P-1014/2023-29 · Općinski sud u Zlataru

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-1014/2023-29

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja TP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Reljić, Zelić, Židanić i Mar d.o.o. iz Zagreba, Derenčinova 1, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Čurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 22. svibnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužitelja Hrvoje Židanića, odvjetnika u Zagrebu te zamjenice punomoćnika tuženika Natalije Đuran Tršinski, odvjetnice u Zaboku, 16. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 196-30/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 18. 03. 2008., zaključenog između tužitelja TP, kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d. kao kreditora te iste ne proizvode nikakve učinke, i to:

- dio odredbe članka 3. stavka 2. Ugovora, a koja glasi: „po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“;

- dio odredbe članka 4. stavka 3. Ugovora, a koja glasi: „obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“.

II. Utvrđuje se ništetnim odredbe Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 196 - 30/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 28. 04. 2008., zaključenog između tužitelja TP kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d. kao kreditora te iste ne proizvode nikakve učinke i to:

- izmijenjena odredba članka 4. stavka 3. Ugovora, a koja glasi: „obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“.

III. Utvrđuje se ništetnim odredbe Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 196 - 30/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 20. 07. 2010., zaključenog između tužitelja TP kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d. kao kreditora te iste ne proizvode nikakve učinke i to:

- izmijenjena odredba članka 4. stavka 3. Ugovora, a koja glasi: „obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“.

IV. Utvrđuje se ništetnim odredbe Aneksa broj 3 za uvođenje moratorija uz Ugovor o kreditu broj 196-30/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 20. 07. 2010., zaključenog između tužitelja TP kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d. kao kreditora te iste ne proizvode nikakve učinke i to:

- dio odredbe članka 1. stavka 2. Aneksa broj 3, a koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. za CHF.“;

- dio odredbe članka 2. stavka 3. Aneksa broj 3, a koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“;

- dio odredbe članka 5. stavka 1. Aneksa broj 3, a koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. za CHF“.

V. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da isplati tužitelju TP, s osnove ništetnosti valutne klauzule, iznos od 4.019,41 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama, sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. prosinca 2007. propisana u članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od

20,55 EUR od dana 31.10.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od

26,73 EUR od dana 31.12.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od

30,90 EUR od dana 02.02.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

32,78 EUR od dana 02.03.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

27,59 EUR od dana 31.03.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

28,59 EUR od dana 30.04.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

20,65 EUR od dana 01.06.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

14,81 EUR od dana 30.06.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

16,36 EUR od dana 31.07.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

19,45 EUR od dana 31.08.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

19,18 EUR od dana 30.09.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

16,06 EUR od dana 02.11.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

21,90 EUR od dana 30.11.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

26,59 EUR od dana 31.12.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,25 EUR od dana 01.02.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

31,72 EUR od dana 01.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

40,76 EUR od dana 31.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

39,05 EUR od dana 30.04.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

42,39 EUR od dana 31.05.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

71,32 EUR od dana 30.06.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

65,37 EUR od dana 02.08.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

83,56 EUR od dana 31.08.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

77,28 EUR od dana 30.09.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

67,16 EUR od dana 04.11.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

88,50 EUR od dana 01.12.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

113,15 EUR od dana 04.01.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

94,34 EUR od dana 31.01.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

101,58 EUR od dana 28.02.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

93,18 EUR od dana 31.03.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

94,71 EUR od dana 04.05.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

130,25 EUR od dana 31.05.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

133,71 EUR od dana 04.07.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

163,41 EUR od dana 02.08.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

148,15 EUR od dana 05.09.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

131,46 EUR od dana 04.10.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

124,20 EUR od dana 04.11.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

122,97 EUR od dana 05.12.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

130,60 EUR od dana 04.01.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

137,25 EUR od dana 04.02.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

138,14 EUR od dana 05.03.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

133,54 EUR od dana 03.04.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

136,64 EUR od dana 04.05.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

138,77 EUR od dana 04.06.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

135,19 EUR od dana 04.07.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

136,13 EUR od dana 14.08.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

133,45 EUR od dana 04.09.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

127,74 EUR od dana 04.10.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

136,07 EUR od dana 04.11.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od

122,28 EUR od dana 04.12.2014. godine pa do isplate;

sve u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Addiko Bank d.d. prema tužitelju

TP u iznosu od 815,00 EUR.

VII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju TP naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.025,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem refe rentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 16. srpnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja TP za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke VII. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 18. ožujka 2008. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu pod brojem 196-30/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 100.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate, a što je bilo 28. ožujka 2008. Tužitelj je naveo da se radilo o dugoročnom stambenom kreditu s valutnom klauzulom, sklopljenom na rok od 25 godina, odnosno 300 mjeseci, kojeg je tužitelj kao potrošač sklopio s tuženikom kao trgovcem radi kupnje, odnosno financiranja stambenog objekta i to stana, sa ciljem rješavanja svojeg stambenog pitanja te je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,99%. Odredbom čl. 4. ugovora bilo je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 584,60 CHF, prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća te da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Odredbom čl. 6. st. 1. ugovora bilo je propisano da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama ili nekog drugog svojeg akta.

1. 2. Tužitelj je naveo da je 28. travnja 2008. između stranaka sklopljen aneks br. 1 ugovora o kreditu kojim je izmijenjena odredba čl. 4. ugovora jer je omaškom bio pogrešno naveden iznos mjesečnog anuiteta, pa je ugovoreno da je tužitelj obvezan plaćati mjesečne anuitete u iznosu od 643,70 CHF. Nadalje, 20. srpnja 2010. između stranaka je sklopljen aneks br. 2 ugovora o kreditu, u kojem je omaškom navedeno da se radi o aneksu br. 1 ugovora o kreditu. Aneksom br. 2 ugovora o kreditu opetovano je mijenjana odredba čl. 4. i čl. 15. ugovora o kreditu. Konačno, 22. studenoga 2013. stranke su sklopile aneks br. 3. ugovora o kreditu, kojim je uveden moratorij na otplatu glavnice kredita za razdoblje od 31. listopada 2013. do 30. travnja 2014., a radi provedbe moratorija, glavnica kredita uvećana je za iznos od 2.806,09 CHF. Predmetni ugovor o kreditu nikad nije konvertiran, a istoga je tuženik jednostrano raskinuo 15. srpnja 2015., da bi potom 5. veljače 2018. obavijestio tužitelja da je tražbine iz navedenog kredita ustupio društvu EOS Matrix d.o.o. i to s danom 29. siječnja 2018.

1.

3. Tužitelj je naveo da ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva te osnovnim načelima obveznog prava i prava zaštite potrošača, zbog čeg su iste ništetne i ne proizvode pravni učinak. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka, donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, navodeći da su iste primjenjujuće i obvezujuće i u ovom predmetu. Tužitelj stoga tvrdi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega kao potrošača, koja šteta je u konkretnom slučaju značajna.

Naime, neizvjestan je bio iznos glavnice kredita kojeg se tužitelj obvezao vratiti tuženiku i cijena jer se i kamata plaćala u istoj valuti. Dakle, promjenjivi i neizvjesni su bili bitni elementi ugovora, a tuženik je znao da je uz valutu CHF vezan posebni rizik jer je CHF valuta utočišta, a tužitelj je preuzeo taj rizik kao korisnik kredita, bez da ga je tuženik o tome prethodno obavijestio. Tužitelj je istaknuo da sporne odredbe ugovora o kreditu čine sastavni dio standardnog ugovora tuženika, koji je bio od tuženika unaprijed sastavljen te tuženik tužitelju nije omogućio bilo kakvo pregovaranje u vezi pojedinih odredbi ugovora.

Istaknuo je da je prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača na tuženiku kao trgovcu teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Tuženik smatra da je posljedično gore navedenog, ništetan obračun visine njegove mjesečne obveze, koji je tuženik obračunavao primjenom ništetnih odredbi u vezi primjene valutne klauzule, pa je na taj način tuženik cjelokupni novčani iznos koji mu je tužitelj isplatio primjenom tečaja na dan plaćanja, preko iznosa koji bi bio isplaćen primjenom tečaja na dan isplate kredita, tuženik stekao nezakonito i temeljem ništetne osnove te da je istoga dužan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, pa do dana povrata, sve temeljem odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115.

Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23 – u daljnjem tekstu. ZOO).

1. 4. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrde ništetnima odredbe osnovnog ugovora o kreditu te odredbe sklopljenih aneksa tom ugovoru koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, a citirane su u izreci ove presude. Kondemnatornim tužbenim zahtjevom tužitelj je zatražio da se tuženiku naloži isplata iznosa od 4.066,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine, osporio je sve činjenične navode tužbe te se protivio svim dokaznim prijedlozima tužitelja.

2. 2. Tuženik je istaknuo da je njegova tražbina temeljem ugovora o kreditu prodana 2018. te je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije. Naveo je da tužitelj nije uredno podmirivao anuitete iz ugovora o kreditu, slijedom čega smatra da tužitelj nema niti pravo na povrat utuženih iznosa. Naveo je da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi te da se neosnovano poziva na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača. Nadalje, naveo je da u tužbi nije navedeno koje su konkretne tuženikove radnje dovele do ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i to niti minimalni činjenični opis relevantnih okolnosti, zbog čega se ne može napraviti test jesu li ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik smatra da su tužitelj i on pojedinačno pregovarali o spornim ugovornim odredbama, da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili pak s valutnom klauzulom u CHF, da je donio odluku kako je za njega prihvatljivija valutna klauzula u CHF-u, da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive te da su sva prava tužitelja kao potrošača tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Naime, tužitelj se prije sklapanja ugovora obratio tuženiku, s kojim je u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF-u. Tuženik je naveo da je tijekom tih pregovora tužitelju jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli u CHF-u, da je ugovor o kreditu imao jasan i uočljiv test da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF-u te je po vlastitom izboru prihvatio sklapanje predmetnog ugovora. Tuženik je napomenuo da je u potpunosti postupao u skladu s odredbom čl. 3011. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora.

2. 3. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-u tuženik je naveo da je prema pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule, da je ista bila dopuštena te da sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu kao potrošača jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF-a. Istaknuo je da do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF-a, pa da nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, zbog čega smatra da ugovaranjem valutne klauzule nije postupao nepošteno i nesavjesno. Nadalje, naveo je da je oglasima upućenima svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u, da je u svom glasilu iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, iz čega proizlazi da je aktivno radio na edukaciji potrošača još tijekom 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF-a, upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF-u. Tuženik je naveo da porast tečaja CHF-a nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja ugovora, kao i za procjenu uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je tvrdio da u trenutku sklapanja ugovora nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF-a koja se dogodila kasnije tijekom trajanja ugovora o kreditu te da rast tečaja navedene valute nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske, koja je nizom mjera naknadno pokušala ublažiti posljedice tog rasta. Tuženik stoga smatra da zbog navedenih razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od njega da predvidi kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, niti očekivati da isključivo on snosi valutni rizik.

2. 4. Tuženik je osporio visinu tužiteljeve tražbine te se protivio tijeku zakonskih zateznih kamata i prijedlogu tužitelja da se radi utvrđenja visine tužiteljeve tražbine koristi izračun kojeg je tužitelj dostavio uz tužbu. Protivio se prijedlogu tužitelja za provođenje financijskog vještačenja na način kako je to tužitelj predložio, odnosno na način da se izračun vrši temeljem fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora jer bi time tužitelj bio doveden u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i u odnosu na njega iz razloga što bi po takvom izračunu tužitelj stekao nepripadnu korist.

2. 5. U slučaju da bi sud utvrdio ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli u CHF-u, tuženik je istaknuo prigovor prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta, tzv. negativnih tečajnih razlika za razdoblje kada je tečaj CHF-a bio niži od početnog, s time da u odgovoru na tužbu nije određeno naveo svoju tražbinu za koju je predložio da se prebije s tužiteljevom tražbinom, već je to učinio na pripremnom ročištu 24. listopada 2024., navodeći da njegova tražbina s osnove negativnih tečajnih razlika iznosi 815,00 EUR.

2. 6. Tuženik je zaključno predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 15. siječnja 2025. istaknuo kondemnatorni tužbeni zahtjev po osnovi pozitivnih tečajnih razlika i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u tražeći isplatu iznosa od 4.019,41 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

4. Kako je podneskom od 15. siječnja 2025. tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe, a podredno je tražio naknadu parničnog troška za tako povučeni dio tužbenog zahtjeva.

5. Sud je ocijenio neosnovanim protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe te je meritorno odlučio o posljednjem istaknutom tužbenom zahtjevu jer u konkretnom slučaju tužitelj zapravo nije povukao tužbu već je istaknuo tužbeni zahtjev sukladno rezultatima provedenog financijskog vještačenja, prije kojeg nije mogao znati za točan iznos svoje tražbine, a posljednji postavljen tužbeni zahtjev temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotno postavljen tužbeni zahtjev iz tužbe.

6. 1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, koja se nalazi na stranicama 24-170 i 330-416 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka - Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama br. 533-540 spisa, saslušao je predstavnicu financijskog vještaka na glavnoj raspravi te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.

6. 2. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje svjedokinje GP jer je njezino saslušanje predloženo na okolnost otplate predmetnog kredita, a koja činjenica se može utvrditi iz dokumentacije u spisu.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan, a pored toga je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.

8. 1. Među strankama je bilo nesporno da su sklopile predmetni ugovor o kreditu i anekse tom ugovoru, kao i činjenica da je tuženik svoje tražbine po predmetnom ugovoru o kreditu i aneksima ugovora ustupio društvu EOS Matrix d.o.o.

8. 2. Među strankama je bila sporno tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, bila je sporna pasivna legitimacija tuženika, činjenica jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetne, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, visina tužiteljeve tražbine, dospijeće iste, odnosno tijek zakonskih zateznih kamata, postojanje i visina tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja te činjenica je li nastupila zastara takve eventualne tuženikove tražbine.

9. Uvidom u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je sklopljen 18. ožujka 2008., koji je solemniziran kod javnog bilježnika 20. ožujka 2008., utvrđeno je da je istim tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika, važećem na dan korištenja kredita i to za kupovinu stana. Ugovoreno je da se kredit, umanjen za trošak naknade i interkalarnu kamatu, isplaćuje sukladno ugovoru o kupoprodaji stana od 25. veljače 2008. Nadalje, ugovoreno je da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 5,99% godišnje i to mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu te su uključene u anuitete, a obračunavaju se u CHF i naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Rok otplate kredita određen je u trajanju od 25 godina, a otplata kredita određena je u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 584,60 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Dospijeće anuiteta ugovoreno je zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

10. Uvidom u aneks br. 1 uz ugovor o kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen 28. travnja 2008., a u istome su ugovorne strane suglasno utvrdile da je u osnovnom ugovoru omaškom krivo određen iznos mjesečnog anuiteta pa su sporazumno promijenile čl. 4. osnovnog ugovora na način da je mjesečni anuitet ugovoren u iznosu od 643,70 CHF, dok se ostale ugovorne odredbe, pa tako niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u nisu mijenjale.

11. Uvidom u aneks br. 1. uz ugovor o kreditu, koji je sklopljen 20. srpnja 2010., utvrđeno je zapravo da se radilo o drugom aneksu uz osnovni ugovor o kreditu. Navedenim aneksom uz osnovni ugovor o kreditu ugovorne strane sporazumno su utvrdile da je nekretnina opisana u čl. 10. osnovnog ugovora promijenila vlasnika te su aneksom uz ugovor o kreditu promijenjene odredbe o založnom dužniku na način da je tužitelj u navedenom ugovoru označen i kao korisnik kredita, i kao založni dužnik te su sukladno tome promijenjene odredbe čl. 15. osnovnog ugovora o kreditu, koje sadrže odobrenje korisnika kredita, tada ujedno i založnog dužnika da ovlašćuje banku da dospjele i nepodmirene tražbine iz ugovora može naplatiti iz sredstava na kunskim i deviznim računima te oročenim depozitima te da dozvoljava da se svi njegovi financijski instrumenti i novčana sredstva smatraju financijskim osiguranjem u korist banke u smislu Zakona o financijskom osiguranju. Ostale ugovorne odredbe, pa tako i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu, ostale su iste.

12. Uvidom u aneks br. 3 uz osnovni ugovor o kreditu 22. studenoga 2013., koji je solemniziran kod javnog bilježnika 27. studenoga 2013., utvrđeno je da je istim na temelju zahtjeva korisnika kredita, tuženik odobrio i uveo moratorij na otplatu glavnice kredita i to od 31. listopada 2013. do 30. travnja 2014., za koje vrijeme se kamate nisu obračunavale i naplaćivale. Ugovorne strane suglasile su se da banka za provedbu moratorija obračunava naknadu u iznosu od 1,00% na iznos glavnice kredita, što iznosi 2.806,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF te da se za iznos naknade uvećava glavnica kredita. Ostale ugovorne odredbe iz osnovnog ugovora o kreditu, pa tako i one koje se odnose na valutnu klauzulu, nisu se mijenjale.

13. Uvidom u obavijest tuženika od 15. srpnja 2015. (str. 59 spisa) utvrđeno je da je tuženik tužitelja obavijestio da zbog neplaćanja dospjelih obveza, raskida predmetni ugovor o kreditu s pripadajućim aneksima te da danom odašiljanja izjave o raskidu ugovora kredit dospijeva na naplatu u cijelosti. Tužitelja je pozvan podmiriti dospjelo dugovanje tuženiku u roku od 15 dana, jer će u protivnom tuženik zatražiti ovrhu.

14. Uvidom u obavijest tuženika od 5. veljače 2018. (str. 60-61 spisa) utvrđeno je da je tuženik tužitelja obavijestio da je u skladu s čl. 82. Zakona o obveznim odnosima, Zakonom o kreditnim institucijama i Odlukom Hrvatske narodne banke o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija sva potraživanja po osnovi predmetnog ugovora o kreditu, na dan 29. siječnja 2018., zajedno sa svim pravima, osobnim podacima iz navedenog ugovora i sredstvima osiguranja, ustupio društvu EOS Matrix d.o.o., kao novom vjerovniku navedenih potraživanja.

15. 1. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana za stambeno zbrinjavanje supruge, njega i tada jednog djeteta, a u međuvremenu je dobio i drugo dijete, tako da je ugovor sklopljen radi rješavanja stambenog pitanja njegove obitelji. U vrijeme sklapanja ugovora radio je kao dočasnik u Hrvatskoj vojsci, nije imao nikakvo trgovačko društvo u svom vlasništvu, niti je obavljao bilo kakvu samostalnu poslovnu djelatnost. Stan kojeg je kupio sredstvima kredita još uvijek je u njegovom vlasništvu i u istome stanuje on sa članovima svoje obitelji te ga nikada nije iznajmljivao. Supruga i on su trebali kredit radi kupnje stana te su došli u banku, koja je tada nosila naziv HYPO-ALPE-ADRIA bank d.d. Tražili su kredit od oko 70.000,00 EUR. Osobna bankarica rekla im je da nisu kreditno sposobni za dobivanje traženog iznosa kredita, ali je napomenula da banka u ponudi ima kreditnu liniju s valutnom klauzulom u CHF te da su kreditno sposobno za iznos kredita od 100.000,00 CHF, što je tada iznosili oko 60.000,00 EUR. Pristali su na takve uvjete jer im je objašnjeno da je za kredit s valutnom klauzulom u CHF povoljnija kamatna stopa, a osim toga da kod takvog ugovora nema nikakvog rizika jer je valuta CHF najstabilnija u svijetu. Napomenuo je da su supruga i on bili kreditno sposobni jedino za takav ugovor o kreditu te nisu imali izbora nego prihvatiti tako prezentirane uvjete kreditiranja. Nitko ih nije upozorio na mogućnost značajnije promjene tečaja CHF -a, naprotiv, rečeno im je da je to najstabilnija valuta kod koje nema nikakvog rizika. Ugovor o kreditu banka je sklopila s njim kao korisnikom kredita te s njegovom suprugom GP kao sudužnikom, a založni dužnik bila je firma koja je bila vlasnik stana i koja im je stan prodala.

15.

2. Neko vrijeme nakon početka otplate kredita došlo je do znatnog povećanja mjesečnih anuiteta, što je ugrozilo egzistenciju njegove obitelji jer je svakog mjeseca bilo upitno hoće li moći platiti ratu kredita ili će kupiti osnovne stvari za djecu i sebe te je na kraju došlo do nemogućnosti plaćanja daljnjih anuiteta. Zbog toga se obratio banci tražeći mogućnost refinanciranja ili odgode plaćanja kredita te je nekoliko puta dobio mogućnost odgode plaćanja mjesečnih anuiteta, ali je i nakon toga bio u teškoj financijskoj situaciji jer je u međuvremenu otišao u mirovinu, a supruga nije radila.

Banka je pokrenula postupak prisilne naplate tražbine na njegovoj mirovini te mu je svakog mjeseca ustezan zakonom dopušten iznos mirovine. Nakon što je supruga uspjela dobiti posao, odlučio je kontaktirati banku kako bi pronašao neki način refinanciranja kredita. U okviru tih razgovora banke je navela da je dužan još oko 800.000,00 kn, iako je do tada platio izrazito velik iznos kredita, a taj dug je nastao uslijed velikog povećanja tečaja CHF-a. U jednom je trenutku banci ponudio mogućnost da plati 350.000,00 kn na ime kredita, ali mu je banka odgovorila da njihova tražbina iznosi 450.000,00 kn i to je bio njezin prijedlog nagodbe.

Nakon nekog vremena odlučio je ipak prihvatiti taj prijedlog kako bi „skinuo omču s vrata“ i platiti banci tražen iznos od 450.000,00 kn u roku od šest mjeseci te je prihvatio prijedlog banke, ali je ubrzo dobio obavijest da je banka svoju tražbinu prodala društvu EOS Matrix d.o.o. Tužitelj je napomenuo da je banci predlagao i mogućnost da im preda stan u vlasništvo i da se na taj način riješi njegovo dugovanje, ali banka na taj prijedlog nije pristala uz obrazloženje da joj stan ne treba. Uz velik trud uspio je dobiti kredit u drugoj banci te je iz sredstava tog kredita podmirio tražbinu prema društvu EOS Matrix d.o.o., tako da više nema prisilnu naplatu tražbine po predmetnom ugovoru o kreditu na svojoj mirovini, ali je u obvezi otplaćivati kredit kojim je podmirio tražbinu prema društvu EOS Matrix d.o.o. i taj će kredit trebati otplaćivati do svoje 74. godine života.

Tužitelj je naveo da niti u vrijeme sklapanja aneksa ugovora o kreditu kojim je uveden moratorij na otplatu kredita banka nije dala nikakve informacije o riziku valute CHF, niti mu je ponudila mogućnost da se ugovorna obveza veže uz neku drugu stranu valutu. Napomenuo je da u ovom predmetu potražuje isplatu samo onih iznosa koje je platio banci, dok iznos duga kojeg je platio društvu EOS Matrix d.o.o. nije predmet tužbe. Zadnju uplatu po predmetnom ugovoru o kreditu izvršio je u mjesecu prosincu 2014., a ugovor je raskinut 15. srpnja 2015.

Odgovarajući na pitanja, tužitelj je naveo da je u početku otplate kredita mjesečni anuitet iznosio oko 2.700,00 do 2.800,00 kn, a u jednom trenutku je iznos anuiteta bio oko 4.000,00 ili 4.100,00 kn. Da ga je netko upozorio da bi mjesečni anuitet mogao toliko rasti, nikada ne bi sklopio predmetni ugovor o kreditu. Također je naveo da mu prije sklapanja ugovora nije omogućeno nikakvo pregovaranje o sadržaju i uvjetima ugovora, dobio je unaprijed napisan ugovor radi potpisa i ovjere istoga.

16. 1. Sud je, prije svega, ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije, kojeg tuženik temelji na činjenici da je tražbine temeljem predmetnog ugovora o kreditu ustupio društvu EOS Matrix d.o.o. Nesporno je da je tuženik temeljem odredbe čl. 82. ZOO-a sve tražbine po osnovi predmetnog ugovora o kredit, na dan 29. siječnja 2018., zajedno sa svim pravima, osobnim podacima iz navedenog ugovora i sredstvima osiguranja, ustupio trećoj osobi, društvu EOS Matrix d.o.o. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07. i 125/07. – u daljnjem tekstu: ZZP/07) ne sadrži izričitu odredbu o prenosivosti tražbina pa je potrebno primijeniti opća pravila obveznog prava, sadržana u ZOO-u, prema kojima su tražbine u pravilu prenosive, osim ako zakonom nije drugačije određeno ili ako je priroda obveze takva da prijenos tražbine nije moguć. Prema stavu Suda Europske unije, pravo na ispunjenje obveze ne ovisi o identitetu stranaka, već o svojstvu ugovornih strana. Navedeno pravno shvaćanje Suda Europske unije izraženo je u predmetu C- 519/19, DelayFi od 18. studenoga 2020. (točke 53. i 54.), koje glasi: „Kao drugo, treba istaknuti da je u okolnostima sličnima onima u glavnom postupku, o ustupu tražbina društvu za naplatu, Sud u pogledu Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.), presudio da činjenica da sporovi o kojima je riječ u tim predmetima isključivo između prodavatelja roba ili pružatelja usluga nisu prepreka primjeni instrumenta koji proizlazi iz prava potrošača Unije jer područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2019., Lexitor, C 383/18, EU:C:2019:702, t. 20.).“ Takvu sudsku praksu treba sagledati u pogledu primjene Direktive 93/13 (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima - Službeni list Europske unije, L 095 29 od 5. travnja 1993. Za predmetnu tražbinu, koju tužitelj temelji na ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, niti jednim pozitivnim nacionalnim propisom nije zabranjen prijenos, a priroda novčane obveze nije takva da bi onemogućavala prijenos iste.

16. 2. Nadalje, ustup tražbine ili cesija je pravni odnos koji je propisan člancima 80. do 89. ZOO-a. Prema članku 80. stavak 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Prema članku 84. stavak 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a prema stavku 2. dužnik može isticati primatelju, pored prigovora kojeg ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje. Navedene zakonske odredbe ne isključuju pravo dužnika, u konkretnom slučaju tužitelja, na ostvarenje tražbine prema tuženiku koji je ugovorna strana iz pravnog posla na kojem dužnik temelji svoj zahtjev, unatoč tome što je tražbina koju banka ima prema tužitelju s osnova istog pravnog posla prenesena na treću osobu. Time što je na temelju ugovora o cesiji došlo do promjene vjerovnika na način da je tražbinu koja je predmet cesije ovlašteno zahtijevati od tužitelja kao dužnika društvo EOS Matrix d.o.o. kao novi vjerovnik, ne znači da tuženik kao raniji vjerovnik više nije ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa ugovora o kreditu kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora u smislu članka 127. stavak 1. ZOO-a, već samo do prijenosa tražbine. Konačno, iz dokumentacije u spisu i iz nalaza financijskog vještaka utvrđeno je da tužitelj u ovom predmetu kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa koje je platio upravo tuženiku, a ne i isplatu iznosa koje je nakon ustupa tražbine platio društvu EOS Matrix d.o.o. Sud je stoga utvrdio da je tuženik pasivno legitimiran u ovom predmetu.

17. 1. Ocjenjujući je li tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača i je li svrha ugovora bila potrošačka, sud je primijenio odredbu o definiciji potrošača, sadržanu u čl. 3. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, prema kojoj odredbi je »potrošač« fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od ..2015., T, C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

17. 2. Iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je tuženik kao korisnik kredita ugovor o kreditu te anekse uz taj ugovor sklopio kao fizička osoba, a nigdje u ugovoru se ne spominje bilo kakva njegova samostalna poslovna ili profesionalna djelatnost. Kao namjena kredita ugovorena je kupnja stana, a iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je stan sredstvima kredita kupljen radi rješavanja stambenog pitanja njegove obitelji te da nikada nije iznajmljivan trećim osobama, niti korišten u poslovne svrhe.

17. 3. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao potrošač s tuženikom kao trgovcem i da je svrha kredita bila potrošačka, slijedom čega se na predmetni slučaj primjenjuju odredbe ZZP/07 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

18. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika (s tadašnjom tvrtkom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

18. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

18. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

18. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

18. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

18. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

18. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

19. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

19. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

19. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju neposredni učinak na ovaj postupak.

19. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

19. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 18. ožujka 2008., a solemniziran kod javnog bilježnika 21. ožujka 2008., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljicama bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. U istom razdoblju sklopljen je i aneks I uz ugovor o kreditu od 28. travnja 2008., dok su aneks I (zapravo aneks II, koji je omaškom naslovljen kao aneks I) sklopljeni nakon 31. prosinca 2008., odnosno 20. srpnja 2010. i 22. studenoga 2013., međutim istima su promijenjene ugovorne odredbe koje se odnose na založnog dužnika zbog promjene vlasnika založene nekretnine te je ugovoren moratorij na otplatu kredita, dok su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u prepisane iz osnovnog ugovora o kreditu, odnosno iste nisu mijenjane. Stoga se i na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u aneksima uz osnovni ugovor o kreditu mogu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača iako su dva aneksa ugovora sklopljena nakon isteka razdoblja za koje je u kolektivnom sporu utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača. Međutim, čak i da se na dva posljednja aneksa uz osnovni ugovor o kreditu ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su isti sklopljeni na standardnim, unaprijed sastavljenim ugovorima od strane banke, pa bi na tuženiku bio teret dokaza da je prilikom sklapanja tih aneksa ugovora tužitelju bilo omogućeno pojedinačno p regovarati o valutnoj klauzuli i da je bio valjano informiran o riziku tako ugovorene valutne klauzule, što tuženik nije dokazao. Naprotiv, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da mu niti prilikom sklapanja aneksa uz ugovor o kreditu nije ponuđeno sklapanje istih uz drugačiju valutnu klauzulu te da tuženik niti tom prilikom nije upozorio na tečajni rizik CHF-a, iako je u vrijeme sklapanja posljednja dva aneksa ugovora tečaj CHF-a već počeo nekontrolirano rasti.

20. 1. Tuženik je dostavio u spis izjavu svoje djelatnice TPD koja je općenito opisala kakve su vrste kredita bile u ponudi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora te da je u to vrijeme banka svojim izvorima financiranja plaćala niže kamate za pozajmljivanje CHF-a od kamata za pozajmljivanje EUR-a, zbog čega je i korisnicima mogla ponuditi kredite s valutnom klauzulom u CHF-u s nižom kamatnom stopom od kamatne stope u kreditima s valutnom klauzulom u EUR. U izjavi je navedeno da niti ona, a niti banka nisu očekivale, niti su mogle predvidjeti rast tečaja u odnosu na kunu nakon 2009. Izjavila je da je Hrvatska narodna banka u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava u cjelini vodila monetarnu politiku na način da je tečaj hrvatske kune vezala prema EUR-u te je zbog toga mogla intervenirati u slučaju rasta tečaja EUR-a, ali da to ne znači da je tečaj kune u odnosu na EUR bio fiksni, već je isti bio sklon promjenama, ali je središnja banka imala mehanizme kojima je mogla kontrolirati rast ili pad tečaja. Zbog toga su ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u i oni s valutnom klauzulom u EUR bili različiti proizvodi banke. Nadalje, djelatnica banke je ukazala na povijesno kretanje tečaja CHF-a, što je ukazivalo na stabilnost te valute. Opisala je kako je tekao postupak ugovaranja kredita te kako su djelatnici banke redovito educirani o tome da korisnicima kredita daju jasne i potpune informacije o uvjetima ugovora o kreditima. Konačno, djelatnica banke je napomenula da je i sama bila korisnica kredita s valutnom klauzulom u CHF-u, kojeg je konvertirala u EUR nakon izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju.

20. 2. Iz opisane izjave djelatnice tuženika proizlazi da ona nema neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, njezina izjava je općenita i ne dokazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu bila poštena i pravno valjana, odnosno da bi korisniku kredita bilo omogućeno pregovaranje o uvjetima ugovora, pa tako i o valutnoj klauzuli te da bi on bio u potpunosti i jasno informiran o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF-u.

20. 3. Neosnovane su stoga tvrdnje tuženika da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru pravno valjana, odnosno poštena, da je ista bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da je tuženik tužitelju pružio sve potrebne informacije o istoj te da je tužitelj bio svjestan valutnog rizika zbog javno objavljenih podataka od strane tuženika o tečajnom riziku stranih valuta, naročito CHF-a. Tuženik nije dokazao da bi tužitelja informirao o tome da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, a što je tuženik kao bankarska institucija svakako znao, kako to proizlazi i iz izjave njegove djelatnice TPD. Prosječni potrošač ne može znati koje mehanizme ima središnja banka za kontroliranje tečaja domaće valute u odnosu na strane valute, a upravo je ta okolnost u najvećoj mjeri ukazivala na rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a i tuženik nije dokazao da je o tome informirao tužitelja. Konačno, djelatnica tuženika je navela da niti ona, a niti banka nisu mogle predvidjeti nekontrolirani rast tečaja CHF-a nakon 2009., pa je stoga životno nelogično da bi potrošač kao korisnik kredita to mogao predvidjeti. U svakom slučaju, banka je valutni rizik u potpunosti prebacila na potrošača kako bi iz povećanih iznosa anuiteta mogla ispunjavati obveze prema svojim izvorima financiranja.

20. 4. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zbog rasta tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita bila ugrožena materijalna egzistencija njegove obitelji, da je sve teže uspijevao otplaćivati kredit, da je tražio refinanciranje kredita, ali mu je odobren jedino moratorij na otplatu kredita za određeno razdoblje, nakon čega je tuženik raskinuo ugovor o kreditu zbog neurednog otplaćivanja istoga. Tužitelj je i nakon toga pokušavao s tuženikom pregovarati u cilju pronalaska načina podmirenja svoje obveze te je prihvatio posljednju ponudu tuženika na isplatu iznosa preostalog dugovanja od 450.000,00 kn u roku od šest mjeseci, ali je usprkos takvim pregovorima tuženik tražbinu ustupio trećoj osobi, kojoj je tužitelj podmirio dugovanje sredstvima drugog kredita kojeg je sklopio s drugom bankom i kojeg će trebati otplaćivati do svoje 74. godine života. Navedene okolnosti potvrđuju tvrdnju tužitelja da je ugovaranjem predmetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to na njegovu štetu.

21. 1. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

21. 2. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

21. 3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

21. 4. Slijedom navedenog, sud je utvrdio neosnovanom tvrdnju tuženika da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz odluka u spomenutom kolektivnom sporu te je temeljem tih utvrđenja i temeljem provedenih dokaza utvrdio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kao i odredbe aneksa koji su sklopljeni uz taj ugovor o kreditu i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetne, a koje su citirane u izreci deklaratornog dijela ove presude.

22. 1. Tužiteljev kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate kredita je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

22. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZPP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

22. 3. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. 4. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ne povlači ništenost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

23. 1. Što se tiče spornog pitanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je plaćanje mjesečnih iznosa vezano uz tečaj CHF na dan dospijeća, odnosno plaćanja, sud je ocijenio da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu mogao biti valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita, a to je bio tečaj od 4,6126 kuna za 1 CHF. Iz navedenoga proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, u konkretnom slučaju 4,6126 kn za 1 CHF, slijedom čega je financijskom vještaku naloženo utvrditi razliku uplata vršenih od strane tužitelja, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja te valute u odnosu na kunu.

23. 2. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u kunama na dan sklapanja predmetnog ugovora, jer između ugovornih strana u ovom predmetu nije ugovoren kunski kredit, niti je tuženik dokazao da je pravnom tužitelju ponudio takvu vrstu kredita, a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio kreditno sposoban za dobivanje kredita u kunama, niti s valutnom klauzulom u nekoj drugoj valuti.

24. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka – Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb utvrđeno je da ukupni iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 4.019,41 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 71,09 EUR.

24. 1. Tuženik je iznio prigovore pravne naravi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, navodeći da vještak nije izradio izračun prema njegovom prijedlogu i prema nalogu suda, da su nalaz i mišljenje neodređeni i nejasni jer nije obrazložen način izračuna. Naveo je da postoje i razdoblja u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od iznosa utvrđenih po početnom otplatnom planu. Također je naveo da je vještačenja trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnom tečaju te da je vještak nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnim tečajem, iako su stranke sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, čime je tužitelj doveden u bitno povoljniji položaj od potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili u kunama.

24. 2. Predstavnica financijskog vještaka saslušana je na glavnoj raspravi te je navela da je metodologija vještačenja objašnjena u tekstualnom dijelu nalaza, dok su formule dane u tabeli 1. Vezano uz prijedlog tuženika da se za izračun treba koristiti promjenjiva kamatna stopa za kunske kredite, predstavnica vještaka je navela da to nije bio zadatak vještačenja te da su u ovom predmetu radi o tražbini po osnovi valutne klauzule, a ne kamatne stope. Navela je da su tijekom otplate kredita postojala i razdoblja kad je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenog, što je uzeto u obzir te su izračunate tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od 71,09 EUR.

24. 3. Sud je ocijenio navedene prigovore tuženika neosnovanima iz već gore navedenih razloga, zbog kojih sud nije prihvatio prijedlog tuženika za provođenje vještačenja na način da se prilikom izračuna koristi kamatna stopa na kunske kredite. Neosnovan je prigovor tuženika da vještačenjem nisu utvrđene negativne tečajne razlike, jer suprotno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Financijski vještak je nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda te temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, nalaz i mišljenje su jasni i razumljivi te su izrađeni u skladu s pravilima struke temeljem čega ih je sud u cijelosti prihvatio.

25. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je podneskom od 15. siječnja 2025. istaknuo tužbeni zahtjev, dok tuženik s nalazom i mišljenjem vještaka nije uskladio svoj prigovor radi prebijanja s osnova negativnih tečajnih razlika.

26. 1. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužitelju s osnova negativnih tečajnih razlika, sud je ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda obavi prijeboj tužiteljeve tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je tužitelj plaćao manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a.

26. 2. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u.

26. 3. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužitelj uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platio manje anuitete za ukupno 71,09 EUR, međutim on time nije stekao nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebao vratiti sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužitelja.

26. 4. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem, niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

26. 5. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 1111., 1115. i čl. 323. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF-a je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.

26. 6. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.

26. 7. Kako tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, slijedom čega ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužitelja. Osim toga, kad bi i postojala tražbina tuženika, ista bi bila u zastari.

26. 8. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu 815,00 EUR.

27. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj kao korisnik kredita, ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana kada su tuženiku plaćeni pojedini mjesečni iznosi, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev.

28.

1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO -a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131.

Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131.

ZPP- a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1402/12, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.“

28. 2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine. Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila.

29. Sud je stoga u cijelosti prihvatio deklaratorne tužbene zahtjeve te kondemnatorni tužbeni zahtjev koji se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog povećanja tečaja CHF-a u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, što ukupno iznosi 4.019,41 EUR i to sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta od strane korisnika kredita tuženiku, pa do dana isplate.

30. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku, koji je u cijelosti izgubio parnicu, naloženo da tužitelju naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka. Tužiteljici su odmjereni troškovi postupka prema visini konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno prema vrijednosti spora u iznosu od 4.019,41 EUR. Što se tiče smanjenja tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, a u odnosu na prvotno postavljen tužbeni zahtjev u tužbi, što tuženik smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, sud je primijenio odredbe čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., tumačeći ih na način da bi dosuđivanje troškova postupka tuženiku kao trgovcu za povučeni dio tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, u slučaju kada se tužbeni zahtjev temelji na nepoštenim ugovornim odredbama na štetu potrošača, moglo imati učinak na potrošače u smislu da ih odvrati od traženja sudske zaštite zbog rizika od eventualne obveze plaćanja troškova trgovcu, jer u trenutku tužbe i prije provedenog vještačenja ne znaju točan iznos svoje tražbine, pa tužbeni zahtjev ne mogu u potpunosti točno postaviti. Kako tužitelj prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati za točan iznos svojih tražbina da bi ih mogao precizno istaknuti u tužbi, sud smanjenje tužbenog zahtjeva nije smatrao povlačenjem tužbe.

30. 2. Sud je tužitelju odmjerio troškove zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, prema kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

30. 3. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku, kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7. t. 1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 4. ožujka 2024. i 16. siječnja 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 24. listopada 2024., 16. siječnja 2025. i 22. svibnja 2025. po tbr. 9./1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- za zastupanje na ročištu 25. veljače 2025. po tbr. 9./2. u visini od 50 bodova,

- što ukupno iznosi 650 bodova ili 1.300,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 325,00 EUR.

30. 4. Tužitelju su dosuđeni troškovi s osnova uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, pa njegovi sveukupni troškovi iznose 2.025,00 EUR, dok je preko dosuđenog iznosa troškova, sud odbio zahtjev za naknadu istih kao neosnovan.

30. 5. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24).

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 16. srpnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Reljić, Zelić, Židanić i Mar d.o.o., Zagreb, Derenčinova 1

2. Odvjetničko društvo Čurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25