Rev-1733/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1733/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegović kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmann, Stanislava Plazonić i Stanka Hautz kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja T. G. iz K., te mldb. tužitelja T. I., zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici T. N. iz K., protiv tuženog T. B., K., zastupanog po punomoćniku C. D., odvjetniku iz K., radi povišenja uzdržavanja, rješavajući reviziju tuženog protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od 26. veljače 1991. br. Gž- 125/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 12. prosinca 1990. br. P-1365/90, u sjednici održanoj dana 11. srpnja 1991.

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e :

Presudom prvostepenog suda naloženo je tuženom da za uzdržavanje djece: kćerke G. doprinosi po 1.600,00 dinara mjesečno, a za sina I. po 1.400,00 dinara mjesečno od 1. listopada 1990. do 12. prosinca 1990. a od tada pa nadalje 40% od osobnog dohotka, na način pobliže naveden u izreci te presude. Obvezan je naknaditi i parnični trošak u iznosu od 300 dinara.

Drugostepeni je sud odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i presudu prvostepenog suda potvrdio.

Protiv pravomoćne, presude drugostepenog suda izjavio je reviziju tuženi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U biti se revizijom prigovara da iz potvrde koju je tužiteljica doprinijela kao dokaz svog studentskog statusa ne proizlazi da li ona Tehnološko-tekstilni studij pohađa kao redovni ili vanredni student, te da su u tom pogledu razlozi presude nejasni; da nije uopće ispitao činjenice u. vezi moguće primjene odredbe čl. 239. ZBPO; da je sud trebao provesti dokaz saslušanjem stranaka što je propušteno, a da je u cijelosti povjerovao samo navodima tužiteljice čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP. Prigovara da je sud trebao ispitati sposobnost i mogućnost kćerke - medicinske sestre, da radom osigura svoju egzistenciju, a da prilikom ocjene mogućnosti tuženog nije vođeno računa o njegovim potrebama i potrebama njegove obitelji - supruge i djeteta. Predloženo je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno niti se nadležni javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revizija opisno upućuje (ona iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP) ili izričito ona iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP nisu učinjene. Naime, razlozi presuda ne sadrže nedostatke koji bi onemogućavali ispitivanje njihove zakonitosti i pravilnosti. Time što sud u ovom postupku nije proveo dokaz saslušanjem stranaka nije počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je upravo ovlaštenje suda da odluči koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), a temeljem odredbe čl. 264. ZPP sud može odlučiti da se izvede dokaz saslušanjem stranaka kad nema drugih dokaza ili kad unatoč izvedenim drugim dokazima ustanovi da je to potrebno za odlučivanje važnih činjenica. Dakle, ne provođenjem dokaza saslušanjem stranaka sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP, a okolnost što ocjenom izvedenih dokaza sud nije našao osnovanim navode tuženika, već tužiteljice, stvar je ocjene dokaza i s tim u vezi činjeničnog supstrata odlučnog za suđenje pravilnost pak i potpunost kojeg u ovoj fazi postupka i nije dopušteno preispitivati s obzirom na odredbu čl. 385. st. 3. ZPP.

Nije osnovan niti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Temeljem odredbe čl. 238. ZBPO sudovi su utvrdili da je tužiteljica G. upisana u I. semestar školske godine 90/91 godine kao redovni student (niti tuženi ne tvrdi da tužiteljica studira uz rad), što uz ocjenu sudova koja je utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava da je tuženi u mogućnosti da doprinosi i za uzdržavanje G. osnov za utvrđivanje alimentacione obveze tuženog.

Pri tom prigovori revizije u pogledu primjene odredbe čl. 239. ZBPO nisu odlučni. Naime, primjena odredbe čl. 239. st. 1. ZBPO kojom je određeno da je dijete koje je navršilo 15 godina života i zarađuje dužno doprinositi za svoje uzdržavanje predmnijeva da dijete zarađuje, dakle da faktičnim svojim radom polučuje određena primanja. Međutim, pri tom nema uporišta za tumačenje te zakonske odredbe onamo da je punoljetno dijete koje se redovno školuje dužno da se zaposli i radom ostvaruje zaradu te doprinosi za svoje uzdržavanje i time ujedno isključi ili umanji obavezu roditelja da primjereno svojim mogućnostima doprinose za njegovo uzdržavanje.

Tuženi koji prema utvrđenju sudova ostvaruje osobni dohodak od preko 9.000 dinara mjesečno u mogućnosti je u odnosu na punoljetnu kćer, a i dužan u odnosu na mldb. sina da doprinosi za njihovo uzdržavanje ukupno 40% svog osobnog dohotka. Time da tuženi ne može tu svoju obavezu umanjiti prigovorom da doprinosi za uzdržavanje mldb. djeteta svoje sadašnje supruge s obzirom da u tom pogledu ne postoji zakonska obaveza tuženog (čl. 261. st. 3. ZBPO u vezi sa čl. 237. i 238. ZBPO).

S obzirom na iznijeto proizlazi da prigovori revizije nisu osnovani pa je odlučeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 11. srpnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v.r.