I Kž-621/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-621/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Senke Klarić-Baranović i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. M., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 28. rujna 1998. godine broj K-3/98, u sjednici održanoj 28. prosinca 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. J.M. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Rijeci, presudom od 28. rujna 1998. godine broj K-3/98 proglasio je krivim opt. J.M. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 90. KZ i na temelju istog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. veljače 1998. godine, pa nadalje.

Na temelju čl. 76. st. 1. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera liječenja od ovisnosti o alkoholu.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka kao u izreci pobijane presude.

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju A.B., odvjetniku iz R., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 21. prosinca 1998. godine broj DOKŽ-1283/98, predložio je da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Neosnovano optuženik bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP nalazi u prekoračenju optužbe, kada je sud izmijenio činjenični opis na način da je naveo da je optuženik sa najmanje tri udarca ušicom sjekire zadao oštećeniku rane od kojih je ovaj umro. Naime, utvrđujući, u provedenom postupku, način izvršenja djela, sud ga je opravdano pobliže opisao i pojasnio u činjeničnom opisu, ispuštajući ujedno i izuzetu sjekiru koja je bila pobliže opisana u optužnici, kao sredstvo izvršenja, jer nije utvrđeno da bi upravo tom sjekirom oštećenik bio lišen života, ne prekoračivši time optužbu, budući u izreci pobijane presude nije izmijenjena, niti je u nju unijeta neka činjenica ili okolnost koja bi bila od utjecaja na izmjenu elemenata bića kaznenog djela, a da ta činjenica ili okolnost nije bila već sadržana u opisu optužnice.

Nije u pravu žalitelj niti kada ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP, jer je nalog za pretragu stana i drugih prostorija od 27. svibnja 1998. godine dostavljen i branitelju (list 241 spisa), a branitelj koji ima pravo biti nazočan pretrazi stana nije došao u roku, kako to proizlazi iz zapisnika o pretrazi stana i drugih prostorija od 27. svibnja 1998. godine. Međutim, neovisno o tome na vještačkom nalazu vještačenih predmeta izuzetih tom pretragom, nije utemeljena pobijana odluka, pa stoga nije ostvarena postupovna povreda na koju optuženik ukazuje.

Nije ostvarena niti postupovna povreda iz čl. 367. st. 3. ZKP koju žalitelj nalazi u navodu da u spisu ne prileži podnesak obrane sa prijedlogom provođenja dodatnog psihijatrijskog vještačenja. Navedena povreda se može ostvariti ako sud pri pripremanju glavne rasprave ili u tijeku glavne rasprave, ili pri donošenju presude, nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP ili je na glavnoj raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu, što ovdje nije slučaj.

Optuženik i sam navodi da je podnesak predao 4. travnja 1998. godine, u tijeku istražnog postupka, a navedeno proizlazi i iz prijemnog žiga na navedenom podnesku (list 352 spisa) pa stoga nije povrijeđeno pravo obrane na glavnoj raspravi, u tijeku koje je obrana u tri navrata ponavljala taj prijedlog i o njemu je odlučeno.

U dijelu žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP navodeći da nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ima za posljedicu i manjkavost u obrazloženju presude. Kako je sud prvog stupnja dao u pobijanoj presudi dostatne razloge za sva utvrđenja odlučnih činjenica, žalba je i u tom dijelu neosnovana i zapravo predstavlja žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

S obzirom na navedeno, nije ostvaren žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ističe u dva pravca, glede ubrojivosti i glede umišljaja optuženika.

Osporavajući nalaz i mišljenje vještaka psihijatrijske struke A. dr. J., žalba iznosi hipotezu da optuženik boluje od psihoze na primjer ljubomore, nalazeći za to kod optuženika simptome, opisane u knjizi V.H. "Socijalna psihijatrija i psihopatologija". Takvim svojim laičkim tvrdnjama, temeljenim na pretpostavkama i vlastitom nestručnom zaključivanju, obrana nije dovela u sumnju nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, na osnovu kojeg je sud prvog stupnja utvrdio da optuženik ne boluje od duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, nedovoljnog duševnog razvitka niti bolesti neurološkog podrijetla. Kod optuženika je utvrđen izmijenjeni emocionalni i intelektualni status, kao posljedica kroničnog alkoholizma koja okolnost je kod optuženika uzrokovala smetnje u mišljenju, zaključivanju i snalaženju, te tempore criminis, nije u cijelosti bio u mogućnosti shvatiti značenje svojeg postupanja niti vladati svojom voljom odnosno bio je u stanju smanjene ubrojivosti. Pri tome je vještak imao u vidu utvrđenu alkoholiziranost optuženika od 3,12 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, kako to proizlazi iz analize alkohola u krvi optuženika, a uslijed koje je bio u teško pijanom stanju. Svojim nalazom kao i dopunom nalaza i mišljenja vještak je odgovorio na sva pitanja obrane pa i ona iz žalbe, u kojima obrana ustrajava na navodima sa glavne rasprave i kojima nije dovela u sumnju postojeći prihvaćeni nalaz i mišljenje. Vjerodostojnost nalaza i mišljenja psihijatra ne umanjuje činjenica da nalaz nije potpisan po psihologu, za razliku od dopune nalaza koji je potpisan, te da psiholog nije saslušan na glavnoj raspravi, budući stranke to saslušanje nisu niti predlagale niti je nalaz psihologa uopće bio sporan tijekom postupka. Osim toga, psihološka obrada optuženika je samo jedan od elemenata kojim se vještak psihijatar služio prilikom izrade svog nalaza i mišljenja. Vjerodostojnost predmetnom nalazu psihijatra ne umanjuje niti prijedlog za primjenu sigurnosne mjere koji se daje za slučaj da se utvrdi da je optuženik počinio kazneno djelo, što utvrđuje sud, kao i u konkretnom slučaju.

Cijelo osporavanje nalaza psihijatra ide za tim da se obvezvrijedi obrana optuženika iz istražnog postupka, u kojoj, u cijelosti, priznaje učin djela, cjelovito i potpuno ga opisujući, a koju obranu je optuženik, prema tvrdnji iz žalbe, dao u situaciji kada nije mogao shvatiti pouke koje mu je dao istražni sudac. Tu tvrdnju žalba posebno ne argumentira, posebno kada se ima u vidu da optuženik obranu daje u tri navrata i u njoj mijenja samo dio koji se odnosi na sam čin usmrćenja oštećenika, ali ni tada za to ne daje prihvatljive razloge, navodeći da je bio u strahu, što sud opravdano nije prihvatio. Dakle, ni sam optuženik ne navodi da ne bi mogao shvatiti pouke suca ili da je sudac u zapisnik unio nešto što nije rekao.

Upravo kada se ta obrana, u kojoj izričito navodi da je oštećenika, koji je ležao, udario ušicom sjekire, poveže sa iskazom svjedoka B.P. koja je iskaza da joj je optuženik rekao da je oštećenika usmrtio udarcem sjekire, te nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine dr. A.B. da je oštećenik povrede zadobio udarcima tupo tvrdog bridovitog predmeta, što može biti i ušica sjekire, niti ovaj sud, kao sud drugog stupnja, ne nalazi da obrana optuženika iz istrage nije uvjerljiva i istinita.

Navedena utvrđenja suda prvog stupnja uz ostala, koja se apostrofiraju i u žalbi, daju protivno žalbenim navodima, pouzdan osnov za zaključak da je upravo optuženik počinitelj ovog djela, neovisno o tome što sredstvo izvršenja nije pronađeno, jer je optuženik imao dovoljno vremena da ga sakrije, kao što se i presvukao prije odlaska susjedima radi prijavljivanja djela.

Invalidnost optuženika na koju se poziva i u žalbi, koja je nesporna, nije činjenica koja bi onemogućila optuženika da počini djelo, u situaciji kada oštećenik leži na terasi optuženikove kuće sa koncentracijom apsolutnog alkohola u krvi od 4,56 g/kg i urinu od 3,67 g/kg dakle, u stanju mogućeg trovanja alkoholom, kako to navodi sudski vještak dr. B.. Na kraju, optuženik i sam opisuje na koji način je to učinio, navodeći u obrani koju sud prihvaća, da mu je kritične zgode "pukao film", te se stepenicama, bez štaka, držeći se za ogradu stepenica spustio u dvorište i sa panja, na kojem je ranije cijepao drva, uzeo sjekiru i s njom se popeo stepenicama na balkon, došao do oštećenika koji je ležao, te ga udario ušicom sjekire po glavi. Dakle, invalidnost optuženika nije bila zapreka za cijepanje drva, pa je za prihvatiti da je to još manje bila za udaranje oštećenika na tlu, kako to i sam opisuje u obrani u istražnom postupku.

Opravdano sud prvog stupnja zaključuje da je optuženik postupajući na opisani način postupao s izravnom namjerom da oštećenika liši života, što potvrđuju i njegove riječi iz obrane "dobio je što je tražio" i da ga je sjekirom udario da ga se riješi, pri čemu je bez značaja što to nije učinio sječivom, znajući i da su udarci ušicom sjekire sasvim dovoljni da oštećenika liše života u situaciji kada leži nepomičan na tlu.

Stoga činjenično stanje nije pogrešno niti nepotpuno utvrđeno, a s obzirom da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjen kazneni zakon, kada je sud prvog stupnja djelo podveo pod propis čl. 90. KZ, nije došlo do povrede kaznenog zakona, koja se u žalbi posebno niti ne obrazlaže.

Nije osnovana niti žalba zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Za razliku od optuženika ovaj sud, kao sud drugog stupnja, razmotrivši odluku o kazni je našao da je sud prvog stupnja na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, koje je u ovom pogledu bilo od značaja, odabrao i odmjerio adekvatnu kaznenopravnu sankciju odnosno visinu kazne. Pri tome je opravdano, protivno žalbi, kao otegotno cijenio način počinjenja djela pri čemu je uzeo u obzir okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno, prije svega napad na bespomoćnu žrtvu koja je uslijed visokog stupnja alkoholiziranosti ležala na terasi i to poslije beznačajnog povoda. Ne može se prihvatiti niti tvrdnja iz žalbe da je otegotna okolnost konzumirana jednom olakotnom, u konkretnom slučaju smanjenom uračunljivošću, već sud određujući vrstu i visinu kazne koju će primijeniti, uzima u obzir sve okolnosti kako olakotne, tako i otegotne, što je i učinjeno, i optuženiku je izrečena kazna zatvora koja će i po mišljenju ovog suda ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 50. KZ uz zakonito i pravilno izrečenu sigurnosnu mjeru.

Žalbu zbog odluke o troškovima kaznenog postupka žalitelj ne obrazlaže, a sud drugog stupnja nalazi da su oni obređeni u skladu sa zakonom i srazmjerni su optuženikovim imovinskim prilikama pa njihovim plaćanjem neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

S obzirom na sve navedeno, na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 28. prosinca 1999. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Milan Gudelj, v.r.