Croatian Supreme Court dismisses appeal on public servant pay for temporary second job without written transfer order.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court ruling denying salary for a temporary second job performed on verbal orders. The appellant argued that new legislation and collective agreement interpretations required re-evaluating the precedent, claiming the right to pay arises from work performed rather than a specific written decision. The court rejected this, noting that the lower court's decision aligned with an existing Supreme Court precedent established after the relevant collective agreement came into force, rendering the legal question unnecessary for ensuring uniform application of the law.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. ZPP; čl. 46. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike; When a lower court decision aligns with a prior Supreme Court precedent established after the relevant collective agreement entered into force, the question of uniform application of law is not met, and the appeal is inadmissible.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 63/14-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Š. iz D. P., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2020/12-2 od 24. rujna 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6067/10-21 od 13. srpnja 2012., u sjednici održanoj 16. ožujka 2016.,
r i j e š i o j e:
Odbacuje se revizija tužitelja J. Š.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u iznosu od 34.285,79 kuna sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci presude (stavak I izreke) kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (stavak II izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 8.000,00 kuna u roku od osam dana.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), navodeći da je riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojem pitanju je revizijski sud već zauzeo shvaćanje i odluka drugostupanjskog suda je utemeljena na shvaćanju koje je podudarno s tim shvaćanjem, ali da bi- osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka i troškova sastava revizije, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima stranka ne može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju st. 1. istog članka, stranka ima pravo podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP-a propisano je da u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.
Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće između radnog mjesta vođe ophodnje za sigurnost cestovnog prometa na koje je tužitelj u spornom razdoblju bio raspoređen rješenjem tuženice i za koje mu je izdano rješenje o plaći i radnog mjesta službenika-motorista, na kojem je u tom razdoblju tužitelj privremeno obavljao poslove po usmenom nalogu nadređenog, a za koje radno mjesto je propisan viši koeficijent složenosti poslova.
U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je da je:
- tužitelj u spornom razdoblju rješenjem tuženice bio raspoređen na radno mjesto vođe ophodnje za sigurnost cestovnog prometa,
- po usmenom nalogu nadređenog tužitelj u tom razdoblju privremeno obavljao poslove službenika-motorista za koje je propisan viši koeficijent složenosti poslova,
- iako je obavljao poslove službenika-motorista, u spornom razdoblju plaću ostvarivao za radno mjesto vođe ophodnje za sigurnost cestovnog prometa.
Na temelju navedenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće, jer da se službeniku samo na temelju rješenja koje donosi čelnik tijela može isplaćivati plaća pa stoga službenik koji je poslove drugog radnog mjesta privremeno obavljao na temelju naloga nadređenog službenika, dakle, bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok za to mjesto ne ishodi rješenje.
Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova tužitelj smatra pogrešnim, jer da je rješenje o plaći državnih službenika samo deklaratorne prirode, dakle, da se pravo na plaću ne stječe tim rješenjem već da se prema važećim propisima Zakona o državnim službenicima i namještenicima, Zakona o državnim službenicima, Zakona o radu kao i odredbama Kolektivnog ugovora, pravo na plaću stječe sukladno obavljenom radu.
Tužitelj u reviziji postavlja pravno pitanje pravilnog tumačenja i primjene odredbe čl. 46. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08 - dalje: KU/08), u vezi s čl. 102. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01), čl. 76. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07 i 27/08), čl. 102. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 129/00 i 41/08), te Zakona o radu kao općeg propisa za radne odnose, koje se odnosi na stjecanja prava na isplatu plaće drugog radnog mjesta na kojem je poslove državni službenik obavljao po usmenom nalogu.
Obrazlažući važnost postavljenog pitanja revident navodi da je o tom pitanju revizijski sud zauzeo pravno shvaćanje prije primjene odredbe čl. 46. KU/08 i da je to shvaćanje u izravnoj suprotnosti s navedenom odredbom kao i općim načelima radnog prava pa da bi zbog tih promjena revizijski sud trebao dati novo tumačenje značenja odredbe čl. 46. st. 1. KU/08 te preispitati sudsku praksu.
Odredbe KU/08 primjenjuju se od 31. srpnja 2008.
Tumačenje odredbe čl. 46. KU/08, koji se primjenjuje od 31. srpnja 2008., dala je Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, na sjednici od 4. prosinca 2008. Ugovorne strane dužne su se pridržavati tumačenja Zajedničke komisije, jer su se na to obvezale čl. 118. st. 6. KU/08.
O navedenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje na sjednici odjela 7. lipnja 2010., prema kojem policijski službenik koji je samo na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto, dok ne ishodi navedena rješenja.
Budući da je u pobijanoj odluci zauzeto pravno shvaćanje koje je podudarno s već zauzetim pravnim shvaćanjem revizijskog suda na sjednici odjela od 7. lipnja 2010., dakle, nakon primjene i tumačenja odredbe čl. 46. KU/08, postavljeno materijalnopravno pitanje pravilne primjene i tumačenja te odredbe nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Zbog izloženog, revizija tužitelja nije dopuštena te ju je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a valjalo odbaciti.
Zagreb, 16. ožujka 2016.
Predsjednica vijeća:
Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.