Rev-976/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 976/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Petra Milasa, Ivke Zlokić, Veseljka Šeparovića i Ilije Čuljata, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mlt. A. M., zastupan po ocu i zz J. M. iz O., a ovaj po punomoćniku D. M., odvjetniku iz O., protiv tuženika: S. d.d., O., koga zastupa D. M., odvjetnik iz O., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 4. siječnja 1996. godine, br. Gž 2364/95, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku od 9. studenog 1995. godine, br. P 3000/94, u sjednici održanoj 9. veljače 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obavezan je tuženik, iz osnova naknade štete, tužitelju isplatiti, i to: za pretrpljene fizičke boli iznos od 12.000,00 kn, za pretrpljeni strah iznos od 12.000,00 kn, za umanjenje životnih aktivnosti iznos od 12.000,00 kn, za naruženost iznos od 6.000,00 kn, za tuđu pomoć iznos od 300,00 kn i za oštećenje obuće i odjeće iznos od 300,00 kn - ili ukupno iznos od 42.600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 9. studenog 1995. godine do isplate, dok je za više traženi iznos od 28.400,00 kn tužbeni zahtjev odbijen.

Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.733,60 kn. Drugostupanjski je sud djelomično prihvatio kao osnovanu žalbu tuženika, te djelomično preinačio prvostupanjsku presudu tako da je obvezao tuženika da isplati tužitelju, i to: za pretrpljene fizičke boli iznos od 4.800,00 kn, za pretrpljeni strah iznos od 3.000,00 kn, za naruženost iznos od 1.800,00 kn, za tuđu pomoć 300,00 kn, za oštećenu odjeću 300,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 9. studenog 1995. godine, te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.300,00 kn, dok je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, tužitelj je pravodobno izjavio reviziju pozivom na razloge označene u čl. 385. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje: ZPP). Predložio je da preinakom nižestupanjskih presuda tužbeni zahtjev bude prihvaćen u iznosima dosuđenim u prvostupanjskoj presudi.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji. Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se obveže tuženik da mu naknadi štetu, koja mu je nastala zbog ozljede zadobivene u prometnoj nesreći, koju je uzrokovao osiguranik tuženika.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 386. ZPP.

Odlučujući o sporu nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je dana 3. kolovoza 1994. godine osiguranik tuženika s automobilom zahvatio mlt. tužitelja (koji je u to vrijeme imao 13 godina), kada je s lijeve na desnu stranu u pravcu kretanja automobila, pretrčavao ulicu na udaljenosti od oko 20-25 metara od obilježenog pješačkog prijelaza,

- da je brzina automobila u času udara u malodobnog tužitelja iznosila oko 30 km/h, a da se nesreća mogla izbjeći da je osiguranik tuženika započeo sa kočenjem u času kada je mlt. tužitelj stupio na kolnik,

- da je tužitelj zadobio ozljede: udarac i oguljotinu glave na čeonom dijelu, udarac i oguljotinu s desne strane prsišta, prijelom donjeg dijela lijeve palčane kosti, u dijelu hrskavice, udarac i oguljotinu u području nadkoljenice i desnog kuka i oba koljena, u vezi kojih ozljeda je kod tužitelja nastao gnojni proces na desnoj nadkoljenici, zbog čega je izvršen operativni zahvat u cilju odstranjenja gnojnog sadržaja, tako da je nakon 6 dana boravka u zdravstvenoj ustanovi odpušten na kućnu njegu,

- da je tužitelj zbog zadobivenih ozljeda trpio fizičke boli (jakog stupnja 3-4 dana, a zbog operativnog zahvata ponovljen je jaki bol u trajanju od 2 dana, srednjeg stupnja 8 dana, te bol slabog stupnja 12 dana) i strah (jakog stupnja 1-2 dana, srednjeg stupnja 7 dana, a slabog stupnja jedan i pol mjesec, s tim što je nakon operativnog zahvata trpio i jaki strah za 2 dana, srednji za 8 dana i slabiji za 20 dana),

- da je kod tužitelja, kao posljedica zadobivene ozljede došlo do umanjenja životne aktivnosti za 20%, za vrijeme od 5. kolovoza 1994. do kraja 1994. godine, nakon čega kod tužitelja nisu ostale nikakve funkcionalne niti anatomske posljedice,

- da je kod tužitelja ostao vidljiv ožiljak na desnoj natkoljenici, dužine 4 cm, a širine 1 cm, koji će biti uočljiv ljeti dok tužitelj bude nosio kratke hlače, što je ocijenjeno kao naruženost slabog stupnja,

- da je tužitelj zbog zadobivene ozljede trebao određeno vrijeme tuđu pomoć i njegu,

- da je tužitelju nastala i materijalna šteta oštećenjem odjeće i obuće u iznosu od 500,00 kn. Temeljem izloženih utvrđenja sudovi su zaključili da je tužitelj u prometnoj nesreći doprinio za 40%, a osiguranik tuženika za 60%.

Prvostupanjski je sud, temeljem izloženih utvrđenja, uzevši u obzir utvrđeni doprinos tužitelja štetnom događaju (40%), obvezao tuženika da isplati tužitelju, za pojedine tražene oblike nematerijalne i materijalne štete iznose kako je uvodno navedeno.

Drugostupanjski je sud, odlučujući o žalbi tuženika, prihvatio kao pravilnu pravnu ocijenu prvostupanjskog suda glede stupnja doprinosa tužitelja štetnom događaju, a djelomično je prihvatio kao osnovanu žalbu tuženika, jer je ocijenio da je na štetu tuženika pogrešno primjenjeno materijalno pravo glede dosuđene nematerijalne štete.

Nije u pravu revident kada prigovara pravilnosti ocijene nižestupanjskih sudova glede doprinosa tužitelja štetnom događaju.

Prema odredbi čl. 103. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 64/92), na cesti koja ima obilježene pješačke prijelaze ili posebno izgrađene prijelaze odnosno prolaze za pješake, pješak je dužan pri prelaženju ceste kretati se tim prijelazima odnosno prolazima, ako oni nisu od njega udaljeni više od 50 metara u naselju, odnosno 100 metara izvan naselja.

Imajući u vidu da je tužitelj (koji je bio u društvu s majkom) pretrčavao ulicu na udaljenosti 20-25 metara daleko od obilježenog pješačkog prijelaza, te brzinu kretanja automobila osiguranika tuženika, pravilnim se pokazuju ocijene nižestupanjskih sudova da je mlt. tužitelj štetnom događaju doprinio za 40%.

Ovaj revizijski sud prihvaća kao pravilnu pravnu ocijenu drugostupanjskog suda da tužitelju, kraj izloženih činjeničnih utvrđenja, ne pripada pravo na naknadu za duševne boli zbog smanjenje životne aktivnosti.

Naime, za taj oblik nematerijalne štete može se odista dosuditi naknada i u slučaju kada je životna aktivnost i privremeno smanjena, ako je životna aktivnost jače i dugotrajnije smanjena ili ako to posebne okolnosti opravdavaju.

U konkretnom slučaju tužitelju je smanjena životna aktivnost za 20% za vrijeme od 3. kolovoza 1994. godine do kraja 1994. godine (s tim da nakon mjesec i pol dana od dana završenog liječenja kod tužitelja nisu zaostale nikakve posljedice), što i prema ocijeni ovog suda ne opravdava dosuđenje pravične naknade za taj oblike nematerijalne štete, a ne postoje i neke druge okolnosti koje bi to opravdavale.

S obzirom na netom izloženu pravnu ocijenu, nema značaja bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP činjenica (na koju tužitelj određeno upire u reviziji) da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude (a glede opravdanja pravnog stajališta da tužitelja u konkretnom slučaju ne pripada pravo na naknadu za duševne boli zbog smanjenje životne aktivnosti) naveo samo to "da kod tužitelja nisu zaostale nikakve posljedice nakon mjesec i pol dana završenog liječenja" (kako je to liječnik vještak i ustvrdio u svojim iskazima od 22. svibnja 1994. i 9. studenog 1995. godine) od čega ne bi bilo uzeto u obzir da iz nalaza liječnika vještaka proizlazi i to da je tužitelju bila smanjena životna aktivnost u trajanju od 3. kolovoza 1994. do kraja 1994. godine.

Drugostupanjski je sud pravilno primjenio odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje: ZOO) kada je, imajući u vidu sve okolnosti slučaja (prirodu ozljede, stupanj i trajanje fizičkih bolova i straha, te stupanj naruženosti), utvrdio visinu pravične naknade, i to: za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 8.000,00 kn, za pretrpljeni strah u iznosu od 5.000,00 kn, za duševne boli zbog naruženosti iznos od 3.000,00 kn, te imajući u vidu stupanj doprinosa tužitelja štetnom događaju (čl. 192. st. 1. ZOO), pravilno je primjenio materijalno pravo, kada je obvezao tuženika da isplati tužitelju: za fizičke boli svotu od 4.800,00 kn, za pretrpljeni strah svotu od 3.000,00 kn, za duševne boli zbog naruženosti iznos od 1.800,00 kn, te na ime materijalne štete (visina koja među strankama nije ni sporna), i to: za tuđu pomoć i njegu iznos od 300,00 kn i za uništenu odjeću i obuću iznos od 300,00 kn. Iz izloženog slijedi da se nisu ostvarili razlozi na koje revizija ukazuje, pa je zato istu valjalo odbiti i presuditi kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 9. veljače 2000.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.