Pž-6328/2015-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

96. Pž-6328/15-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Buljan, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, sutkinje izvjestiteljice i Ivice Omazića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GLUMINA BANKA d.d. u stečaju, OIB 82806041381, Zagreb, Kennedyev trg 6/B, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Mičin, odvjetnik u Zagrebu, Trg Mažuranića 3, protiv tuženika AERO KLUB ZAGREB, OIB 40552229866, Zagreb, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anišić, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 191b, radi isplate iznosa od 604.764,55 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3890/06 od 14. travnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2015.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3890/06 od 14. travnja 2014.

Obrazloženje

Pobijanom je presudom u točki I. izreke ukinut platni nalog u točki I. rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-13631/02 od 23. prosinca 2003. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 604.764,55 kn i troškove ovršnog postupka u visini od 12.012,13 kn, te je tužbeni zahtijev odbijen kao neosnovan.

U točki II. izreke pobijane presude ukinut je platni nalog u točki I. prethodno označenog rješenja o ovrsi u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju ugovorene kamate na iznos od 604.764,55 kn od 24. travnja 2002. pa do isplate.

U točki III. izreke pobijane presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kamata na iznos od 604.764,55 kn od 24. travnja 2002. do 31. prosinca 2005. po ugovorenoj stopi u visini od tri posto mjesečno, a nadalje sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

U točki IV. izreke pobijane presude odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na trošak ovršnog postupka u iznosu od 12.012,13 kn koje teku od 23. prosinca 2003. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 83.691,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

U točki V. izreke pobijane presude naloženo je tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 31.000,00 kn u roku od osam dana.

Protiv prethodno označene prvostupanjske presude pravovremenu žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga. U bitnome navodi da iz pobijane presude nije razvidno da su provedeni dokazi ocijenjeni u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP). Ističe da je glede provođenja transakcija naplate s računa tuženika tužitelj u spis dostavio dnevnik knjiženja tužitelja iz kojega je razvidno s kojim je nadnevkom po kojem osnovu i u kojem iznosu izvršeno plaćanje prijenosom sredstava, te tim više žalitelju nije jasno na osnovi čega prvostupanjski sud smatra da je ostalo nedokazano da u konkretnom slučaju takovo plaćanje ne bi predstavljalo priznanje duga. Slijedom navedenoga žalitelj smatra da je u skladu s odredbom članka 387. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO) zastara počela teći iznova. Smatra da je i za utuženo potraživanje koje je na tužitelja preneseno Ugovorom o cesiji, djelomičnom kompenzacijom i plaćanjem 30. travnja 1999. tuženik priznao dugovanje te utužene tražbine, te je u skladu s odredbom članka 387. ZOO-a i za tu tražbinu došlo do prekida zastare. Navodi da je nejasno zbog čega prvostupanjski sud smatra da su troškovi dosuđeni tuženiku bili svrsishodni i potrebni za vođenje parnice. Predlaže preinačiti pobijanu odluku, podredno ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova sastava žalbe u ukupnom iznosu od 9.453,12 kn, te troškova sudske pristojbe po odluci suda.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude ni njenim donošenjem, nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje ukazuje žalitelj.

Neosnovan je žalbeni navod da iz pobijane presude nije razvidno da su provedeni dokazi ocijenjeni u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Naime, nakon što je tužitelj na ročištu održanom 13. prosinca 2012. (list 331. i 332. spisa) izjavio da nema prigovora na dopunski nalaz i mišljenje vještaka od 28. studenog 2012. kao i da nema dokaznih prijedloga, a ukoliko je ranije naveo neki dokazni prijedlog da odustaje od njega, prvostupanjski sud je izveo sve predložene dokaze (list 6. i 7. pobijane presude). Prvostupanjski sud odlučuje koje će činjenice smatrati dokazanim prema svom uvjerenju koje stječe na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP-a). Sud daje svoju ocjenu o tome koje činjenice smatra dokazanim/utvrđenim s izvjesnošću koja otklanja svaku razumnu sumnju u istinitost stečenog uvjerenja jer nije dovoljno samo uvjerenje o vjerojatnosti, uz izuzetak odlučivanja po slobodnoj ocjeni (članak 153. stavak 5., članaka 223. i 223.a ZPP-a). Slijedom svega navedenoga utvrđenje je žalbenog suda da je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno i potpuno utvrdio činjeničnio stanje.

U ovom postupku je sporno je li za tražbinu u iznosu od 547.905,51 kn koju se tuženik u skladu s odredbom članka 557. stavka 1. ZOO-a kao zajmoprimac obvezao vratiti banci nastupila zastara, kao i je li nastupila zastara za tražbinu u iznosu od 56.859,04 kn koju u skladu s odredbom članka 440. stavka 1. ZOO-a tužitelj kao primalac potraživanja na temelju cesije ima od tuženika kao dužnika pravo naplatiti.

Prvostupanjski sud je svoju odluku utemeljio na utvrđenju da sveukupno potraživanje tužitelja iznosi 604.764,55 kn od čega se iznos od 547.905,51 kn odnosi na doznake plaćane po tužitelju u inozemstvo, a iznos od ukupno 56.859,04 kn se odnosi na Ugovor o cesiji. Plaćanja po doznakama su iznosila, kako je to naveo tužitelj, a provjerio stalni sudski vještak dipl. oec. Zdravko Brestovac: 19.145,33 DEM – 2. kolovoza 1995., 18.914,31 DEM – 2. kolovoza 1995., 4.500,00 DEM – 6. svibnja 1996., 10.000,00 DEM – 10. svibnja 1996., 11.859,00 DEM - 16. svibnja 1996., 9.952,10 DEM – 28. svibnja 1996., 8.291,80 USD - 28. svibnja 1996., 2.000,00 USD – 26. travnja 1996. (ukupno 36.311,10 DEM i 10.291,80 USD)

– 1. dopuna nalaza i mišljenja vještaka od 9. srpnja 2012. (pri čemu je iznos od 984,99 USD naplaćen dana 18. svibnja 1998. do 9. lipnja 1998. pa je tako preostalo potraživanje od 36.311,80 DEM i 9.306,81 USD). Nadalje, utvrđenje je prvostupanjskog suda da je tuženik udruga građana, te se ovdje primjenjuje opći zastarni rok iz članka 371. ZOO-a od 5 godina. Budući da je uslijed navedenih plaćanja i prije izvršenja istih – tuženik trebao osigurati pokriće kod tužitelja, kako bi tužitelj uopće mogao naplatiti ove devizne doznake, to dospjeće plaćanja na strani tuženika nastupa – kako to u više navrata navodi i sam tužitelj – odmah, tj. sva dospijeća predmetnih izvršenih doznaka po tužitelju – su nastupila još 1995. i 1996. godine, a posljednji datum na koji je izvršeno plaćanje po tužitelju je bio 28. svibnja 1996. Slijedom navedenoga, imajući u vidu da je prijedlog za ovrhu tužitelj predao 26. srpnja 2002., dakle nakon proteka roka od pet godina i to, čak i od posljednjeg plaćanja (28. svibnja 1996.), to je prigovor zastare istaknut po tuženiku osnovan u cijelosti u pogledu plaćanja izvršenih po doznakama, tj, u ukupnom iznosu od 547.905,51 kn, te se zastara konačno navršila za posljednji plaćeni iznos 28. svibnja 2001., sukladno članku 371. i članku 360. stavku 1. i 2. ZOO-a. Pri tom se navodi da je tužitelj sam naplatio iznos od 984,99 USD u razdoblju od 18. svibnja 1998. pa do 9. lipnja 1998., te se tužitelj poziva na priznanje duga u tom dijelu i prekid zastare, no tužitelj nije dostavio dokaz o postojanju deviznog računa tuženika iz kojeg je navodno vršio naplatu - s jedne strane, a s druge strane priznanje duga mora biti takvo da se na nedvojbeni način može zaključiti koji dug, a što znači u kojoj visini i s kojeg osnova – dužnik priznaje, no takve dokaze protivno članka 219. ZPP-a tužitelj nije dostavio. Stoga, kako je sukladno članka 371. ZOO-a nastupila zastara potraživanja s osnova plaćanih doznaka u inozemstvo, to je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen primjenom članka 360.

ZOO-a u vezi člankom 371. ZOO-a.

U odnosu na ugovor o cesiji od 1. kolovoza 1998. po kojem tužitelj potražuje ukupni iznos od 56.859,04 kn, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj članka 1. tog Ugovora ustupljeno potraživanje MG-INFORMATIKA d.o.o. Zagreb tužitelju u visini od 22.502.641,94 kn prema specifikaciji u prilogu ovog Ugovora po osnovu Ugovora o ustupanju potraživanja koji je sklopljen 30. lipnja 1995. između Štedionice Sljeme d.o.o. i 64 Polja d.o.o. (raniji naziv MG-INFORMATIKA d.o.o.) Zagreb. Dakle, ovo potraživanje je preuzeto od strane MG–INFORMATIKE d.o.o. (ranije 64 Polja d.o.o.) od Štedionice Sljeme d.o.o. i to Ugovorom o cesiji od još 30. lipnja 1995., a što znači da utuženo potraživanje iz ovog dijela tužbenog zahtjeva proizlazi još iz 1995. godine. S obzirom na to istaknuti prigovor zastare potraživanja, te s obzirom na zastarni rok iz članka 371. ZOO-a, ovdje bi za ovo potraživanje iz predmetne cesije zastara nastupila protekom 30. lipnja 2000. I u ovom dijelu se tužitelj poziva na plaćanja, i to kompenzacijom od 14. svibnja 1999., te plaćanje od 30. travnja 1999., no tužitelj nije dostavio dokaz o tome da bi tuženik ovim plaćanjima doista i priznao dug iz ove cesije, s obzirom da se radilo o jednostranoj kompenzaciji, a u pogledu naplate od 30. travnja 1999., tužitelj i nije dostavio dokaz o sklopljenom ugovoru o žiro računu s tuženikom, protivno članka 219. ZPP-a, te dokaz o priznanju upravo duga iz ove cesije, s obzirom da priznanje mora biti takvo da se na nedvojbeni način može zaključiti koji dug, a što znači u kojoj visini i s kojeg osnova – dužnik priznaje. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev i u ovom dijelu primjenom članka 371. i članka 360. stavka 1. i 2. ZOO-a.

Provedeni dokazni postupak pred prvostupanjskim sudom opravdava takva utvrđenja suda.

Neosnovan su žalbeni navodi da je glede provođenja transakcija naplate s računa tuženika tužitelj u spis dostavio dnevnik knjiženja tužitelja iz kojega je razvidno s kojim je nadnevkom po kojem osnovu i u kojem iznosu izvršeno plaćanje prijenosom sredstava, te tim više žalitelju nije jasno na osnovi čega prvostupanjski sud smatra da je ostalo nedokazano da u konkretnom slučaju takovo plaćanje ne bi predstavljalo priznanje duga, kao i da je utuženo potraživanje koje je na tužitelja preneseno Ugovorom o cesiji, priznato djelomičnom kompenzacijom i plaćanjem 30. travnja 1999., te je u skladu s odredbom članka 387. ZOO-a i za tu tražbinu došlo do prekida zastare koja je počela teći iznova.

Naime, pitanje priznanja duga je činjenično pitanje te je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je uslijed navedenih plaćanja i prije izvršenja istih – tuženik trebao osigurati pokriće kod tužitelja, kako bi tužitelj uopće mogao naplatiti devizne doznake, to dospijeće plaćanja na strani tuženika nastupa – kako to u više navrata navodi i sam tužitelj – odmah, tj. sva dospijeća predmetnih izvršenih doznaka po tužitelju – su nastupila još 1995. i 1996.godine, a posljednji datum na koji je izvršeno plaćanje po tužitelju je bio 28. svibnja 1996. Slijedom navedenoga, imajući u vidu da je prijedlog za ovrhu tužitelj predao 26. srpnja 2002., dakle nakon proteka roka od pet godina i to, čak i od posljednjeg plaćanja (28. svibnja 1996.), to je prigovor zastare istaknut po tuženiku osnovan u cijelosti u pogledu plaćanja izvršenih po doznakama, tj, u ukupnom iznosu od 547.905,51 kn, te se zastara konačno navršila za posljednji plaćeni iznos 29. svibnja 2001.

Prema odredbi članka 387. stavka 2. ZOO-a priznanje duga se može učiniti ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja. Priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida, bez obzira na to da li je ono izvršeno na posredan ili neposredan način, uvijek mora biti tako učinjeno da se njime na jasan odnosno nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje. Stoga ako između vjerovnika i dužnika nije sporna osnova potraživanja, ali je sporan iznos koji dužnik mora platiti, ne može se plaćanje jednog dijela duga smatrati priznanjem njegovog drugog dijela.

Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe članka 371. ZOO-a prihvatio tuženikov prigovor zastare potraživanja.

U donosu na dio utužene tražbine koju tužitelj potražuje na temelju Ugovora o cesiji žalbeni sud napominje da je odredbom članka 440. stavka 2. ZOO-a propisano je da dužnik može istaći primaocu pored prigovora koje ima prema njemu i one prigovore koje je mogao istaći ustupaocu do časa kad je saznao za ustupanje. Slijedom citiranih zakonskih odredbi tuženik u ovom postupku ima pravo prema tužitelju isticati sve one prigovore koje je mogao istaći prema ustupaocu. Dakle, tuženik ima pravo isticati i prigovor zastare, koji je i istaknuo tijekom postupka.

S obzirom da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da tuženik tvrdi da nije priznao zastarjelu obvezu, da tražbina tužitelja prema tuženici nesporno predstavlja potraživanje, odnosno zahtjev za isplatu, da je članka 1. Ugovora o cesiji jasno navedeno da MG INFORMATIKA ustupa tražbine koje su njoj ustupljene na temelju Ugovora o ustupanju potraživanja od 30. lipnja 1995. (te da je predmetna tražbina nastala najkasnije tog datuma), a da je ovršni prijedlog u ovom postupku podnesen 26. srpnja 2002., dakle, nakon proteka zakonskog roka iz članka 371. ZOO-a, ovaj sud ocjenjuje da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili osnovanim prigovor tuženika o zastari predmetne tražbine.

Žalbeni sud napominje da djelomičnom jednostranom kompenzacijom i plaćanjem 30. travnja 1999. tuženik nije priznao predmetnu tražbinu, jer priznanje uvijek mora biti tako učinjeno da se njime na jasan odnosno nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje, a što ovdje nije slučaj.

Odluka prvostupanjskog sud o trošku parničnog postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi, u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, tako i po visini, u skladu s odredbom članka 155. ZPP-a, a niti tužitelj u svojoj žalbi posebno ne prigovara obračunu troškova.

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, presuđeno kao izreci ove presude.

U Zagrebu 23. rujna 2015.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

VESNA BULJAN, v.r.

Za točnost otpravka

ovlašteni službenik

BRANKICA CURMAN