I Kž-131/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 131/04-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Damira Kosa, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenog predmetu protiv opt. P. R. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama opt. i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zadru od 12. prosinca 2003. godine, broj K-67/03, u sjednici održanoj 14. listopada 2004. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, te zamjenika branitelja opt. J. Š., odvjetnika D. E.. iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. P. R., opt. J. Š. i opt. G. M., te državnog odvjetnika i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru proglašeni su krivima, i to opt. P. R. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., te produljenog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ-a i dr., a na temelju čl. 69. st. 1. KZ-a opozvana mu je uvjetna osuda, prema presudi Općinskog suda u Zadru od 18. veljače 2003. godine, broj K- 327/02, te izrečena kazna zatvora tom presudom u trajanju od 9 mjeseci, a uzeta mu je kao utvrđena i kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Zadru broj K-311/00, pa je opt. R. primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 1. i 2. toč.c) KZ-a, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju mu je kaznu na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

- -

I Kž 131/04-7

Istom presudom, opt. J. Š., zbog učina kaznenih djela iz čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ-a i dr., te istog takvog kaznenog djela u pokušaju, kao i kaznenog djela iz čl. 216. st. 1., osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, u koju mu je kaznu također po čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Opt. G. M. osuđen je zbog kaznenog djela iz čl. 216. st. 1. KZ-a, na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Istovremeno ovom optuženiku izrečena je i sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, kao i opt. P. R., iz čl. 76. st. 1. i 2. KZ-a.

Na temelju čl. 82. st. 1 i 2. KZ-a, od opt. P. R., kao i opt. J. Š., oduzeta je imovinska korist u iznosima označenim u izreci pobijane presude, a po čl. 132. st. 1. i 2. ZKP-a. Opt. P. R., kao i opt. J. Š. u obavezi su da isplate na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenom Z. M., kao i oštećenom V. Ć., iznose označene u izreci presude, dok su opt. J. Š. i opt. G. M. u solidarnoj obavezi da takav iznos isplate oštećenom M. H., također u iznosu označenom u izreci pobijane presude.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. P. R., po svom branitelju F. B., odvjetniku iz Z., iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili podredno, preinači u smislu žalbenih navoda ovog optuženika.

Opt. J. Š. žali se po svom branitelju G. N., odvjetniku iz Z., iz žalbene osnove odluke o kazni, s prijedlogom da se ovom optuženiku izrekne blaža kazna zatvora.

Osobnom žalbom žali se i opt. G. M. iz žalbene osnove odluke o kazni, s prijedlogom da mu se umjesto zatvorske kazne, primijeni uvjetna osuda.

Državni odvjetnik žali se zbog bitne povrede odredaba ZKP-a, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude, te zbog odluke o kazni u odnosu na sva tri optuženika, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili podredno, da se optuženicima izreknu strože kazne zatvora.

Na zahtjev opt. J. Š., a na temelju čl. 374. st. 1. ZKP-a ("NN" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP-a), o drugostupanjskoj sjednici vijeća uredno je obaviješten branitelj opt. J. Š., odvjetnik G. N.. iz Z., a sjednici je uz uvodno naznačenog zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, prisustvovao njegov zamjenik, D. E., odvjetnik iz Z..

Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a, predložio je da se žalba državnog

- -

I Kž 131/04-7

odvjetnika prihvati i postupi sukladno njegovu prijedlogu, a žalbe optuženika da se odbiju kao neosnovane.

Žalbe optuženika, kao i žalba državnog odvjetnika nisu osnovane.

Na žalbu državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba ZKP-a

U svojoj žalbi zbog ove žalbene osnove, državni odvjetnik nalazi da su razlozi o odlučnim činjenicama, u odnosu na kaznena djela pod toč. 2 i toč. 13. optužnice nejasni, i u znatnoj mjeri proturječni.

Pri tom se žalba državnog odvjetnika pogrešno služi komparacijom provalnih krađa, izvršenih na štetu Ž. ureda K. m. u Z., te na štetu oštećenog M. S., koju onda žalba dovodi u vezu s kaznenim djelom učinjenim na štetu L. J.. Pri tom nalazi, da između onih prethodnih dviju krađa, kao i provalne krađe na štetu L. J., s obzirom na nađene materijalne tragove, a neovisno o priznanju, kao i kasnijem poricanju tog priznanja, nema razlike, pa je trebalo utvrditi da su opt. P. R. i opt. J. Š. supočinitelji i kaznenog djela na štetu L. J..

Suprotno tome, ne samo da su razlozi temeljem kojih sud prvog stupnja ne nalazi utvrđenim da bi opt. P. R. i opt. J. Š. bili supočinitelji kaznenog djela provalne krađe na štetu L. J., jasni, određeni, detaljno obrazloženi, već u njima nema proturječja, posebno ne znatnog, kako se to ističe u žalbi državnog odvjetnika. Radi se o opušku, koji je doduše pronađen u stambenoj zgradi, i provedenom DNA analizom pripada opt. J. Š., međutim navedeni materijalni trag nije nađen ispred stana na petom katu, već na trećem katu, pa kao takav predstavlja samo jednu jedinu indicijalnu činjenicu o nazočnosti opt. J. Š. u zgradi, a nedostatnu zbog nepostojanja ostalih indicijalnih činjenica koje bi činile zatvoreni indicijalni krug da su opt. P. R. i opt. J. Š. supočinitelji odnosnog kaznenog djela, na način da je opt. P. R. ušao u stan, a opt. J. Š. čuvao kroz to vrijeme stražu, kako to obrazlaže i sud prvog stupnja na strani 26, alineja 2. pobijane presude, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Obrazlažući bitnu povredu odredaba ZKP-a s nedostatkom razloga o odlučnim činjenicama, kao i nejasnošću, odnosno u znatnoj mjeri proturječnošću tih razloga, ponovno državni odvjetnik dovodi u korelaciju kazneno djelo učinjeno na štetu L. J. (za koje su opt. P. R. i opt. J. Š. oslobođeni optužbe), s kaznenim djelom teške krađe učinjene na štetu V. Ć.. Pri tom državni odvjetnik apostrofira da i u jednom, i u drugom slučaju pronađen materijalni trag u vidu opuška, za kojeg je DNA analizom utvrđeno da pripada opt. J. Š., ukazuje, da je za kazneno djelo pod toč. 5. izreke presude, opt. J. Š. i proglašen krivim.

Izložene proturječnosti u odlučnim činjenicama nema, a posebno ne znatne. U odnosu na kazneno djelo pod toč. 5. izreke presude, treba reći da je opušak cigarete temeljem koje je

DNA analizom utvrđeno da pripada opt. J. Š., u ovom slučaju nađen ispred samog stana oštećenog Ć. (i to između dovratka i ulaza u stan), zbog čega nađeni biološki trag direktno

- -

I Kž 131/04-7

povezuje opt. J. Š. s učinom odnosnog kaznenog djela, za razliku od provalne krađe na štetu opt. L. J. gdje takav opušak nije nađen ispred stana (već dva kata niže), pa ostali provedeni dokazi ničim ne povezuju opt. J. Š. i opt. P. R., kao moguće počinitelje odnosnog kaznenog djela.

Pri tom je bitno reći da pri ocjeni vjerodostojnosti obrana opt. P. R. i opt. J. Š. pred policijom, kod istražnog suca i na glavnoj raspravi, ne postoje uočene veće kontradiktornosti, a pored toga, ta se priznanja u formalnopravnom smislu svode na izjavu o počinjenju djela, koje se potom poriče, ali bez navođenja određenih, drugih važnih činjenica koje bi mogle poslužiti kao kontrolne činjenice prethodno danom priznanju, ili poricanju takvog priznanja, zbog čega s pravom sud prvog stupnja prethodno dana priznanja, ili takva poricanja, ne uzima kao relevantan dokaz za ocjenu kaznenopravne odgovornosti optuženika, već samo one materijalne dokaze koji ih na nedvojbeni način povezuju s učinom odnosnih kaznenih djela provalnih krađa.

Iz izloženog proizlazi da navedene bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a nema, već državni odvjetnik, u suštini, prigovara sudu prvog stupnja u njegovoj nedosljednosti kod zaključivanja, u odnosu na jednom dana, pa poricana priznanja, kao i u odnosu na materijalne tragove koji povezuju optuženike s učinom odnosnih kaznenih djela teških krađa, provaljivanjem.

Suprotno tome, nikakve nedosljednosti u načinu zaključivanja nema, već naprotiv, sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su optuženici počinili sva kaznena djela teških krađa koja su dokazana (na temelju postojanja relevantnih materijalnih dokaza), neovisno o priznanju, te kasnijem poricanju priznanja.

Znatnu proturječnost državni odvjetnik nalazi i u utvrđenju suda prvog stupnja, da su kaznena djela pod toč. 2.a) i b), kojima je proglašen krivim opt. P. R., iako počinjena u realnom stjecaju, sud nalazi da se radi o produljenom djelu. Pritom žalba smatra da isto takav stjecaj postoji i u odnosu na kaznena djela pod toč. 3. i 4. izreke pobijane presude, za koje je opt. J. Š. proglašen krivim, a odredbe o produljenom djelu ovdje nisu primijenjene.

Međutim, ovdje je bitno naglasiti da nema prostorne povezanosti između ta dva kaznena djela pod toč. 3. i 4. izreke presude, dok u odnosu na vremensku povezanost treba reći, da nisu počinjena u istom danu, već je kazneno djelo pod toč. 3. izreke, počinjeno dvanaest dana nakon djela pod toč. 4. Osim toga, radi se o različitom modusu operandi (jedno djelo ostalo je u pokušaju, a drugo je dovršeno), kao i o različitim osobama oštećenih, pa nema dovoljno povezujućih elemenata, koji bi ukazivali na prirodnu, logičku i pravnu cjelinu produljenog kaznenog djela.

Stoga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, između navedenih kaznenih djela (pod toč. 3. i 4. izreke pobijane presude), zbog kojih je opt. J. Š. proglašen krivim, ne postoji takva međusobna povezanost zbog kojih bi se ta djela mogla smatrati jednim kaznenim djelom, te primijeniti pravnu konstrukciju produljenog djela.

Nije stoga osnovana žalba državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba ZKP-a. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi

- -

I Kž 131/04-7

bile i počinjene bitne povrede odredaba ZKP-a iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Na žalbu opt. P. R., te državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, opt. P. R. žali se iz te žalbene osnove, samo u odnosu na kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., za koje je također oglašen krivim. Pri tom žalba polemizira s razlozima prvostupanjske presude u pogledu optuženikove materijalne i obiteljske situacije, nalazeći da se u tom dijelu treba prihvatiti obrana optuženika. Ovo i stoga, što kod optuženika nisu pronađena ni minimalna novčana sredstva za koje bi se moglo utvrditi da potječu od prodaje heroina, a isto tako nije nađen nikakav dilerski materijal u vidu PVC vrećica, vage, žličica, ili noža s tragovima heroina, zbog čega žalba onda zaključuje da je optuženik predmetni heroin u količini od skoro 12 gr, posjedovao radi vlastite potrebe. Suprotno tome, pravilno je sud prvog stupnja pri ocjeni vjerodostojnosti obrane opt. P. R. pred redarstvenim vlastima, kao i u istrazi, te na glavnoj raspravi, ocijenio da ta obrana u pojedinim segmentima nije istinita, a odnosi se na različitost obrane u pogledu vremena kada je započeo konzumirati heroin, kao i različitost obrana u odnosu na način pakiranja opojne droge koju je nabavio u T., kao i na način konzumiranja ušmrkavanjem, temeljem čega je sud zaključio da mu i nije bilo potrebno prepakiravati opojnu drogu koju je prije toga kupio.

Uz navedeno, odlučna činjenica koja je utvrđena iz sadržaja psihijatrijskog nalaza i mišljenja, odnosi se na podatak da je opt. P. R. intenzivnije konzumirao heroin u razdoblju od 3 – 4 mjeseca prije uhićenja, s time da mu je dnevna doza iznosila oko 1,5 gr heroina. Povezujući ovakav stupanj ovisnosti optuženika o heroinu, s pravom sud prvog stupnja ocjenjujući materijalne prilike optuženika nalazi utvrđenim, da sa svojim materijalnim primanjima, kao i obavezama koje ima u pogledu uzdržavanja dvoje maloljetne djece, koja su njemu dodijeljena na odgoj i uzdržavanje, ne može zadovoljiti ni polovinu svojih potreba za heroinom. Stoga je ispravno sud prvog stupnja logičkom deduktivnom metodom zaključio, da je optuženik, u cilju zadovoljavanja svojih potreba, dio od ukupno nabavljene količine opojne droge heroina, i prodavao.

Stoga je, s obzirom na naprijed izloženo, sud prvog stupnja u svemu pravilno utvrdio sve odlučne, važne i indicijalne činjenice, i za svoje takve činjenične zaključke dao je potpune i pravilne razloge o postupanju optuženika, na način opisan u izreci presude pod toč. 1., pri čemu je optuženik očito bio svjestan da se radi o zabranjenom i kažnjivom ponašanju, čime je ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr.

Nije stoga osnovana žalba opt. P. R. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a.

Iz iste žalbene osnove, ali u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude, žali se i državni odvjetnik.

- -

I Kž 131/04-7

Pri tom državni odvjetnik smatra, da priznanje opt. P. R. pred redarstvenim vlastima, u odnosu na kaznena djela od 1 do 10, kao i kazneno djelo pod toč. 11., učinjeno u supočiniteljstvu s opt. J. Š. (opisana u oslobađajućem dijelu prvostupanjske presude), imaju svoju dokaznu snagu, neovisno o tome što je on u istrazi učin određenih djela porekao, te neovisno o tome što na glavnoj raspravi iznosi da je priznanje dano u apstinencijskoj krizi, kao i iz razloga što mu je obećano da neće biti pritvoren. Istovremeno, državni odvjetnik nedopustivo uspoređuje pravomoćnu presudu Županijskog suda u Šibeniku, s pobijanom presudom, ocjenjujući da je u obje situacije modus operandi opt. P. R., kao i opt. J. Š. bio istovjetan, te ono bitno, da se na sličan način opt. P. R. branio u istrazi i na glavnoj raspravi, prvo priznanjem, a na glavnoj raspravi odstupio od tog priznanja, što mu onda nije pomoglo da ne bude osuđen za kaznena djela teških krađa učinjenih na području Šibenika.

Suprotno izloženim prigovorima državnog odvjetnika, potrebno je naglasiti, da je sud prvog stupnja na temelju pravilne ocjene vjerodostojnosti obrane opt. P. R. (pred redarstvenim vlastima, u istrazi i na glavnoj raspravi), ispravno zaključio da nema dokaza da bi optuženik počinio kazneno djelo teške krađe u pokušaju na štetu V. J., upravo iz razloga što se prvotno, a kasnije opozvano priznanje nije moglo provjeriti niti jednom kontrolnom činjenicom, a drugi nađeni materijalni dokazi ne povezuju ovog optuženika s učinom odnosnog kaznenog djela. Jednako tako odnosi se i na provalne krađe učinjene na štetu P. Č., R. P., D. N., L. Š., S. R., B. M.-K., V. Š., A. C. i S. G., čiji mondus operandi pri učinu djela je različit ,ili na mjestu događaju nisu pronađeni tragovi podobni za provođenje bilo koje vrste vještačenja, zbog čega je onda izveo uvjerljiv zaključak da nije dokazano da bi optuženik počinio odnosna kaznena djela.

Stoga se i žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, posebno u dijelu gdje komparira pravomoćnu presudu drugačijeg činjeničnog stanja, s činjeničnim zaključcima suda prvog stupnja u pobijanoj presudi, što je pravno nedopustivo, iz kojih onda državni odvjetnik izvodi drugačije zaključke od onih koje je izveo sud prvog stupnja u odnosu na razloge oslobađajuće prvostupanjske presude.

Pri tom se mora naglasiti, da sve kada bi se i dopustila mogućnost da pojedine činjenice mogu opravdavati i drugačije zaključke od onih koje je izveo sud prvog stupnja u oslobađajućem dijelu presude, te činjenice ipak ne bi pružale punu izvjesnost o tome da je opt. P. R. počinio kaznena djela pod toč. 3., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10., 11. i 12. optužnice, kao i djelo pod točkom 14. optužnice, za koju su oslobođeni optužbe opt. P. R. i opt. J. Š. (za kazneno djelo teške krađe provaljivanjem na štetu L. J.), iz već naprijed obrazloženih razloga.

Stoga nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude, jer je sud prvog stupnja sa svom potrebitom pouzdanošću izveo jedini mogući i ispravan zaključak, da opt. P. R. nije počinio kaznena djela naprijed označena pod točkama od 3 do 12 optužnice, kao i kazneno djelo u supočiniteljstvu s opt. J. Š. pod toč. 14 optužnice, a na način kako ga tereti optužba, odnosno, da to nije dokazano.

- -

I Kž 131/04-7

Državni odvjetnik smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u odnosu na kazneno djelo pod toč. 6 izreke pobijane presude, kojom su opt. J. Š. i opt. G. M. proglašeni krivima za kazneno djelo krađe iz čl. 216. st. 1. KZ-a. Pri tom državni odvjetnik upire na iskaz svjedoka M. H., koji je siguran da je stan bio zaključan.

Suprotno tome, sud prvog stupnja dao je potpune i pravilne razloge temeljem kojih je zaključio, da je opt. J. Š. u stan oštećenog H. ušao kroz nezaključana vrata, dok je opt. G. M. čuvao stražu. Pri tom je bitno naglasiti da je oštećeni H. u stvari svjedok "po čuvenju", jer osobno zaključavao vrata nije, već je jedino ustvrdio da mu je kćerka rekla da je ulazna vrata zaključala.

Stoga okolnost da očevidnim zapisnikom nisu pronađeni nikakvi tragovi nasilnog ulaska u stan, ali i daljnji podatak da su već tijekom prijepodneva optuženici bili u tom stanu čašćeni, zbog svadbe koja se održavala, što je bilo i razlogom da su se odlučili da bez ikakvih prepreka ponovno uđu u taj stan i otuđe novac, kako to u svemu pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

Nije stoga ni u tom dijelu osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalba opt. P. R., opt. J. Š., opt. G. M., te državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

U svojoj žalbi zbog ove žalbene osnove, opt. P. R. smatra da su utvrđene pojedinačne kazne, kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora, prestrogo odmjerene, a prvostupanjski sud pri tom nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve utvrđene olakotne okolnosti na strani opt. P. R..

Opt. J. Š. u svojoj žalbi zbog ove žalbene osnove, ponavlja sve utvrđene olakotne okolnosti na strani ovog optuženika, posebno njegovo priznanje djela, kao i spremnost da će oštećenicima nadoknaditi štetu, uz korektno držanje pred sudom, te njegove obiteljske prilike, kao i mogućnost zaposlenja, zbog čega nalazi da bi se utvrđivanjem blažih pojedinačnih kazni, kao i izricanjem blaže jedinstvene kazne, u odnosu na ovog optuženika, postigla svrha kažnjavanja.

Opt. G. M. u svojoj žalbi zbog žalbene osnove odluke o kazni, smatra da je njegova utvrđena smanjena ubrojivost zbog ovisnosti o opojnim drogama, trebala dobiti daleko veći značaj pri odmjeri kazne, jer bi se svrha kažnjavanja u odnosu na njegovu kaznenopravnu odgovornost, kao i malu kriminalnu količinu, mogla ostvariti i primjenom uvjetne osude.

Državni odvjetnik, žaleći se zbog ove žalbene osnove nalazi da su izrečene kazne optuženicima preblago odmjerene, kako pojedinačne, tako i jedinstvena, u odnosu na opt. P. R., opt. J. Š. i opt. G. M., zbog čega je daleko veći značaj trebalo dati višekratnoj osuđivanosti sve trojice optuženika za istovrsna kaznena djela.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u odnosu na opt. P. R., sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sve okolnosti koje inače u smislu čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a, su od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. U tom sklopu, sud prvog stupnja dao je pravilan značaj svim utvrđenim olakotnim okolnostima vezanim za teške obiteljske i

- -

I Kž 131/04-7

materijalne prilike ovog optuženika, njegovo sudioništvo u Domovinskog ratu (uz odlikovanja), kao i njegovu dugogodišnju ovisnost o opojnim drogama, zbog čega je u vrijeme počinjenja djela, sukladno mišljenju neuropsihijatrijskog vještaka, bio smanjeno ubrojiv. Pri ocjeni otegotnih okolnosti, s pravom sud prvog stupnja uzima ovom optuženiku raniju osuđivanost za istovrsna kaznena djela, pa se dakle radi o specijalnom povratniku, kako kaznenih djela vezanih za zlouporabu opojnih droga, te ono bitno, imovinskih delikata.

Uz navedeno, s pravom je sud na temelju čl. 69. st. 1. i 2., te st. 7. KZ-a, opozvao uvjetnu osudu, te uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora iz uvjetne osude pri izricanju jedinstvene kazne zatvora ovom optuženiku, te mu uzeo kao utvrđenu i kaznu zatvora iz ranije pravomoćne presude. Stoga izricanjem blaže kazne, s obzirom na težinu djela, kao i stupanj kaznene odgovornosti opt. P. R., ne bi se postigla svrha kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ-a te iz tih razloga nije osnovana žalba opt. P. R. zbog odluke o kazni.

Za ocjenu kaznenopravne odgovornosti opt. J. Š., bitno je reći da pored utvrđenih olakotnih okolnosti koje je našao i obrazložio sud prvog stupnja, ovaj je optuženik oglašen krivim za daleko manju kriminalnu količinu od opt. P. R., i to samo kaznenih djela imovinskog značaja. Međutim, njegova ranija višekratna osuđivanost za istovrsna kaznena djela, ukazuje da se svrha kažnjavanja, posebno s osnova specijalne prevencije, ali i tako s osnova generalne prevencije, ne bi mogla postići utvrđivanjem blažih pojedinačnih kazni, te izricanjem blaže jedinstvene kazne zatvora.

Opt. G. M. osuđen je samo zbog kaznenog djela krađe izvršene u supočiniteljstvu s opt. J. Š.. Međutim, za ocjenu njegove kaznenopravne odgovornosti poseban značaj ima otegotna okolnost vezana za raniju njegovu osuđivanost za istovrsna kaznena djela, zbog čega se u odnosu na ovog optuženika svrha kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ, može postići jedino izricanjem kazne zatvora u označenom vremenskom trajanju, pri čemu je prvostupanjski sud u dovoljnoj mjeri cijenio vrlo značajnu olakotnu okolnost vezanu za optuženikovu bolest, u vidu dugogodišnje ovisnosti o opojnim drogom, te s tim u svezi i njegovu smanjenu ubrojivost u vrijeme počinjenja djela.

Iz istih razloga, u odnosu na sva tri optuženika, nije prihvaćena ni žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, koji samo naglašava raniju višekratnu osuđivanost optuženika, koju je sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri cijenio pri utvrđivanju pojedinačnih kazni, te izricanju jedinstvene kazne zatvora opt. P. R. i opt. J. Š., kao i kazne zatvora opt. G. M..

Po službenoj dužnosti, pobijana presuda ispitana je u smislu čl. 379. ZKP-a i u pogledu odluke o sigurnosnoj mjeri obaveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. st. 1. i 2. KZ-a, izrečenoj opt. P. R. i opt. G. M., kod čega je ustanovljeno da je spomenuta sankcija izrečena u svemu pravilno i zakonito.

- -

I Kž 131/04-7

Prema svemu što je naprijed izloženo, a kako u pobijanoj prvostupanjskoj presudi nema nedostataka izloženih u žalbama optuženika i državnog odvjetnika, kao ni povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 14. listopada 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Katica Jelić, v.r.