ZPP).

Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).

Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP (točka II).

U Zagrebu, 23. listopada 2012. godine

Predsjednica vijeća:

Vanda Senta, v.r.