Revr-8/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 8/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, mr. sc. Andrije Erakovića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H. iz N., kojeg zastupa punomoćnica M. K., odvjetnica iz Č., protiv tuženika Č.-p. d.o.o. Č., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 06. listopada 2005. godine broj: Gž-1518/05-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 12. svibnja 2005. godine broj: P-2334/04- 15, u sjednici održanoj dana 08. ožujka 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

«Poništava se tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu od 21. listopada 2004. godine br. 9903/04 pa se slijedom toga nalaže tuženiku da tužitelja primi na rad i naknadi mu parnični trošak, u roku od 8 dana».

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99. i 117/03. – dalje: ZPP), ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj nije određeno naveo koje su bitne povrede odredaba parničnog postupka učinili sudovi nižeg stupnja, a ni koju odredbu materijalnog prava nisu primijenili ili su je nepravilno primijenili. Tužitelj u reviziji navodi da je otkaz ugovora o radu nemoralan i time ništav, a drugostupanjski sud je naveo da sud prvog stupnja nije bio dužan raspravljati o nemoralnosti tuženikove odluke, jer nemoralnost ima za posljedicu ništavost, a u tom smislu tužbeni zahtjev nije istaknut. Tužitelj naglašava da je to pogrešno jer na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti. Temeljem ovih navoda može se zaključiti da tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i nepravilnu primjenu odredbe materijalnog prava iz čl. 106. Zakona o radu («Narodne novine» broj 137/04. – pročišćeni tekst – dalje: ZR).

Presude sudova nižeg stupnja nemaju nedostataka uslijed kojih se ne bi mogle ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. U obrazloženju prvostupanjske presude iscrpno su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a sud drugog stupnja je u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Sudovi nižeg stupnja su pravilno primijenili i materijalno pravo. Utvrđeno je da je tužitelj kao radnik tuženika obavljao poslove pipničara u tuženikovom ugostiteljskom objektu na autobusnom kolodvoru u Bjelovaru te da mu je tuženik odlukom broj 9903/04 od 21. listopada 2004. godine otkazao ugovor o radu zbog organizacijskih razloga. Tuženik je dana 12. kolovoza 2004. godine donio odluku da s danom 14. kolovoza 2004. godine prestaje s radom ugostiteljski objekt na autobusnom kolodvoru u Bjelovaru. Taj poslovni prostor tuženik je dao u najam trgovačkom društvu K. d.o.o B. temeljem ugovora o najmu od 09. kolovoza 2004. godine. Utvrđeno je da tuženik nije mogao rasporediti tužitelja (starog 52 godine, po struci KV konobar) na drugo radno mjesto niti ga je mogao obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima.

U smislu odredbe čl. 113. st. 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, između ostalog, i u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Zakon o radu ne govori o ništavosti ili o pobojnosti otkaza, već o njegovoj dopuštenosti ili nedopuštenosti. Ako nisu ispunjene propisane pretpostavke otkaz je nedopušten. Sudovi nižeg stupnja ocijenili da je otkaz dopušten i za to dali valjane razloge. Zakonom su određeni razlozi zbog kojih je otkaz ugovora o radu dopušten, pa nema potrebe ispitivati njegovu dopuštenost, odnosno nedopuštenost primjenom moralnih normi. Moralne norme za razliku od pravnih nemaju pravnu sankciju, ali se određene moralne norme preuzimaju u pravni poredak i time postaju i pravne norme. Poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima (čl. 113. st. 2. ZR). Zatim, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika (čl. 113. st. 3. ZR). Poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima (čl. 113. st. 4. ZR). Razlozi zbog kojih je otkaz ugovora o radu dopušten, odnosno zbog kojih nije dopušten određeni su dakle zakonskim normama (koje u sebi mogu imati ugrađene i moralne norme). Otkaz ugovora o radu kojeg je poslodavac dao poštujući zakonske propise ne može se proglašavati nedopuštenim općenitim pozivanjem na pravila morala.

U konkretnom slučaju utvrđeno je da tuženik nije mogao zaposliti tužitelja na drugim poslovima niti ga je mogao obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima, a tuženik je prestao s obavljanjem sporedne ugostiteljske djelatnosti te je prestala potreba za radom svih radnika koji su bili zaposleni u toj djelatnosti. Stoga se dopuštenost otkaza ne može dovoditi u pitanje navodima o nemoralnosti odluke o otkazu.

Tužitelj smatra da je tuženik bio u obvezi najam svog poslovnog prostora uvjetovati preuzimanjem radnika koji tamo rade. Sadržaj ugovora o najmu ni prema ocjeni ovog suda ne utječe na dopuštenost otkaza ugovora o radu niti se poslodavcu može zabraniti davanje u najam poslovnog prostora zbog toga što bi to moglo imati za posljedicu otkaz ugovora o radu. U ovom slučaju nije relevantno davanje poslovnog prostora u najam, već činjenica da je tuženik donio odluku da prestaje s obavljanjem ugostiteljske djelatnosti. Ne radi se o prenošenju ugovora o radu po samom zakonu na novog poslodavca u smislu odredbe čl. 136. st. 1. ZR, jer tuženik nije dao u najam poduzeće ili dio poduzeća, već poslovni prostor. Poduzeće je naime određena gospodarska djelatnost koju obavlja trgovačko društvo ili trgovac pojedinac, dakle, imovinska i radna cjelina (skup ljudi i dobara). Tuženik nije dao u najam gospodarsku djelatnost (skup ljudi i dobara), već je naprotiv odlučio da više neće obavljati tu vrstu gospodarske djelatnosti (ugostiteljske), a u najam je dao samo poslovni prostor.

Valjalo je zbog tih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 08. ožujka 2006. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.