I Kž-145/1998-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-145/1998-8

U I M E R E P U B L I K E H R V ATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Neve Šibl, Ane Garačić, Vesne Vrbetić i Senke Klarić-Barnović, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. G. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 148. st. 1. i dr. OKZRH, odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 19. ožujka 1997. godine broj K-84/96-309, u sjednici održanoj 9. srpnja 1998. godine, u nazočnosti odvjetnika D. K., branitelja opt. K. Š. i zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbe optuženih K.Š., Z.M., S.F., Ž.M., I.G., Ž.D., T.O. i A.B., po službenoj dužnosti, preinačuje se osuđujući dio prvostupanjske presude u pravnoj oznaci djela, te se činjenja za koja su optuženici po prvostupanjskom sudu proglašeni krivim pravno označavaju kao kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja krivotvorenjem novca i to: u toč. 1 opt. D.G. i K.Š., u toč. 2 opt. Z.M., u toč. 4 opt. I.G., u toč. 5a i b opt. Ž.D. u toč. 5a opt. T.O. i u toč. 5b opt. A.B. iz čl. 274. st. 2. KZ, a u toč. 3a i b opt. S.F. i u toč. 3b opt. Ž..M. iz čl. 274. st. 1. KZ.

II. Uslijed odluke pod toč. I i prihvaćanjem žalbi optuženih Z.M. i opt. S.F., te djelomičnim prihvaćanjem žalbi optuženih Ž.M., I.G., Ž.D., T.O. i A.B., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženici temeljem čl. 274. st. 1. KZ osuđuju i to:

- opt. D.G. na kaznu zatvora u trajanju od pet godina,

- opt. K.Š. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine,

- opt. Z.M. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine,

- opt. S.F. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci,

- opt. Ž.M. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci,

- opt. I.G. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine,

- opt. Ž.D. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine,

- opt. T.O. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i

- opt. A.B. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

III. U povodu žalbe optuženika navedenih u toč. I, a po službenoj dužnosti u odnosu na opt. D.C., preinačuje se osuđujući dio pobijane presude u toč. 6 izreke i izriče opt. D.C. (ostali podaci o istovjetnosti kao u prvostupanjskoj presudi)

temeljem čl. 340. toč. 1. ZKP/93

oslobađa se od optužbe

da je:

točno neutvrđenog dana mjeseca travnja 1995. godine u O. znajući da opt. S.F. posjeduje krivotvorene novčanice DEM prinio od njega pet takvih novčanica u apoenima od 100 DEM, a da to nije prijavio državnim tijelima.

dakle, iako je znao da je načinjen lažni novac nije to prijavio

čime da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva i jedinstva hrvatskog tržišta krivotvorenjem novca iz čl. 148. st. 4. OKZRH.

Na temelju čl. 91. st. 1. ZKP/93 troškovi kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/93, te nužni izdaci opt. D.C. i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

IV. U ostalom dijelu žalbe optuženih Ž.M., I.G., Ž.D., T.O., A.B. i u cijelosti žalba opt. K.Š. odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Osuđujućim dijelom pobijane presude proglašeni su krivim zbog kaznenog djela krivotvorenja novca iz čl. 148. st. 2. odnosno st. 1. OKZRH te osuđeni temeljem čl. 148. st. 1. OKZRH na kazne zatvora u trajanju i to opt. D.G. od pet godina, opt. K.Š. od tri godine, opt. Z.M. od pet godina, opt. S.F. od tri godine i šest mjeseci, opt. Ž.M. od dvije godine, opt. I.G. od jedne godine i četiri mjeseca, opt. Ž.D. od dvije godine i šest mjeseci, opt. T.O. od jedne godine i šest mjeseci, opt. A.B. od jedne godine i osam mjeseci dok je optuženom D.C. zbog kaznenog djela krivotvorenja novca iz čl. 148. st. 4. OKZRH temeljem čl. 47. st. 1. i čl. 48. OKZRH izrečena uvjetna osuda s utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od pet mjeseci i rokom kušnje od dvije godine.

Istom presudom temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH optuženicima je vrijeme provedeno u pritvoru uračunato u izrečenu kaznu zatvora, dok su po čl. 148. st. 5. OKZRH krivotvorene novčanice oduzete.

Također je temeljem čl. 79. i 80. OKZRH oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom od opt. Z.M., opt. S.F., opt. Ž.M. i opt. Ž.D., a prema izreci pobijanog dijela presude.

Opt. S.F. i opt. Ž.M. dužni su oštećenicima nadoknaditi štetu solidarno također prema izreci pobijane presude.

Troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu obvezani su platiti I.G., T.O., A.B. i D.C. dok su od ostalih troškova kaznenog postupka oslobođeni, a u cijelosti su oslobođeni tog troška opt. K.Š., opt. Z.M., opt. S.F., opt. Ž.M. i opt. Ž.D..

Istom presudom opt. B.J. temeljem čl. 340. toč. 3. ZKP oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo krivotvorenja novca iz čl. 148. st. 4. OKZRH, te su slijedom toga troškovi kaznenog postupka pali na teret proračunskih sredstava.

Protiv osuđujućeg dijela prvostupanjske presude podnijeli su optuženici žalbe.

Svojom žalbom opt. K.Š. izjavljenom po branitelju D.K., odvjetniku iz O., pobija presudu iz osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Opt. Ž.M. podnio je žalbu izjavljenu osobno i putem branitelja Z.D., odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni, izricanjem blaže.

Žaleći se samo iz osnova odluke o kazni opt. S.F., po branitelju mr. D.M., odvjetniku iz O., predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu u odluci o kazni i izrekne mu blažu, po mogućnosti uvjetnu osudu.

Opt. Ž.M. žalbom izjavljenom po braniteljici Z.S., odvjetnici iz D.M., pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjenčnog stanja i odluke o kazni, te predlaže, da se presuda preinači i njega oslobodi od odgovornosti za djelo koje mu se stavlja na teret ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni žali se opt. I.G. po braniteljici S.G., odvjetnici iz O. i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Opt. Ž.D. podnio je žalbu po braniteljici D.P., odvjetnici iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači na način da mu se za djelo pod toč. 5a izrekne uvjetna osuda, a za djelo pod toč. 5b oslobodi od optužbe.

Također opt. T.O. po braniteljici S.G., odvjetnici iz O., pobija osuđujući dio prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni a u žalbi predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Svojom žalbom izjavljenom po branitelju R.A., odvjetniku iz O., opt. A.B. pobija prvostupanjsku presudu iz svih žalbenih razloga navodeći da je svojim postupanjem ispunio obilježja bića kaznenog djela iz čl. 148. st. 4. OKZRH, a ne onog za koje je proglašen krivim, pa predlaže da se pobijana presuda preinači izricanjem mu uvjetne osude.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske nakon razmatranja spisa u smislu čl. 360. st. 2. ZKP predložio je da se žalbe optuženika kao neosnovane odbiju.

Na zahtjev istaknut u žalbi u smislu čl. 374. st. 1. ZKP/97 o sjednici vijeća uredno su obaviješteni opt. K.Š., te opt. Ž.D. kao i njihovi branitelji D.K. i D.P., odvjetnici iz O. Pristupio je odvjetnik D.K. i bio nazočan sjednici vijeća uz zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Ne stoji žalbeni prigovor optuženih K.Š., Z.M., I.G., Ž.D., T.O. i A.B. da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

Naime, u žalbi optuženih Ž.D., T.O. i A.B. bitna povreda odredaba kaznenog postupka nije obrazložena, već se samo ističe u uvodu, dok opt. K.Š. i I.G. i Z.M. ne navode izričito koju povredu imaju u vidu, ali iz sadržaja njihove žalbe proizlazi da smjeraju na odredbe iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93 budući da smatraju kako obrazloženje pobijane presude nema razloge o odlučnim činjenicama, a opt. Z.M. tvrdi da je i izreka nerazumljiva i proturječna razlozima presude, posebno o činjenicama na kojima se temelji odluka o kazni.

Međutim, izreka pobijanog dijela presude je jasna i određena kao i razlozi obrazloženja koji su sadržajni i logični u pogledu svih odlučinih činjenica, pa tako i onih koje se osporavaju žalbenim navodima. U dovoljnoj su mjeri u razlozima presude reproducirani izvedeni dokazi i obrane optuženika, data je opsežna kritička analiza i ocjena njihove vjerodostojnosti i značaja za utvrđenje relevantnih činjenica o kojima nema nesklada ni sa stanjem spisa.

Vrhovni sud kao sud drugog stupnja postupajući u skladu s odredbom iz čl. 366. st. 1. ZKP/93 ispitao je i po službenoj dužnosti postojanje onih bitnih povreda u citiranom članku taksativno navedenih, te također nije njihovo ostvarenje našao.

Neosnovano u svojim žalbama optuženici ističu i povredu materijalnog prava, jer prvostupanjski sud nije povrijedio kazneni zakon, a ne može se ni isticati kao povreda kaznenog zakona kad žalitelj na temelju svoje subjektivne ocjene dokaznog materijala smatra da je trebalo utvrditi neko drugo činjenično stanje koje bi opravdavalo drugačiji zaključak, povoljniji za optuženika, ili dapače da mu djelo nije niti dokazano.

Očito da žalitelji u okviru navedenih žalbenih osnova zapravo pobijaju ocjenu izvedenih dokaza i s tim u svezi pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu.

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog povrede kaznenog zakona.

Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi glede osuđujućeg dijela presude da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, dok u pogledu prigovora nepotpunosti utvrđenog činjeničnog stanja u žalbama se ništa određeno ne navodi a niti predlaže. Naime, u sadržajima žalbi sve je usmjereno na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene rezultata postupka po prvostupanjskom sudu. Međutim, žalbenim argumentima utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda nisu dovedeni u pitanje. Jer, sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu kriminalnog postupanja svih optuženika, a određeno je izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane, te podvrgavši kritičkoj analizi navode obrana optuženika dovodeći ih u međusobnu relaciju kao i u svezu s ostalim provedenim dokazima sud je ispravno zaključio da su žalitelji počinili kaznena djela koja im se optužnim aktom stavljaju na teret i za koja su proglašeni krivim izrekom presude.

Kako su utvrđenja i zaključci suda prvog stupnja glede odlučnih činjenica i onih koje se pobijaju žalbama utemeljeni na rezultatima dokaznog postupka, a argumentima žalbe nisu dovedeni u pitanje, kao pravilne usvaja ih i ovaj sud drugog stupnja i na njih upućuje žalitelja, a da ne bi došlo do nepotrebnog ponavljanja.

U odnosu na žalbene prigovore opt. K.Š. potrebno je samo dodati da on osporavajući utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu u stvari iznosi svoju ocjenu rezultata dokaznog materijala i to isključivo sa stajališta koncepcije svoje obrane u kojoj dosljedno poriče izvršenje djela, a takova ocjena je subjektivna i neprihvatljiva i osim toga pogrešna.

Sud je opsežno obrazložio na listu 25, 26 i 27 pobijane presude zbog čega je prihvatio dio obrane opt. Z.M. u kojem navodi da mu je opt. Š. u mjesecu travnju 1995. godine ponudio da će mu platiti automobil krivotvorenim novčanicama DM koje je napravio opt. D.G., što je odbio, ali se je nakon izvjesnog vremena ipak dogovorio da će on za opt. Š. pronalaziti kupce, a kada ih pronađe da će mu opt. Š. svaki put dati krivotvorene DM koje će prodati i od dobivenog novca zadržati jedan dio, te ostatak dati opt. Š. Navedeni razlozi zbog kojih prvostupanjski sud vjeruje tom dijelu obrane su logični, pa ih prihvaća i ovaj drugostupanjski sud to tim više što su navedeni dijelovi obrane opt. Z.M. u suglasnosti s obranama drugih optuženika upravo u odlučnim okolnostima preuzimanja krivotvorenog novca, a što se neosnovano žalbom opt. Š. osporava. Upravo u obrazloženju pobijane presude se navodi, a što proizlazi iz obrane opt. M., da samo u jednom slučaju, a to je bilo kad je opt. M. dao opt. G. u njegovoj kući deset komada krivotvorina, nije se prethodno dogovarao sa kupcem odnosno nije pronašao kupca, jer su to bile krivotvorine koje mu je opt. Š. dao da mu se nađu pri ruci, dok u svim drugim slučajevima, a kako proizlazi i iz obrane opt. F., opt. M. nije imao krivotvorine, nego je govorio da su one vlasništvo nekog njegovog kolege.

Činjenica je da je M. u obrani priznao kako je od opt. Š. dobio ukupno 220 komada krivotvorenih DM. Međutim, sud je ocijenio kao vjerodostojno ono što je opt. M. neveo u svojoj obrani a to je, da je od opt. Š. preuzeo onu količinu krivotvorenih novčanica koju je nakon toga predao optuženim F.,.G. i D., pa budući da je opt. D. priznao u istrazi ne samo da je kupio od M. 70 komada krivotvorenih novčanica od 100 DM, nego drugi put još 100 komada, sud je logično zaključio da je opt. M. od opt. Š. ukupno preuzeo 320 komada krivotvorenih novačanica u apoenima od 100 DM.

Prema tome, neosnovano u žalbi opt. Š. nastoji prikazati da je sud prvog stupnja u pogledu njegovog inkriminiranog postupanja pogrešno utvrdio ili propustio utvrditi koju od odlučnih činjenica (list 27 presude).

Osim toga, nije u pravu ovaj žalitelj kao niti ostali optuženici kad osporavaju da se u konkretnom slučaju radilo o krivotvorinama u smislu inkriminiranog djela, odnosno osporavaju kvalitetu krivotovrenih DM, jer prema ekspertizi novčanica radilo se o takvim krivotvorenim novačnicama od 100 DM da se na prvi pogled nije moglo zapaziti da nisu prave, budući da se nisu od takvih bitno razlikovale. Također i iz zapisnika o ekspertizi proizlazi da se radilo o fotokopijama u boji na kojima je imitirana čak i zaštitna srebrena nit. Zbog navedenog ovaj sud drugog stupnja prihvaća razloge prvostupanjskog suda kad uzima utvrđenim da su krivotvorene novčanice takvog kvaliteta da se mogu smatrati kao predmet inkriminiranog kaznenog djela, a ne prevare, kako se to nastoji sugerirati žalbom opt. K.Š., niti su u tom pogledu osnovane žalbe optuženih I.G. i Ž.D.

Glede žalbenih prigovora opt. Ž.M. valja dodati, da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio na temelju opsežne i detaljne analize navoda obrane opt. S.F. (list 31, 32, 33, 34 i 35) da su ovi optuženici po prethodnom dogovoru, da će opt. F. pribaviti krivotvorene novčanice od opt. M. te da će ih kasnije zajedno staviti u opticaj, a što su i učinili a ta činjenica proizlazi ne samo iz obrane F. nego i iz iskaza preslušanih svjedoka kupaca, to su i prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda, optuženici svojim postupanjem ostvarili sva bitna obilježja subjektivna i objektivna kaznenog djela iz čl. 148. st. 1. OKZRH, sada iz čl. 274. st. 1. KZ.

Opt. F. je okolnosno u svojoj obrani opisao kriminalno djelovanje obojice optuženika, a o čemu su iskazivali i svjedoci, pa iako je iskaz optuženika prvenstveno sredstvo obrane, služi i kao dokazno sredstvo, kada optuženik pored priznanja svoje krivnje ili bez toga tereti druge optuženike. Čak što više, terećenje suoptuženika kad i nije potkrijepljeno okolnostima koje se mogu podvrći kontroli, a što u ovom predmetu nije slučaj, neće se a priori smatrati bez dokazne vrijednosti već se ostavlja slobodnoj ocjeni suda, kao i svaki drugi dokaz.

Upravo navedeno odnosi se i na žalbene prigovore opt. K.Š., I.G., T.O. i A.B..

Činjenice i okolnosti koje se navodima opt. M. dovode u pitanje polazeći od aspekta njegove obrane i sada žalbe, da je ovaj optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 148. st. 4. OKZRH, odnosno da mu djelo nije niti dokazano, već su u dovoljnoj mjeri bile poznate tijekom postupka prvostupanjskom sudu, pa su i svestrano razmatrane.

Naime opt. M. tvrdi da je posudio dvije krivotvorene novčanice od pod 100 DM od S.F., kao prave i stavio ih u opticaj, te unatoč tome što je nakon toga saznao da je novac lažan, to nije prijavio.

Nasuprot tih navoda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je ovaj optuženik bio svijestan da je nabavljao lažni novac i svijesno ga kao takvog na opisani način u izreci pobijane presude stavio u opticaj. To proizlazi već iz same činjenice kad je sa 100 lažnih DM kupio cigarete, a odmah zatim u B.G. promijenio drugu novačnicu za 350,00 kn, iako mu je moralo preostati dovoljno novca, pa je sud prvog stupnja pravilno zaključio da su opt. F. i M. zajedno proturali krivotvorene novčanice DM obilazeći prodavaonice i naizmjence kupovali robu male vrijednosti samo zbog toga, da navedu prodavaoce da im krivotvorene novčanice zamijene za kune, pa je prema tome u tom pogledu žalba opt. M. neosnovana, jer ga je sud pravilno proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 148. st. 1. OKZRH odnosno sada čl. 274. st. 1. KZ nepovrijedivši kazneni zakon.

Glede žalbenih prigovora opt. G. valja dodati, da je sud prvog stupnja svoj zaključak o njegovom kriminalnom postupanju s pravom temeljio na obrani opt. M. od kojeg je primio krivotvorene DM radi raspačavanja i da je za njih platio 200 pravih DM, što nije niti sporno, jer to i sam opt. G. priznaje u svojoj obrani. Čak što više u istrazi je priznao kako je znao da su i onih 10 komada DM koje mu je dao opt. M. u kući u P. krivotvorine, a 20 komada koje je kasnije kupio za 200 DM nakon godinu dana da je 9 novčanica predao nekom R.M. svom susjedu da ovaj za njih po selima kup stoku, pa je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je opt. G. pribavljao lažne novce u namjeri da ih stavi u opticaj kao prave, te ostvario sva bitna obilježja inkriminiranog mu kaznenog djela tako da je žalba ovog optuženika u tom pogledu neosnovana.

S obzirom na žalbe opt. Ž.D. i T.O., osim već navedenog što se odnosi i na njihove žalbene prigovore treba dodati, da je sud prvog stupnja na temelju suglasne obrane ovih optuženika (list 17 i 18 prvostupanjske presude) pravilno utvrdio i obrazložio da su po prethodnom dogovoru s izvjesnim V.Š., koji je bio zainteresiran za kupnju krivotvorenih novačanica DM, uputili se u O. gdje je opt. Ž.D. od opt. Z.M. preuzeo 70 krivotvorenih novačanica u apoenima od 100 DM i za to ovom platio, od dobivenih 2000 pravih DM od opt. O. 1000 DM, zadržavši za sebe 1000 DM i te krivotvorene novčanice predao opt. O., a ovaj Š., iz čega proizlazi dokazanim kriminalno ponašanje ovih optuženika kako to sud prvog stupnja obrazlaže na listu 37 i 38 pobijane presude, da su pribavljali lažni novac u namjeri da ga stave u opticaj, pa nije u pravu opt. Ž.D. da bi se radilo o pomaganju ili prikrivanju, odnosno opt. T.O. da mu djelo nije niti dokazano.

Nadalje, zbog čega je ocijenio obranu opt. Ž.D. iz istrage kao vjerodostojnu, a obranu na glavnoj raspravi kasnije modificiranu odbacio, prvostupanjski sud naveo je opsežne i vrlo logične razloge na str. 38 do 41 svoje presude, pa te razloge prihvaća i ovaj sud drugog stupnja nalazeći pravilno utvrđenim, da je opt. Ž.D. i drugom prilikom u O. u srpnju 1996. godine od opt. M. primio 100 komada krivotvorenih DM u apoenima od 100 (10.000 DM) i plativši mu 2.000 DM koje je primio od opt. A.B. u pravim novčanicama 1.000 DM, a 1.000 DM zadržao za sebe.

Prema tome očito je, da je opt. A.B. dao novčanu naknadu za krivotvorene novačanice, a da bi kasnije stavljajući ih u opticaj ostvario zaradu. Zato je sud prvog stupnja u pravu da je i ovaj žalitelj počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret optužnim aktom, za koje je proglašen krivim, a ne ono pravno označeno u čl. 148. st. 4. bivšeg OKZRH, kako se to sugerira njegovom žalbom tj. da je znao za postojanje krivotvorenih novčanica, pa da to nije prijavio policiji.

Dakle, razlozi u žalbama svih optuženika, da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, povredu kaznenog zakona ili pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, nisu osnovani.

Međutim, nakon izricanja pobijane presude 1. siječnja 1998. godine stupio je na snagu novi Kazneni zakon koji je blaži za učinioce, pa se mora primijeniti.

Naime, činjenični supstrat kaznenog djela krivotvorenja novca za koje su optuženici proglašeni krivim prema novom Kaznenom zakonu pravno je opisan i označen u odredbama čl. 274. st. 1. i 2., a za to kazneno djelo sada je predviđena blaža kazna zatvora od jedne do deset godina.

Stoga je ovaj drugostupanjski sud preinačio pobijani dio prvostupanjske presude u pravnoj oznaci djela i izrekao da su optuženici počinili kazneno djelo iz čl. 274. st. 2. odnosno st. 1. KZ te ih temeljem čl. 274. st. 1. KZ osudio na kazne izrečene u izreci ove presude prihvativši pritom kao osnovane žalbe zbog odluke o kazni žalitelja osim opt. K.Š., razmotrivši njegovu žalbu u smislu čl. 369. ZKP/93.

Naime, unatoč izmijenjenoj pravnoj oznaci djela u pravcu primjene blažeg zakona ovaj sud je ocijenio da ta činjenica sama za sebe u slučaju opt. K.Š. ne opravdava izricanje blaže kazne od one koju je optuženiku izrekao prvostupanjski sud, jer je u suštini riječ o istoj nepromijenjenoj kriminalnoj djelatnosti čiji je kvantitet sud prvog stupnja pravilno ocijenio i odmjerio kaznu primjerenu društvenoj opasnosti djela i opsegu krivnje ovog optuženika u skladu sa svrhom kažnjavanja predviđenog zakonom.

Međutim, ostali žalitelji su u pravu da im je izrečena prestroga kazna. Doduše opt. Z.M. ističe i bitnu povredu odredaba iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93 smatrajući da su razlozi presude na kojima se temelji odluka o kazni nedovoljni ili izostali, odnosno da sud nije utvrdio i obrazložio odlučne činjenice na kojima temelji odluku o kazni, ali prema obrazloženju se vidi da se on u stvari žali zbog visine izrečene kazne, pa prema tome u tom smislu prvostupanjski sud nije ostvario navedenu postupovnu povredu.

Žalitelji ističući i obrazlažući žalbeni osnov zbog odluke o kazni s pravom tvrde da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio tijekom postupka utvrđene im olakotne

đene olakotne

okolnosti, pa s obzirom da je novi Kazneni zakon blaži za počinitelja, uz utvr okolnosti, optuženicima je izrečena blaža kazna koja je po ocjeni ovog suda primjerena društvenoj opasnosti kaznenih djela i opsegu krivnje svakog pojedinog počinitelja, te dovoljna u konkretnom slučaju za ostvarenje svrhe kažnjavanja predviđene zakonom.

U povodu žalbi optuženika po službenoj dužnosti u smislu čl. 370. ZKP/93 ovaj sud postupio je i u korist opt. D.C. koji nije podnio žalbu. Naime, nakon izricanja pobijane presude donesen je Kazneni zakon koji s obzirom na zapriječenu kaznu za inkriminirana kaznena djela ne samo da je blaži od bivšeg OKZRH koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja tih djela i donošenja prvostupanjske presude, već tim kaznenim zakonom više nije kao poseban oblik kaznenog djela krivotvorenja novca predviđeno djelo neprijavljivanja iz st. 4. čl. 148. OKZRH.

S obzirom da je opt. D.C. pod toč. 6 izreke osuđujućeg dijela presude stavljeno na teret da je iako je znao da je načinjen lažni novac nije to prijavio, dakle da je počinio kazneno djelo iz čl. 148. st. 4. OKZRH, a zbog čega je proglašen krivim i izrečena mu je uvjetna osuda s utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od pet mjeseci s rokom kušnje od dvije godine, ovog optuženika valjalo je osloboditi od optužbe na temelju čl. 340. toč. 1. ZKP/93 te u skladu s takvom presudom odlučiti o trošku kaznenog postupka kao pod toč. III izreke ove presude.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 369. ZKP/93 u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi i oduzimanju krivotvorenih novčanica ovaj sud je našao, da je sud prvog stupnja postupao u skladu sa zakonom, jer je to oduzimanje obavezno u smislu odredbi iz čl. 79. čl. 80. i čl. 148. st. 5. OKZRH.

Zbog navedenih razloga na temelju čl. 387. i čl. 390. st. 1. ZKP/97 presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. srpnja 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo, v.r.

Katica Jelić, v.r.