Legislator Case Law & Legislation
Rev-227/2007-2 AI generated

Rev-227/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number Rev-227/2007-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, Davorke Lukanović- Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. S. iz Š., koga zastupaju odvjetnici Ž. Č. i D. Č. iz Z. o. u. Ž. Č. i D. Č. iz Š., protiv tuženika A. –. A. d.d. Z., koga zastupa T. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku od 4. srpnja 2005., br. Gž-808/05., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku od 29. svibnja 2003., br. P-271/95., u sjednici održanoj dana 3. travnja 2007.,

Legislator headnote

AI generated

Rev-227/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: U pobijanoj presudi nema takvih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Rev 227/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, Davorke Lukanović- Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. S. iz Š., koga zastupaju odvjetnici Ž. Č. i D. Č. iz Z. o. u. Ž. Č. i D. Č. iz Š., protiv tuženika A. –. A. d.d. Z., koga zastupa T. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku od 4. srpnja 2005., br. Gž-808/05., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku od 29. svibnja 2003., br. P-271/95., u sjednici održanoj dana 3. travnja 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojim je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik A. –. A. d.d. Z. iz osnova naknade štete, gubitka prodajne vrijednosti dionica isplatiti tužitelju 438.000,00 kn (protuvrijednost od 120.000 DEM) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 26. studenoga 1994. pa dalje do konačne isplate.

Dužan je tuženi nadoknaditi parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom mjera prinudnog izvršenja."

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači tako da se prihvati tužbeni zahtjev, a podredno, opreza radi predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje. Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03. – dalje: ZPP), pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U pobijanoj presudi nema takvih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a.

Sud drugog stupnja je u dovoljnoj mjeri obrazložio žalbene navode tužitelja. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

Nije, prema tome učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bio vlasnik 131 osnivačke dionice tuženika koje je namjeravao prodati koncem 1994.,

- da je tužitelj pregovarao u vezi prodaje predmetnih 131 dionice sa trećim osobama, pa su tužitelju stavili svoje ponude poduzeće za turizam, ugostiteljstvo i trgovinu N. s.p.o iz Š. dana 3. studenoga 1994. za otkup 131 dionice za cijenu u iznosu od 210.000 DEM i V. N. iz R., ponudu dana 4. studenoga 1994. za otkup istih dionica za iznos od 200.000 DEM,

- da je dana 10. studenoga 1994. tužitelj uputio direktoru tuženika prijedlog sporazuma o preuzimanju poslovanja i rješavanju međusobnih odnosa, a alternativno za slučaj neprihvaćanja ponuđenog sporazuma u cijelosti u smislu odredbi statuta tuženog od 29. prosinca 1992. stavlja ponudu za prodaju osnivačkih dionica u njegovom vlasništvu za iznos od 200.000 DEM,

- da je tužitelj 16. siječnja 1995. putem upravnog odbora tuženika ostalim dioničarima tuženika ponudio na prodaju 131 osnivačku dionicu tuženika za iznos od 200.000 DEM u vezi koje ponude je tužitelj bio obaviješten od strane predsjednika Upravnog odbora tuženika da nitko od manegera tuženika koji su prema odredbi čl. 13. Statuta tuženika imali pravo prvokupa osnivačkih dionica tuženika, nije zainteresiran za otkup tih osnivačkih dionica koje je tužitelj ponudio na prodaju, kao i da je njegova ponuda objavljena na oglasnoj ploči tuženika 20. siječnja 1995. od kojeg dana da je i počeo teći rok od 15 dana unutar kojeg roka su zainteresirani dioničari mogli otkupiti dionice nuđene im na prodaju,

- da su treće osobe i to V. N. iz R., 18. siječnja 1995., a N. s.p.o iz Š. tužitelju uputile dopise kojima su ga izvijestile o odustancima na ranije stavljene ponude za otkup osnivačkih dionica tuženika u vlasništvu tužitelja,

- da je tužitelj dopisom od 27. veljače 1995. koji je uputio tuženiku koji traži da ga u roku od tri dana obavijesti o rezultatu ponude tužitelja, s time da šutnja tuženika protekom roka od 15 od dana oglašavanja potvrđuje da se dionice mogu ponuditi i prodati trećim osobama,

- da je tužitelj dana 15. veljače 1995. putem Upravnog odbora tuženika opetovano podnio ponudu na prodaju istih osnivačkih dionica tuženika, a ovaj puta za iznos od 47.000 DEM uz preuzimanja obveze vraćanja neisplaćenih dijelova kredita kod Zagrebačke banke u Zagrebu za kupnju dionica,

- da je tužiteljeva zadnja ponuda od 3. svibnja 1995. za prodaju osnivačkih dionica tuženika bila za cijenu u iznosu od 9.622 DEM, također uz obavezu kupaca da preuzme dug po kreditu koji je tužitelju bio odobren radi kupnje predmetnih dionica,

- da je ta zadnja ponuda bila prihvaćena od strane menagera tuženika M. M., s kojim je tužitelj i sklopio ugovor o prodaji dionica, koji ugovor, međutim, nije bio realiziran. Tužitelj smatra da je zbog ponašanja tuženika pretrpio štetu koja se sastoji od razlike između 200.000 DEM koji iznos mu je ponuđen za njegove dionice društva i 80.000 DEM koliko iznosi vrijednost dionica u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu.

Sudovi su pravilno ocijenili da se ponuda za prodaju osnivačkih dionica tuženika od 10. studenoga 1994. ne može smatrati valjanom ponudom u smislu odredbe čl. 13. Statuta tuženika, jer ista nije bila ponuđena ostalim dioničarima tuženika i to putem Upravnog odbora tuženika, kako je to propisano navedenom odredbom Statuta tuženika, već je tu ponudu tužitelj uputio direktoru tuženika u okviru prijedloga sporazuma o preuzimanju poslovanja i rješavanju međusobnih odnosa uvjetujući je nepotpisivanjem sporazuma po svim predloženim točkama naznačenim u prijedlogu, pa tako prijedlog sporazuma ne predstavlja ponudu za prodaju osnivačkih dionica ostalim dioničarima tuženika koja bi bila podobna za objavljivanje na oglasnoj ploči tuženika.

Prema, naime, odredbi čl. 13. st. 1. Statuta tuženika od 29. prosinca 1992. posjednici osnivačkih dionica, u slučaju kad ove žele prodati ili nekim drugim pravnim poslom ustupiti trećoj osobi obavezni su iste pismenim putem uz naznačene uvjete prodaje prvo podnijeti putem Upravnog odbora ostalim dioničarima u Društvu na kupnju. Pravo prvokupa ponuđenih dionica imaju manageri Društva. Ukoliko među osobama iz prethodnog stavka nema interesa za ponuđene dionice, Upravni odbor će o namjeri i uvjetima prodaje putem oglasne ploče odmah izvijestiti ostale dioničare. Ako u roku od 15 dana od dana javne objave na oglasnoj ploči Društva nitko od dioničara ne kupi ponuđene dionice, posjednik osnivačke dionice na ime može istu ponuditi na kupnju bilo kojoj trećoj osobi, ali ne pod povoljnijim uvjetima.

Prvu ponudu u smislu odredbe čl. 13. Statuta tuženika tužitelj je dostavio Upravnom odboru tuženika 16. siječnja 1995. i ta ponuda je objavljena na oglasnoj ploči tuženika dana 20. siječnja 1995. i tužitelj je o tome obaviješten. U roku od 15 dana od te objave, ako nitko od dioničara ne kupi ponuđene dionice, kao što je ovdje slučaj, tužitelj je dionice mogao prodati trećim osobama.

Toga je bio svjestan i za to znao tuženik, što je vidljivo iz njegovog dopisa upućenog tuženiku 7. veljače 1995., kad navodi "vaša šutnja protekom 15 dana od oglašavanja potvrđuje da se dionice mogu ponuditi i prodati trećima".

Međutim, tužitelj umjesto da proda dionice trećim osobama, još ih dva puta nudi tuženiku znatno snižujući njihovu cijenu.

Prema tome, tuženik nipošto ne može biti odgovoran za štetu koju tužitelj traži zbog pada vrijednosti njegovih dionica.

Odredbom čl. 13. Statuta tuženika koja normira prethodne radnje prije prodaje osnivačkih dionica tuženika trećim osobama ne nalaže tuženiku da je dužan obavijestiti tužitelja da itko od tuženikovih dioničara nije zainteresiran za kupnju osnivačkih dionica koje su u posjedu tužitelja. To je u svakom slučaju bilo poznato tužitelju 7. veljače 1995., kad je napisao spomenuti dopis od tog datuma.

Prema odredbi čl. 172. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. – dalje: ZOO) pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija.

Sudovi su pravilno zaključili da nema dokaza da bi tuženik odnosno njegova tijela uzrokovali tužitelju štetu, već da naprotiv iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da nitko od tuženika nije prouzročio štetu koja je predmet ovog spora.

Prema tome, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 3. travnja 2007.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v. r.