I Kž-309/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 309/04-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. L. J. i dr., radi kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ i dr., odlučujući o žalbama opt. L. J. i opt. S. C., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Čakovcu od 05. veljače 2004. godine, broj K-11/99, u sjednici održanoj dana 30. lipnja 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

r i j e š i o j e:

Prihvaćaju se žalbe opt. L. J. i opt. S. C., ukida se pobijana presuda u osuđujućem dijelu, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. L. J. oglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ, pobliže označenog u toč. 1. izreke pobijane presude, a opt. L. J. i opt. S. C. oglašeni su krivima zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2., u svezi st. 1., alineja 6 KZ, pobliže označenog u toč. 3. izreke pobijane presude.

Opt. L. J. je za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ-a utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, te je temeljem istih zakonskih propisa, a primjenom čl. 60. st. 2. toč. c) KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

đen

Opt. S. C. je, radi kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1., alineja 6 KZ, osu na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Temeljem čl. 63. KZ, opt. L. J. je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, od 04. siječnja 1999. godine do 02. ožujka 1999. godine.

I Kž 309/04-3

Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP-a, opt. L. J. i opt. S. C. dužni su platiti troškove kaznenog postupka, i to opt. L. J. paušalnu svotu od 2.500,00 kn, a opt. S. C. paušalnu svotu od 1.000,00 kn.

Temeljem čl. 132. st. 2. ZKP-a, opt. L. J. i opt. S. C. dužni su oštećenom M. " d.d. Č. u stečaju, naknaditi štetu i to, opt. L. J. sam iznos od 2.247.246,73 kn, te opt. L. J. i opt. S. C. solidarno iznos od 139.136,33 kn.

Temeljem čl. 354. st. 1. toč. 3. ZKP-a, opt. L. J. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo zaključenjem štetnog ugovora iz čl. 103. st. 1. KZRH, pobliže označeno pod točkom 2. izreke pobijane presude.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a, troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. – 5. ZKP-a, koji se odnose na ovu inkriminaciju pali su na teret proračunskih sredstava.

Temeljem čl. 353. st. 1. toč. 3. ZKP-a, protiv opt. L. J. odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti opisanog u čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ i kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenjem službene isprave opisanog u čl. 312. st. 1. KZ.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a, troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. – 5. ZKP-a, koji se odnose na ove inkriminacije, pali su na teret proračunskih sredstava.

Temeljem čl. 132. st. 3. ZKP-a, oštećena M. " d.d. Č. u stečaju, upućena je svoj imovinskopravni zahtjev u visini od 1.465.790,45 kn ostvarivati u parnici.

Protiv ove presude žalbe su podnijeli opt. L. J. i opt. S. C..

Opt. L. J., putem svog branitelja mr. M. R., odvjetnika iz V., podnio je žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, odnosno pobijanu presudu preinačiti u oslobađajuću ili preinačiti odluku o kazni na način da se utvrde kazne zatvora u kraćem trajanju i sukladno tome izrekne jedinstvena kazna zatvora u kraćem trajanju.

Opt. S. C., putem svog branitelja M. K., odvjetnika iz Č., podnio je žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o sankciji, s prijedlogom usvojiti žalbu u pravcu žalbenih navoda i osloboditi ga od optužbe.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbe optuženika kao neosnovane odbiti, u čemu je na sjednici vijeća ovog suda ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladen Pantlik.

Žalbe su osnovane i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž 309/04-3

Premda opt. L. J. i opt. S. C. navode, između ostaloga, žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, iz sadržaja njihovih žalbi je razvidno da se žale samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji.

U pravu je opt. L. J. kada tvrdi, glede kaznenog djela pobliže označenog pod točkom 1. a) izreke pobijane presude, kako činjenice, na kojima prvostupanjski sud temelji svoj zaključak o postojanju njegove namjere da pribavi protupravnu imovinsku korist S. Ž., nisu potpuno (a time i pravilno) utvrđene.

Već iz činjeničnog opisa, razvidno je da je M. " d.d. Č. dozvolio M. da, za njeno ime i račun, izvrši prodaju stana površine 60,17 m , u vrijednosti od 86.645,00 DEM i to prema zajednički dogovorenim uvjetima. Izvjesno, nije plaćen iznos od 51.247,43 DEM, niti je zatražena naplata. Međutim, iz Ugovora o prodaji broj 25/93 proizlazi da je prodavatelj stana koncern M. Č., grupacija M. (koju je zastupao direktor dipl. ing. D. M.), a kupac ovog stana je S. Ž.. Iz Ugovora o prodaji je razvidno (čl. 3.) ako kupac ne izvrši uplate u ugovorenim rokovima, prodavatelj (dakle, grupacija M. ima pravo odustati od ugovora. Isto tako (čl. 2.) prodavatelj je dozvolio da se na tom prostoru, kao etažnom dijelu, uknjiži pravo trajnog korištenja ili vlasništva u korist kupca, ali tek nakon izvršene uplate kompletne ugovorne vrijednosti, uključivši i eventualne kamate za zakašnjenje u plaćanju od strane kupca.

Žalitelj tvrdi kako nije naredio da se ne zaključi ugovor o kreditu sa S. Ž. i da se imenovani ne utuži, odnosno nema dokaza da je postupao s ciljem kako se ništa ne bi poduzelo oko rješavanja plaćanja ostatka kupovine navedenog stana.

Doista, podnošenje tužbe, odnosno slanje opomena zbog neisplaćene cijene stana nije izravno spadalo u djelokrug poslova optuženika već je to bilo u nadležnosti pravne službe. Svjedok M. K., direktor pravnih, personalnih i općih poslova, je naglasio kako mu nije poznato zbog čega predmet Ž. nije utužen. Potvrdio je kako je pravna služba mogla samostalno utužiti, te dodao da opt. L. J. ni u jednom slučaju nije utjecao ni na svjedoka niti na pravnu službu u cjelini, da se neko utuženje stopira ili ne provede.

Stoga je u pravu žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno kada je konstrukcija o njegovoj namjeri temeljena isključivo na njegovom pasivnom držanju, jer „…nema nikakvih dokaza da je ta pasivnost bila smišljena…“. Naime, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja kako „…pasivno držanje…“ opt. L. J., gotovo po nekom automatizmu, upućuje na zaključak o postojanju „…posebne…“ namjere kao bitnog elementa kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ. Sud je iz pasivnog držanja optuženika prema nerealiziranju ugovora o kreditu (neovisno o postojanju pravne službe kojoj bi to trebao biti primarni zadatak), zaključio da je „…očito postojala ta posebna namjera…“, odnosno da je optuženik tako postupao upravo s određenim ciljem i tako omogućio neplaćanje preostalog iznosa duga za navedeni stan, odnosno na taj način pribavio drugome znatnu imovinske koristi.

Takvo utvrđenje suda nužno zahtijeva odgovarajući činjenični temelj, odnosno potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje koje bi trebalo nedvojbeno ukazivati na navedeni zaključak, a što je u ovom slučaju izostalo. Propušteno je jasno i nedvojbeno utvrditi postojanje optuženikove namjere omogućiti drugome neplaćanje preostalog iznosa duga, iskorištavanjem svoga položaja i ovlasti kao odgovorne osobe.

I Kž 309/04-3

U odnosu na kazneno djelo pobliže označeno pod točkom 1. b) izreke pobijane presude, u pravu je opt. L. J. kada tvrdi kako je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer nema pouzdanih podataka o tome da li je M. " doista platila G. 552.000 DEM, za dobivenih 850.000 DEM. Žalitelj naime tvrdi da nije i da M. " nikada nije platila ugovoreni iznos i stoga nije niti oštećena.

Iz izreke pobijane presude proizlazi da je optuženik zaključio s G. d.o.o. Z., Ugovor o prodaji obveznica Republike Hrvatske u obliku knjižnog potraživanja, temeljem kojeg je G. d.o.o. Z. kao prodavatelj, za iznos od 552.500 DEM prodao M. " d.d. Č. kao kupcu, staru deviznu štednju u nominalnom iznosu od 850.000 DEM, te je ovaj iznos prenijet Hrvatskom fondu za privatizaciju u svrhu dospjelog duga. U spisu se doista nalazi Ugovor o prodaji obveznica Republike Hrvatske u obliku knjižnog potraživanja zaključen između G. d.o.o. u svojstvu prodavatelja i M. " d.d. Č. u svojstvu kupca. Postoji i Ugovor broj 5363/95 o ustupanju potraživanja po oročenom deviznom depozitu kao i nalog o prijenosu potraživanja po oročenom deviznom depozitu. Isto tako postoji i Ugovor broj 96126 o priznanju duga i zajmu zaključen između G. d.o.o. i M. " d.d. Č. ( i anex ovog ugovora).

Međutim u spisu nema jasnih pokazatelja da li je M. " platila G. banci 552.000 DEM (za dobivenih 850.000 DEM) i što se zapravo dogodilo prilikom realiziranja spomenutih ugovora, odnosno da li je do realizacije uopće došlo. Nadalje, prema stanju spisa proizlazi da dioničari nisu iskoristili dobiveni kredit za otplatu druge „tranše“ nepopusnih dionica. Žalitelj tvrdi da se posao izjalovio i korist izostala. Navodi da je bila samo pružena prilika za dioničare ali je ista propuštena zbog zapreka koje su se pojavile. Tvrdi kako korist nije stekao niti jedan dioničar (a nije ju niti trebao steći), već mu je dana pogodnost da je stekne, ali je i ta pogodnost otpala.

Očito, kraj postojanja opsežne knjigovodstveno-financijske dokumentacije i složenih financijsko-pravnih odnosa, sve je to bilo nemoguće utvrditi bez stručne pomoći kvalificirane osobe financijsko-knjigovodstvene struke, a što je prvostupanjski sud propustio naložiti.

Isto tako, sud je propustio pouzdano utvrditi cilj sa kojim je optuženik postupao, kao i točan sadržaj „…očiglednog…“ iskorištavanja položaja i ovlasti direktora . S tim u svezi svakako je trebalo voditi računa i o odluci Nadzornog odbora M. " d.d. Č. (list 118 spisa) koji je donio odluku da se zadužuje odgovorna osoba ( a to je bio M. K.) da sklopi pojedinačne ugovore o kreditu sa dionicama za koje je izvršena uplata nepopusnog dijela dionica putem G. d.o.o. Z., a temeljem naloga o prijenosu potraživanja, ugovora o prodaji obveznica, te Ugovora broj 5363/95. U ovoj odluci je izravno navedeno, ukoliko pojedini dioničar ne želi potpisati ugovor o kreditu, Društvo će prenijeti u svoje vlasništvo dionice za koje je izvršena uplata a za koje dioničar ne želi potpisati ugovor o kreditu.

Ukoliko je, dakle, postojala mogućnost da dioničari koji ne žele preuzeti obvezu vraćanja sredstava za svoje dionice koje su plaćene putem kredita, moraju dionice prepustiti Društvu, na koji način te dionice postaju tzv. trezorske dionice (koje je Društvo dužno nakon dvije godine izložiti prodaji), postavlja se pitanje na koje sud prvog stupnja nije dao odgovor, zašto bi pri takvim uvjetima M. " d.d. Č. nužno morala biti oštećena i to baš za iznos od 2.057.344,25 kn (odnosno 552.500 DEM). Odnosno zašto Društvo nije prenijelo u svoje vlasništvo dionice za koje je izvršena uplata, a za koje dioničari nisu potpisali ugovor o

I Kž 309/04-3

kreditu. Naravno, ako se egzaktno utvrdi da je do štete doista i došlo, trebalo je utvrditi u čemu je bio odlučan doprinos optuženika u nastanku štete, jer navedena „očiglednost“ ničim nije obrazložena.

Glede djela pobliže označenog točkom 3. izreke pobijane presude, u pravu su obojica žalitelja kada tvrde da je na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju izveden zaključak da su postupali s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za drugu pravnu osobu i prekršili pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, kada je isporučena razna ugostiteljska oprema i alkoholna i bezalkoholna pića za ugostiteljski objekt K. 9. K B. H. (znajući da nije u zakupu dioničkog društva), a na teret M. " d.d. Č..

M. " je trebala plaćati zakupninu ugostiteljskog objekta K. 9. N B. H., ali nije. …klub je trebao plaćati s osnova korištenja ugostiteljskih usluga, ali nije. Međusobni obračuni nisu bili sačinjeni.

Žalitelji tvrde kako je sud pogrešno utvrdio postojanje štete jer u konkretnom slučaju štete nije niti bilo pošto se neplaćena zakupnina trebala prebiti sa drugim evidentnim troškovima.

Žalitelji suglasno tvrde kako je M. " zapisnički preuzela cijeli inventar i svu zalihu robe u lokalu, pa bi za tu vrijednost treba smanjiti visinu utvrđene štete ukoliko je ima (kako tvrdi opt. L. J.), odnosno oprema lokala nije ni predana u vlasništvo nogometnog kluba, pa za klub nije niti nastala korist (kako tvrdi opt. S. C.). Druge koristi za nogometni klub ne može niti biti jer je lokal vodio čovjek izvan kluba.

Kako je konstitutivni element odnosnog kaznenog djela pribavljane protupravne imovinske koristi za (svoju ili drugu) pravnu osobu, tu je korist trebalo pouzdano utvrditi. Nasuprot navedenom, međutim i dalje ostaje dvojbeno da li je „…isporučena razna ugostiteljska oprema…“ kao i dio isporučenih pića, a što prema izreci pobijane presude čini ćena (kako tvrde žalitelji), odnosno ostvarenu imovinsku korist u iznosu od 97.437,19 kn, vra

da li je doista ostvarena imovinska korist za pravnu osobu i da li baš u ovom iznosu. Ovo je prvostupanjski sud propustio pouzdano utvrditi.

Nadalje, sud je propustio utvrditi koji je to konkretan (bitan) doprinos optuženika na ne polaganju dnevnog utrška, odnosno na pružanje ugostiteljskih usluga bez naplate, kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Izvjesno je u ugostiteljskom objektu postojao poslovođa (D. C.) koji je po prirodi stvari bio odgovoran savjesno raditi svoj posao, dakle polagati dnevni utršak, odnosno naplaćivati ugostiteljske usluge. Isto tako nije utvrđeno kako su to točno optuženici, u konkretnom slučaju, grubo prekršili pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom.

U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će naložiti financijsko-knjigovodstveno vještačenje kako bi stručna osoba financijsko-knjigovodstvene struke mogla utvrditi i ocijeniti sve odlučne činjenice za koje utvrđenje je potrebno njeno stručno znanje (čl. 247. ZKP). Tako vještačenjem treba razjasniti sva sporna pitanja vezana uz kupnju «stare devizne štednje» a poglavito da li je M. " doista platila G. d.o.o. 552.000 DEM, za dobivenih 850.000 DEM., potom da li je, odnosno zašto nije Društvo prenijelo u svoje vlasništvo dionice za koje je izvršena uplata, a za koje dioničari nisu potpisali ugovor o kreditu, a sve radi utvrđivanja

I Kž 309/04-3

točne visine eventualno pribavljene imovinske koristi. Nadalje glede isporuke ugostiteljske opreme, alkoholnih i bezalkoholnih pića za ugostiteljski objekt K. 9., treba utvrditite vrijednost ovih isporuka, te ovo promatrati u kontekstu visine zakupnine i iznosa neplaćene konzumacije, radi utvrđivanja visine pribavljene protupravne imovinske koristi za drugu pravnu osobu i ako je ostvarena koliko točno iznosi.

Isto tako, u ponovljenom postupku sud treba jasno utvrditi cilj s kojim su optuženici postupali, te da li je došlo do iskorištavanja položaja i ovlasti od strane opt. L. J. i na koji točno način, odnosno da li su opt. L. J. i opt. S. C. grubo prekršili pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom i na koji točno način.

Nakon što otkloni ukazane povrede, prvostupanjski sud će savjesno ocijeniti svaki dokaz zasebno i u svezi s ostalim dokazima. Na temelju takve ocjene izložit će sve nesporne činjenice, te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane. Pri tome osobito treba cijeniti vjerodostojnost proturječnih dokaza, navodeći jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, uz potpunu harmonizaciju izreke i razloga presude, koju treba obrazložiti u skladu s odredbom iz čl. 359. st. 7. ZKP-a.

Obzirom na sve izloženo, temeljem čl. 388. st. 1. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Zagrebu, 30. lipnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.