Rev-732/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 732/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Petra Milasa, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika E. & S. b. d.d. R., zastupan po punomoćnici V. V.-Ž., odvjetnici iz B., protiv tuženika – protutužitelja N. R. iz Đ., zastupan po punomoćniku P. S., odvjetniku iz Đ., radi novčanog potraživanja, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Županijskog suda u Koprivnici od 26. srpnja 2005. godine, br. Gž 111/05, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Đurđevcu od 2. prosinca 2004. godine, br. P 310/03, u sjednici održanoj 11. listopada 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

Platni nalog ovog suda izdan pod brojem … od 17. veljače 1997. godine, održava se na snazi, u dijelu u kojemu je nal,oženo tuženiku N. R. iz Đ., …, da namiri tužitelju E. & S. b. d.d. R., …, novčanu tražbinu u iznosu od 277.547,00 kn (dvjestosedamsedamtisuća- pestočetrdesetsedam kuna) sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 18% godišnje, počev od 27. siječnja 1997. godine pa do 30. lipnja 2002. godine, a od 1. srpnja 2002. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 15% godišnje pa do isplate, kao i trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Usvaja se protutužbeni zahtjev protutužitelja koji glasi:

Utvrđuje se da je ništava i pravno nevaljana mjenica u kojoj je tužitelj i protutuženik neistinito i protupravno naveo da je izdana u B. dana 3. studenog 1994. godine sa mjeničnom svotom od 277.547,00 kn i dospijećem na naplatu dana 27. siječnja 1997. godine po naredbi B. b. d.d. B., … (277.457,00 kn) i da se vrijednost primljena u novcu stavi u račun i izvješće trasatu N. R., …, Đ., i plaćanja: B. b. d.d. B., upotrijebivši kod toga potpis iz drugog ugovornog odnosa N. R., …, Đ., kao trasanta, te da je ništav i pravno nevaljan i protest od 27. siječnja 1997. godine broj 4/97.

Tužitelju i protutuženiku se zabranjuje svako raspolaganje i upotreba ove mjenice sa protestom, te ih je dužan predati tuženiku i protutužitelju N. R. radi sprečavanja daljnjih zlouporaba ove mjenice i protesta pod prijetnjom ovrhe, a isto tako dužan je vratiti tuženiku i protutužitelju i 9 mjenica iz ranijih ugovornih odnosa.

- uz ugovor o kratkoročnom kreditu broj 40003-3762037157 od 25. lipnja 1993. godine,

- uz ugovor o kratkoročnom kreditu broj 40003-3762038874 od 12. listopada 1993. godine,

- uz ugovor o kratkoročnom kreditu broj 41070-3762039002 od 15. listopada 1993. godine,

- uz ugovor o kratkoročnom kreditu broj 40003-3762040607 od 24. siječnja 1994. godine,

- uz ugovor o kratkoročnom kreditu broj 50011600-3762044441 od 10. kolovoza 1994. godine.

III. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 85.566,00 kn, u roku od 15 dana.“

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu pod toč. II. izreke kojim je usvojen protutužbeni zahtjev te utvrđena ništavost mjenice i ništavost protesta mjenice, u dijelu kojim je tužitelju – protutuženiku zabranjeno raspolaganje ovom mjenicom, kao i u dijelu kojim je naloženo tužitelju – protutuženiku da tuženiku – protutužitelju preda tu mjenicu,

dok je drugostupanjskim rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju – protutuženiku da tuženiku – protutužitelju preda 9 mjenica iz ranijih ugovornih odnosa, kao i odluka o trošku, i u tom je dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelj – protutuženik pravovremeno je izjavio dopuštenu reviziju, pozivom na revizijske razloge: bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložio je da revizija bude prihvaćena kao osnovana, ukinute obje nižestupanjske presude i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da preinakom nižestupanjskih presuda tužbeni zahtjev bude prihvaćen kao osnovan, a protutužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja E. & S. bank d.d. R. da se održi na snazi rješenje o ovrsi doneseno temeljem ovršne isprave (mjenice sa protestom) u dijelu kojim je tuženiku N. R. naloženo da tužitelju isplati određenu novčanu svotu, te protutužbeni zahtjev tuženika da se utvrdi ništavim i pravno nevaljanim mjenica u kojoj je neistinito navedeno da je izdana 3. studenog 1994. godine s određenom mjeničnom svotom.

Ovaj je revizijski sud, sukladno odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) ispitao je pobijanu presudu u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova i podacima u spisu proizlazi:

- da su B. b. d.d. i trgovačko društvo „R.“ d.o.o. Đ. bili u poslovnim odnosima i to B. b. kao kreditor, a „R.“ d.o.o. kao korisnik kredita, pa su tako tijekom 1993. i 1994. godine sklopili pet ugovora o kratkoročnom kreditu, a 3. studenog 1994. da su sklopili ugovor o dugoročnom kreditu za trajna obrtna sredstva na iznos od 330.000,00 kn na rok od 36 mjeseci koji iznos je B. b. d.d. isplatila navedenom trgovačkom društvu,

- da je trgovačko društvo „R.“ d.o.o. u cijelosti podmirila svoje obveze prema B. b. vezano za kratkoročne kredite,

- da je tuženik N. R., zajedno sa svojim ocem P. te bratom M. R. suvlasnik trgovačkog društva „R.“,

- da je tuženik N. R. u odnosno vrijeme bio direktor trgovačkog društva „R.“,

- da trgovačko društvo „R.“ nije podmirilo svoju dospjelu obvezu prema ugovoru o dugoročnom kreditu i to za iznos od 277.547,00 kn,

- da je B. b. d.d. promijenila naziv u: E. & S. b. d.d. R.,

- da ugovor o dugoročnom kreditu od 3. studenog 1994. godine sklopljen između B. b. d.d. i trgovačkog društva „R.“ nije potpisao tuženik, već njegov otac, kao suvlasnik tog društva,

- da je u mjenici na kojoj tužitelj temelji svoje potraživanje navedeno da je izdana u B. 3. studenog 1994., da glasi na iznos od 277.547,00 kn plativo dana 27. siječnja 1997. po naredbi B. b. d.d., koju je kao trasant potpisao tuženik N. R.,

- da je navedena mjenica protestirana 27. siječnja 1997. kod Općinskog suda u Bjelovaru,

- da navedena mjenica nije izdana kao instrument plaćanja po ugovoru o dugoročnom kreditu od 3. studenog 1994., već da je tuženik N. R. istu potpisao ranije kao osobno bjanko mjenicu za osiguranje plaćanja za kratkoročne kredite i da je tužitelj tu mjenicu ispunio protivno sporazumu stranaka i upotrijebio kao instrument plaćanja dugoročnog kredita.

Cijeneći izložena utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je mjenica na kojoj tužitelj temelji potraživanje prema tuženiku ništavna u smislu odredbe čl. 16. st. 2. Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94) pa da je istu dužan vratiti tuženiku sukladno odredbi čl. 49. st. 1. Zakona o mjenici.

I prema ocjeni ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 16. st. 2. i 49. st. 1. Zakona o mjenici), kada su prihvatili tužbeni zahtjev u dijelu da je navedena mjenica ništavna, te da ju je tužitelj – protutuženik dužan predati tuženiku – protutužitelju.

Odredbom st. 2. čl. 16. Zakona o mjenici propisano je da ako je mjenica, koja je u vrijeme izdanja bila nepotpuno, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu; povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti primatelju mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupao s velikom nepažnjom.

U postupku je utvrđeno da je spornu mjenicu, koju je osobno kao trasant potpisao tuženik, izdana za osiguranje kratkoročnog kredita (koji su u cijelosti u međuvremenu podmireni), a ne i za osiguranje dugoročnog kredita prema ugovoru o kreditu od 3. studenog 1994. godine, kojeg nije ni potpisao tužitelj već njegov otac, i da je tužitelj protivno sporazumu stranaka spornu mjenicu osobno popunio kao instrument naplate dugoročnog kredita.

U konkretnom slučaju riječ je o osobnoj bjanko mjenici koju je tužitelj kao korisnik mjenice potpisao i upotrijebio protivno sporazumu stranaka.

Imatelj mjenice je tužitelj, koji je kao prvi sukontrahent popunio protivno dogovoru stranaka, pa tuženi – protužitelj kao izdavatelj mjenice, osnovano prigovara valjanosti takve protupravno popunjene mjenice.

Neosnovano se u reviziji ističe da je zahtjev protutužitelja za povrat navedene mjenice zastario u smislu odredbe čl. 78. st. 1. Zakona o mjenici, kojom je propisano da svi mjenično- pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.

U postupku nije utvrđeno, a niti to proizlazi iz podataka u spisu, da je tuženik – protutužitelj akceptirao mjenicu. Osim toga, tužitelj – protutuženik, kao imatelj predmetne mjenice, dužan je tuženiku – protutužitelju vratiti tu mjenicu sukladno odredbi čl. 49. Zakona o mjenici, s obzirom da je mjenica izdana kao instrument izdavanja plaćanja kratkoročnog kredita, koji su u cijelosti podmireni, a ne dugoročnog kredita kako je mjenicu protupravno popunio tužitelj – protutuženik.

Naime, prema odredbi čl. 49. st. 1. Zakona o mjenici, svaki obveznik protiv kojeg se ostvaruje ili protiv kojega se može ostvarivati regres, ovlašten je, kada isplati regresnu svotu zahtijevati da mu se preda mjenica zajedno sa protestom i računom na kojem je potvrđena isplata.

Nije u postupku kod nižestupanjskih sudova počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno onome što se navodi u reviziji, prema ocjeni ovog revizijskog suda ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presuda navodi i sadržaja isprava, a u presudama su dati potpuni razlozi o odlučnim činjenicama.

Iz izloženih razloga revizija se ne pokazuje osnovanom, pa je zato presuđeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 11. listopada 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.