Revr-490/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 490/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz Z., zastupanog po punomoćnici T. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženika T. p. d.d. Z., radi utvrđivanja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-611/07 od 17. travnja 2008., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1542/06 od 31. siječnja 2007., u sjednici održanoj 4. veljače 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da otkaz ugovora o radu od 23. svibnja 2006. nije zakonit, kao ni odluka tuženika od 20. lipnja 2006. kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za zaštitu prava, te da radni odnos tužitelja nije ni prestao, pa da je tuženik dužan vratiti tužitelja na poslove samostalnog referenta u Odjelu malih tankera.

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se preinači pobijana presuda, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje pred drugostupanjskim sudom.

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP), sud ispituje pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Kao sporno pravno pitanje postavlja se i u revizijskoj fazi postupka je li su ispunjene sve pretpostavke za redoviti otkaz ugovora o radu iz čl. 113. st. 1. alineja 3. skrivljenim ponašanjem radnika Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 137/04 – pročišćeni tekst - ZR), a u vezi s odredbom čl. 117. st. 1. ZR-a.

Suprotno tvrdnji tužitelja nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da tužitelj samo paušalno navodi da razlozi presude o odlučujućim činjenicama su nejasni i proturječni samoj presudi, pa kako tužitelj ne konkretizira u čemu bi se označena bitna povreda očitovala, to ovaj sud nije ni ocjenjivao ovu naznačenu bitnu povredu.

U odnosu na postupanje drugostupanjskog suda proizlazi iz revizijskih navoda da bi taj sud pogrešno primijenio odredbu čl. 373. ZPP-a kada je preinačio prvostupanjsku presudu, jer da je pogrešno prihvatio i tumačio odlučne činjenice koje je utvrdio prvostupanjski sud, čime da bi prekoračio svoja ovlaštenja iz odredbe čl. 373. ZPP-a.

Iako opravdano revident ukazuje na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 373. ZPP-a koji je učinio drugostupanjski sud kada je suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda utvrdio da je tužitelj kritične zgode ozbiljnom prijetnjom i fizičkim nasrtajem na radnom mjestu na drugog radnika počinio i tom radnjom povredu radne obveze, tom procesnom povredom nije obuhvaćen preostali dio činjenične građe na kojem je drugostupanjski sud utemeljio svoju odluku.

Naime, iz detaljno obrazložene odluke o otkazu ugovora o radu prvostupanjski sud je zaključio a drugostupanjski sud prihvatio takovo utvrđenje da je tužitelju otkazano iz slijedećeg razloga:

- dolazak na radno mjesto u alkoholiziranom stanju,

- neobavljanje radnih zadataka,

- fizički nasrtaj na drugog radnika i prijetnje.

Prema stajalištu ovog suda svaka od navedenih radnji u ponašanju tužitelja može sama za sebe predstavljati valjani razlog za otkazivanje ugovora o radu na temelju čl. 113. st. 1. alineja 3. ZR-a, pa stoga ovaj sud zaključuje da je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 373. st. 3. ZPP-a kada je preinačio prvostupanjsku presudu zaključivši da u odnosu na preostale radnje tužitelja koje su se manifestirale kao skrivljeno ponašanje, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.

Naime, neobavljanje radnih zadataka prvostupanjski sud otklanja s obrazloženjem da je do kritičnog dana tužitelj uredno obavljao poslove i zadatke svog radnog mjesta, pa iako je nesporno utvrđeno da je 25. travnja 2006. u vrijeme radnog vremena bio pod utjecajem alkohola, ta činjenica da nije sama za sebe dovoljna da bi predstavljala kršenje obveze iz radnog odnosa, budući da tužitelj ne radi na radnom mjestu gdje postoji opasnost od počinjenja štete ili dovođenja u opasnost drugih radnika, a osim toga da od sklapanja ugovora o radu 1. srpnja 2004. tužitelj nije upozoravan na bilo kakvo kršenje obveze iz radnog odnosa, čime da je povrijeđena odredba čl. 113. st. 1. ZR-a, pa je stoga prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

Gore navedeni zaključak s osnovom nije prihvatio drugostupanjski sud. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio, a drugostupanjski sud prihvatio činjenična utvrđenja kako slijedi:

- da je tužitelj 25. travnja 2006. bio pod utjecajem alkohola,

- da je ispitivanje alkoholiziranosti izvršeno u prostorijama PP Z. koja je intervenirala po prijavi neposrednog rukovoditelja tužitelja, s obzirom na ponašanje tužitelja na radnom mjestu (list spisa 33),

- da je kod tužitelja u 11,40 sati utvrđena koncentracija alkohola u krvi od 2,31 g/kg (list spisa 51).

Slijedom izloženog i po shvaćanju ovog suda s osnovom je drugostupanjski sud zaključio s obzirom na izmjerenu koncentraciju alkohola u krvi od 2,31 g/kg, što predstavlja teško pijano stanje, koji ima za posljedicu nemogućnost izvršavanja radne obveze, da je tuženik dokazao da je imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu na temelju čl. 113. st. 1. alineja 3. ZR-a.

Pritom drugostupanjski sud nije pogrešno primijenio ni odredbu čl. 117. st. 1. ZR-a.

Prema toj odredbi prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac je dužan radnika pismeno upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

U postupku je utvrđeno da je tužitelju već jednom otkazan ugovor o radu radi alkoholiziranosti, te da je tužitelj vodio sudski spor pod brojem P-935/03 u kojem je uspio, jer alkoholiziranost nije bila utvrđena alkometrom ni na način kako propisuje Zakon o zaštiti na radu propisan odredbom čl. 65. st. 2. ("Narodne novine", broj: 59/96, 94/96, 114/03), pa je vraćen u radni odnos po presudi P-935/03 od 29. ožujka 2004. Općinskog suda u Zadru, te je s njim sklopljen novi ugovor o radu 1. srpnja 2004. kojim se nastavlja kontinuitet radnog odnosa.

Utvrđeno je, također da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika neprekidno od 1989. i da je tužitelj prije donošenja ranije odluke o otkazu dana 3. rujna 1993. bio upozoren na posljedice dolaska na posao u alkoholiziranom stanju. Stoga je s osnovom zaključio drugostupanjski sud, a takav zaključak prihvaća i ovaj sud, da u konkretnom slučaju nije bilo opravdano od tuženika očekivati da prije donošenja odluke o otkazu koja je predmet ispitivanja ovog postupka ponovi upozorenje.

Priložena medicinska dokumentacija uz reviziju ne može biti predmet ispitivanja ovog suda budući da je riječ o novim činjenicama, a prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušten revizijski razlog u smislu čl. 385. ZPP-a.

Valjalo je stoga na temelju čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 4. veljače 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.