Supreme Court dismisses appeal regarding unpaid salary for temporary work without formal transfer decision.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court decision denying salary for temporary work performed without a formal transfer order. The appellant argued that performing duties at a higher level entitled him to pay, while the respondent maintained that only a written administrative decision grants such rights. The court ruled that without a formal decision from the head of the body, no legal right to the higher salary existed, and the appeal was rejected as unfounded.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 382. st. 2.; Zakon o općem upravnom postupku čl. 218. st. 2.; A formal administrative decision by the competent authority is a prerequisite for a civil servant to claim higher salary for temporary work performed beyond their assigned duties.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 1411/10-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. O. iz V., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske za Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Križevcima, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Koprivnici, poslovni broj Gž-175/10-2 od 2. veljače 2010. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Križevcima poslovni broj P-428/09-10 od 13. studenoga 2009., u sjednici održanoj 9. prosinca 2010.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužitelja D. O. odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice, preinačena je prvostupanjska presuda te je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj na ime razlike bruto plaće od tuženice traži isplatu iznosa od 36.001,49 kuna s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose glavnice od dospijeća do isplate te naknadu troškova tužitelju parničnog postupka sa pripadajućom zateznom kamatom, a tužitelju je naloženo da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.750,00 kuna.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), navodeći da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, s obzirom da o tom pitanju revizijski sud nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev te da tužitelju dosudi parnične troškove. Podredno predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, ukine drugostupanjsku presudu i da predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj traži naknadu troškova parničnog postupka te trošak nastao podnošenjem revizije.
Tuženica u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode u cijelosti te predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu. Traži naknadu troška nastalog podnošenjem odgovora na reviziju.
Ovaj revizijski sud ispitao je, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP, koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.
Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 36.001,49 kuna, koji predstavlja obračunatu razliku bruto plaće za razdoblje od siječnja 2006. do siječnja 2009., između radnog mjesta policajca i vođe ophodnje, na koje je tužitelj raspoređen rješenjem i plaće propisane za radno mjesto vođe ekipe za očevide prometnih nesreća, poslove kojeg radnog mjesta je tužitelj, po nalogu nadređenog, obavljao u spornom razdoblju, a koja radna mjesta su višeg stupnja složenosti u odnosu na radno mjesto vođe ophodnje.
Materijalnopravno pitanje koje je tužitelj naveo u reviziji jest:
- pripada li državnom službeniku pravo na razliku plaće između plaće koja je određena za radno mjesto na koje je službenik raspoređen rješenjem o rasporedu na radno mjesto u odnosu na plaću za poslove radnog mjesta koje je obavljao po nalogu nadređenog rukovoditelja?
Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tužitelj zaposlen kod tuženice, da je rješenjem raspoređen na radno mjesto vođe ophodnje u Policijskoj postaji K., za koje radno mjesto je primao plaću, a da je u utuženom razdoblju obavljao i poslove višeg stupnja složenosti, odnosno poslove vođe ekipe za očevide prometnih nesreća, drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio je tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe čl. 26. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07 i 27/08 – dalje: ZDS) ocijenivši da tužitelju ne pripada pravo na razliku plaće između plaće za radno mjesto vođe ophodnje na koje je raspoređen rješenjem i plaće za radno mjesto vođe ekipe za očevide prometnih nesreća, koje poslove je privremeno obavljao, a koja je za njega povoljnija.
Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda takav pravni zaključak je pravilan. Prema odredbi čl. 79. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 129/00 i 41/08, dalje: ZP) na položaj, prava, obveze i odgovornosti policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova primjenjuju se propisi o državnim službenicima, ako tim zakonom ili propisima donesenim na temelju njega nije drukčije određeno. Policijski službenik ima plaću radnog mjesta na koje je raspoređen (arg. iz čl. 85. ZP).
Prava državnih službenika od 1. siječnja 2006. nadalje propisuje ZDS.
Odredbom čl. 63. st. 1. ZDS propisano je da o rasporedu na radno mjesto te o drugim pravima i obvezama službenika, kao i prestanku državne službe odlučuje rješenjem čelnik tijela ili osoba koju on za to pisano ovlasti, a prema odredbi st. 3. toga članka to rješenje je upravni akt. Nadalje, propisano je da državni službenik može u smislu odredbe čl. 76. st. 1. u vezi s čl. 80. st. 1. i 2 . ZDS po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili drugom mjestu rada, pod uvjetima utvrđenim tim Zakonom i u tom slučaju ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija.
Iz citiranih odredbi proizlazi da o rasporedu na radno mjesto, o premještanju na drugo radno mjesto i o drugim pravima i obvezama službenika (a pravo državnog službenika na plaću je jedno od temeljnih prava), rješenjem, koje je upravni akt, odlučuje čelnik tijela.
Službeniku se samo na temelju rješenja koje donese čelnik tijela, može isplaćivati plaća. Stoga službenik koji je na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok ne ishodi navedena rješenja.
U slučaju nedonošenja rješenja, njegovo donošenje se može ishoditi u skladu s odredbom čl. 218. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 103/96) podnošenjem žalbe drugostupanjskom tijelu, a to tijelo je prema odredbi čl. 64. ZDS Odbor za državnu upravu.
Sama činjenica da je tužitelj na temelju naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, odnosno poslove vođe ekipe za očevide prometnih nesreća bez pisanog rješenja o privremenom premještaju na to radno mjesto, prema pravnom shvaćanju ovoga suda ne može predstavljati osnovu za stjecanje njegovog prava na isplatu plaće tog radnog mjesta.
Kako tužitelj nije ishodio ta rješenja, tužitelj nije stekao pravo na isplatu plaće za poslove radnog mjesta vođe ekipe za očevide, koje poslove je privremeno obavljao pa je drugostupanjski sud pravilno preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev, ali je ta odluka trebala biti utemeljena na odredbama na koje se poziva revizijski sud. Pozivanje tužitelja na odredbu čl. 46. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 93/08, 93/08, 23/09, dalje: KUDSN) nije od utjecaja na prethodno izneseni stav revizijskog suda. Ovo stoga što ta odredba regulira prava službenika koji:
- kao zamjena obavlja poslove višeg stupnja složenosti od onih koje inače obavlja po rješenju o rasporedu na određene poslove,
- u razdoblju od najmanje 7 dana do najviše 30 dana,
- pri čemu i u ovom slučaju čelnik tijela donosi rješenje o plaći (čl. 46. st. 2. KUDSN), a što nijedno nije situacija u konkretnom slučaju budući je tužitelj poslove višeg stupnja složenosti obavljao duže od 30 dana i to ne kao zamjena za odsutnog službenika ili radi nekog hitnog slučaja, a čelnik tijela nije donio rješenje o plaći.
Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.
Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem odgovora na reviziju jer taj trošak nije bio potreban za donošenje odluke (čl. 155. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 9. prosinca 2010.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.