II Gžzp-306/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: II Gžzp 306/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Aleksandra Peruzovića kao predsjednika vijeća, te članova vijeća mr. sc. Jadranka Juga i Željka Glušića, u pravnoj stvari predlagateljice Z. G., iz S., Dom …, Republika Srbija, protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagateljice protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Uzp-88/10 od 23. travnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 20. rujna 2010.,

r i j e š i o j e:

Žalba predlagateljice odbija se kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Uzp-88/10, od 23. travnja 2010.

Obrazloženje

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Uzp-88/10, od 23. travnja 2010. odbačen je kao nedopušten zahtjev predlagateljice.

Protiv navedenog rješenja predlagateljica je 3. lipnja 2010. podnijela žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, sukladno čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima („Narodne novine“, br. 153/09, dalje: ZS), bez prijedloga o odluci ovog suda.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsko rješenje ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede postupovnih odredbi iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP, u svezi pravnog pravila iz paragrafa 21. Zakona o sudskom vanparničnom postupku iz 1934. godine, koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine – „Narodne novine“, br. 73/91) na koje, temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Pobijanim rješenjem Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je kako je predlagateljica podnijela zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku glede postupka

II Gžzp 306/10-2

koji se vodio kod Ustavnog suda Republike Hrvatske po ustavnoj tužbi podnesenoj 12. studenog 2008., te je rečeni zahtjev odbacio kao nedopušten.

Žaliteljica navodi u bitnom kako navodi pobijanog rješenja nisu točni, te da je ovaj sud dužan utvrditi povredu njezina prava na suđenje u razumnom roku. Navodi i da je ovakvo rješenje suprotno međunarodnim konvencijama, kojima je obuhvaćen i Ustavni sud Republike Hrvatske.

Vijeće sudaca ovoga suda, sudeći u drugom stupnju, prije svega ukazuje kako je odredbom čl. 27. st. 1. ZS propisano je da stranka u sudskom postupku, koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Navedeni propis oslanja se na odredbe čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 41/01 - pročišćeni tekst i broj 55/01 - ispravak) i čl. 4. ZS kojima se jamči pravo na suđenje u razumnom roku, odnosno odredbu čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija), koja je stupila na snagu nakon 5. studenoga 1997. stupanjem na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, br. 18/97, 14/02 i 1/06), kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

U primjeni rečenog čl. 6. st. 1. Konvencije pravo na pošteno suđenje uključuje i pravo na suđenje u razumnom roku u sporovima o nekom građanskom pravu ili obvezi, pri čemu valja reći da bi se radilo o onim postupcima čiji ishod ima izravan učinak na određivanje ili ispunjavanje sadržaja nekog privatnog prava, odnosno obveze.

Prema mišljenju ovog suda, isti smisao ima i izložena odredba čl. 27. st. 1. ZS glede opsega i sadržaja zaštite prava na suđenje u razumnom roku, kada spominje "prava i obveze“.

U pravu je stoga prvostupanjski sud kada utvrđuje kako je u konkretnoj situaciji riječ o postupku povodom podnesene ustavne tužbe pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, a koji ne predstavlja sudski postupak u smislu rečenog čl. 27. st. 1. ZS. Naime, odlučivanje o ustavnim tužbama zbog povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske – što je jedna od nadležnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske, izričito propisana Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, „Narodne novine“ br. 99/99, 29/02, 49/02 – dalje: Ustavni zakon) – ne predstavlja odlučivanje u sporovima o nekom građanskom pravu ili obvezi.

Nadalje, obzirom da čl. 27. st. 1. ZS glede zaštite prava na suđenje u razumnom roku propisuje kako se takav zahtjev može uputiti samo neposredno višem sudu, žaliteljici valja ukazati kako ni ova pretpostavka nije ispunjena u konkretnoj situaciji. Naime, Vrhovni sud nije neposredno viši sud u odnosu na Ustavni sud Republike Hrvatske, koji u pravnom poretku Republike Hrvatske predstavlja zasebno tijelo, neovisno o svim drugim tijelima državne vlasti (čl. 2, st. 2. Ustavnog zakona) sa zasebno određenim djelokrugom, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja.

II Gžzp 306/10-2

Slijedom navedenog, pravilnim se ukazuje utvrđenje suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za odlučivanje o zahtjevu predlagateljice za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Valjalo je, stoga, temeljem odredbe iz članka 380. točke 2. ZPP odbiti žalbu predlagateljice kao neosnovanu i riješiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 20. rujna 2010.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.