Rev-1303/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1303/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ivana Kaladića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Gordane Matasić- Špoljarić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. M. iz Z., koga zastupa Z. Z.-B., odvjetnica u Z., protiv tuženika Republički fond mirovonskog i invalidskog osiguranja radnika u Zagrebu, Tvrtkova br. 5, kojeg zastupa generalni punomoćnik J. B., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 14. siječnja 1997. godine br. Gž-1317/95-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 17. ožujka 1994. godine br. P-21/93, u sjednici održanoj dana 2. kolovoza 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od tadašnjih 14.236 HRD sa odgovarajućom kamatom na način, po stopi i za vrijeme kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, dok je dio zahtjeva tužbe iznad prihvaćenog iznosa odbijen (točka II. izreke). Odlučeno je da tuženik naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 195,10 kn.

Protiv dijela pravomoćne drugostupanjske odluke kojim je dio zahtjeva tužbe za isplatu odbijen, reviziju je izjavio tužitelj iz svih razloga predviđenih u zakonu nalazeći, da kraj činjenice da nije primio ranije rješenje o visini mirovine, nije ni bilo uvjeta za ponovni obračun mirovine, koji do tada nije bio ni izvršen. Iz tih razloga tužitelj je predložio da se revizija prihvati, odluke sudova preinače i zahtjevu tužbe u cijelosti udovolji.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija nije osnovana.

U postupku se nisu ostvarile bitne povrede procesnog prava, koje revident i ne objašnjava, a nije ostvarena ni ona povreda postupka na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Suprotno mišljenju revidenta odluke nižestupanjskih sudova kojima je djelomično prihvaćen zahtjev tužbe, nisu donesene uz pogrešnu primjenu propisa materijalnog prava.

Naime, u postupku je utvrđeno da je tužitelj dana 12. studenoga 1987. godine stekao pravo na starosnu mirovinu i da je rješenje o umirovljenju i o visini mirovine na njegov zahtjev doneseno 20. listopada 1992. godine. Tim je rješenjem utvrđena visina mirovine koja je bila veća od one koju je tužitelj do toga dana primao, pa tužitelj ovom tužbom i potražuje tu razliku koja po njegovoj tvrdnji predstavlja traženi iznos.

Radi utvrđenja i objašnjenja te važne činjenice provedeno je financijsko vještačenje (list 16-23). Vještvom je utvrđeno, da je tužitelj stekao pravo na starosnu mirovinu sa danom 12. studenoga 1987. godine i da je o tome donesena odluka od strane nadležnog Fonda još 20. srpnja 1987. godine, ali koje je ostalo u stanju mirovanja, jer je tužitelj nastavio radni odnos. Stoga je na zahtjev tužitelja i doneseno novo rješenje o mirovini od 20. studenoga 1992. godine. Na temelju tih podataka i izvršenih isplata vještvom je utvrđeno postojanje razlike u korist tužitelja ali u visini dosuđenog iznosa, što tužitelj ne navođenjem konkretnih razloga i po mišljenju ovog revizijskog suda ne dovodi u pitanje, niti sama okolnost što tužitelju nije dostavljeno ono rješenje od 20. srpnja 1987. godine (rješenje se donosi samo na zahtjev korisnika) na strani tužitelja ne stvara povoljnu pravnu situaciju.

S obzirom na istaknute razloge, trebalo je reviziju tužitelja kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 2. kolovoza 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

dr. Ivan Kaladić, v.r.