Legislator Case Law & Legislation
Rev-955/2001-2 AI generated

Rev-955/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number Rev-955/2001-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Rješenje

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz I., koga zastupa D. Z., odvjetnik u V., protiv tuženice S. d.d. iz Ž., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženice, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 23. lipnja 1998. godine, br. Gž 129/98-3, kojom je potvrđena međupresuda Općinskog suda u Županji od 29. prosinca 1997. godine, br. P 111/97, u sjednici održanoj dana 23. ožujka 2004. godine,

Legislator headnote

AI generated

Rev-955/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke 31. siječnja 1996. godine, sklopile Ugovor o proizvodnji i otkupu šećerne repe, kojim se tužitelj obvezao zasijati i uzgojiti šećernu repu na određenoj površini, a tuženica da će tu repu preuzeti pod pretpostavkama navedenim u čl. 4. toga Ugovora, da sva repa na tužiteljevoj površini nije izvađena u jesen 1996. godine, da su terenski instruktori tuženice tužitelju obećavali i u tom smislu dogovarali termine, da će repa biti izvađena tuženičinim strojevima, da je repa tako vađena na površinama drugih uzgajivača, a dijelom i na tužiteljevim, da su u jesen 1996. godine bile loše vremenske prilike tako da je kampanja prerade šećerne repe završila prije nego što je repa bila izvađena sa svih zasijanih površina.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 955/01-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz I., koga zastupa D. Z., odvjetnik u V., protiv tuženice S. d.d. iz Ž., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženice, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 23. lipnja 1998. godine, br. Gž 129/98-3, kojom je potvrđena međupresuda Općinskog suda u Županji od 29. prosinca 1997. godine, br. P 111/97, u sjednici održanoj dana 23. ožujka 2004. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice, ukida se presuda Županijskog suda u Vukovaru od 23. lipnja 1998. godine, br. Gž 129/98-3 i međupresuda Općinskog suda u Županji od 29. prosinca 1997. godine, br. P 111/97 i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Međupresudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je tuženica odgovorna za štetu tužiteljici.

Odlučeno je da do pravomoćnosti ove presude će se zastati sa raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva, a odluka o troškovima da se ostavlja za kasniju presudu.

Drugostupanjski sud je potvrdio međupresudu prvostupanjskog suda.

Protiv presude drugostupanjskog suda tuženica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke 31. siječnja 1996. godine, sklopile Ugovor o proizvodnji i otkupu šećerne repe, kojim se tužitelj obvezao zasijati i uzgojiti šećernu repu na određenoj površini, a tuženica da će tu repu preuzeti pod pretpostavkama navedenim u čl. 4. toga Ugovora, da sva repa na tužiteljevoj površini nije izvađena u jesen 1996. godine, da su terenski instruktori tuženice tužitelju obećavali i u tom smislu dogovarali termine, da će repa biti izvađena tuženičinim strojevima, da je repa tako vađena na površinama drugih uzgajivača, a dijelom i na tužiteljevim, da su u jesen 1996. godine bile loše vremenske prilike tako da je kampanja prerade šećerne repe završila prije nego što je repa bila izvađena sa svih zasijanih površina.

Također je utvrđeno da je u čl. 9. Ugovora sklopljenoga između stranaka pored ostaloga predviđeno da tuženica zadržava pravo prigodom obračuna predane repe naplatiti i ostale usluge koje je proizvođač koristio (vađenje repe, strojevi i slično).

U ovom stadiju postupka ostalo je sporno da li je tuženica usmenim uglavkom spomenutoga Ugovora preuzela obvezu vađenja repe na tužiteljevim površinama.

Tužitelj naime smatra da je ona tu obvezu preuzela, ali da ju nije ispunila, zbog čega da joj je određena količina njegove repe ostale neizvađena i stoga je nije mogao predati tuženici, a to je razlog zbog kojega on trpi štetu, za koju prema tome smatra odgovornom tuženicu.

Na temelju utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi smatraju da je tuženica spomenutu obvezu preuzela.

Kod toga nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da izrijekom iz pisanog teksta ugovora od 31. siječnja 1996. godine ne proizlazi takova obveza.

Kao što je prije navedeno, u čl. 9. Ugovora predviđena je takova mogućnost, tj. vađenja repe strojevima tuženice uz naplatu usluge od strane tužitelja, a predstavnici tuženice, tj. terenski instruktori su s tužiteljem dogovorili vrijeme kada će vađenje se obaviti tuženičinim strojevima.

Prema tome, pored okolnosti što je očito bila takova praksa između proizvođača i tuženice da svojim strojevima vadi repu, a što je rezultiralo spomenutim uglavkom u pisanom Ugovoru, prije navedene činjenice ukazuju na zaključak da je tuženica preuzela konkretnu obvezu i prema tužitelju koju je dijelom i izvršila.

Stoga nije osnovan prigovor tuženice da terenski instruktori nisu bili ovlaštene osobe za preuzimanje takve obveze, odnosno da eventualna usmena pogodba o spomenutoj obvezi tuženice nije bila istovremena kada je Ugovor sklopljen u pisanoj formi (čl. 71. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima – dalje: ZOO, "Narodne novine", broj 53/91 i 3/94), pa da zato nju ne obvezuje.

Iz tih razloga su sudovi nižega stupnja zauzeli pravilno pravno stajalište, da je tuženica preuzela navedenu obvezu. Međutim, tuženica je u dosadašnjem postupku tvrdila, što ponavlja i u reviziji, a što samo za sebe također ukazuje na postojanje njezine obveze, da je ona tužitelju u početku sezone vađenja repe 1996. godine ponudila veliki šesteroredni kombajn (za vađenje njegove repe), što je ovaj odbio, te da je zbog vrlo loših vremenskih uvjeta tužitelj bio upozoren da tuženica možda neće moći izvaditi repu, pa da je potrebno da se u tom smislu snađe na drugi način.

O tim činjenicama, koje su od odlučnog značaja, jer se na opisani način eventualno moglo spriječiti nastupanje štete ili ova smanjiti presude nižestupanjskih sudova nemaju razloge, pa je stoga došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99).

Tuženica je također ukazivala na to da je riječ o propasti stvari kod tužitelja kao prodavatelja prije isporuke kupcu, zbog više sile i krivnje prodavatelja, koji rizik treba snositi sam prodavatelj po čl. 456. st. 1. ZOO.

Međutim, ta zakonska odredba regulira rizik slučajne propasti stvari ili oštećenja, a ne štete iz uzroka koje navodi tuženica.

Iz prije navedenih razloga trebalo je reviziju tuženice kao osnovanu prihvatiti, ukinuti presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje (čl. 394. st. 1. ZPP).

U ponovljenom postupku taj sud će nakon što ukloni prije spomenute nedostatke o tužbenom zahtjevu donijeti novu presudu.

U Zagrebu, 23. ožujka 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.