Gž-1874/2009-2 · Županijski sud u Bjelovaru

Gž-1874/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, te sutkinja Smiljke Premužić i Davorke Hudoletnjak kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. J. iz P., zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. i dr., iz G. protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu broj P-890/09-11 od 7. listopada 2009. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2010. godine,

p r e s u d i o je

1. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu broj P-890/09-11 od 7. listopada 2009. godine.

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

Općinski sud u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu broj P-890/09-11 od 7. listopada 2009. godine odbio je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice protiv tuženice, radi naknade štete. (točka I izreke), te je naložio tužiteljici da tuženici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 5.000,00 kuna u roku od 15 dana (točka II izreke),

Protiv te presude i odluke o trošku žali se tužiteljica po punomoćnicima, zbog bitne povrede odreda parničnog postupka zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da Županijski sud u Bjelovaru pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda ili podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Neosnovano žaliteljica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08

– dalje: ZPP), jer izreka presude nije proturječna niti sama sebi, a niti razlozima presude, a presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te nema ni nekih drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Neosnovano je žalbeni navod i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi sa čl. 8. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo ocijenio provedene dokaze.

Ispitujući pobijanu presudu, sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da bi bile počinjene neke druge bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje se u žalbi ne ukazuje, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio sve sporne i odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, a pravilno je primijenio i materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, pa su neosnovani žalbeni navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Tužiteljica odgovornost tuženice za naknadu štete zbog smrti njenog oca temelji na Zakonu o odgovornosti za štetu, nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („NN“ 117/03), tvrdeći da je njezin otac ubijen dana ... prosinca 1991. godine u terorističkoj akciji paravojnih formacija, koja akcija je imala za cilj teško narušavanje javnog reda i zastrašivanje, odnosno izazivanje osjećaja nesigurnosti građana, a koja teroristička akcija je izvršena iz političkih pobuda, koje navode ponavlja i u žalbi.

Međutim i po ocjeni ovoga suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o ratnoj šteti, a ne o terorističkom aktu.

Prema odredbi čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete („NN“ 61/91 i 70/91), ratnom štetom smatra se šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela Republike Hrvatske, kao i saveznika navedenih skupina i tijela, ukoliko je posredno ili neposredno nastala u svezi neprijateljstava, te ratnih operacija koje se protiv nje vode, računajući od 15. kolovoza 1990. godine do njihova prestanka. Dakle, ona može biti posredna i neposredna, imovinska i neimovinska, a naročito se samom ratnom štetom smatra šteta učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi.

I prema Uputi za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete („NN“ 54/93), ratnom štetom obuhvaćeni su gubici nastali kao rezultat ratnih (vojnih) djelovanja ili njihovih posljedica: djelovanja neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija ili po njima kontroliranih ili podržavanih terorističkih i drugih jedinica; zarobljavanja, držanja talaca, protjerivanja stanovništva i drugih ilegalnih aktivnosti.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je otac tužiteljice A. V. kao civil boravio na privremeno okupiranom području Republike Hrvatske u P., …, te da je ubijen ... prosinca 1991. godine od strane M. Đ. i Ž. S. pripadnika paravojnih formacija, a što se niti ne osporava.

Iz dopisa Policijske postaje P. od 23. srpnja 1993. godine upućenog Sekretarijatu opće uprave i društvenih djelatnosti, Matičnom uredu P. proizlazi da je A. V. umro nasilnom smrću ... prosinca 1991. godine u P., … u kući V. Z., a da je ekshumacija leša izvršena 22. 5. 1993. godine na privremeno okupiranom području koju je ekshumaciju izvršio UNCIVPOL P..

Iz presude Županijskog suda u Požegi broj K-26/07-11 od 24. travnja 1997. godine, koja je potvrđena presudom VSRH broj Kž-169/98-3 od 22. rujna 1998. godine proizlazi da je M. Đ., koji se krajem kolovoza 1991. godine pridružio paravojnim formacijama, koje su na teritoriju Republike Hrvatske imale za cilj rušenje postojećeg državnog uređenja i stvaranje tzv. „Velike Srbije“ protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, u paravojnim formacijama djelujući na području zapadne Slavonije dana ... prosinca 1991. godine, zajedno sa S. Ž. pripadnikom iste paravojne formacije došli u kuće svojih susjeda i mještana Z. V., L. I. i A. V., te izvršili pretres kuća, tražeći u istima oružje, koje ovi civili nisu imali, a zatim naredili I. L., A. i M. V. da pođu u kuću Z.

V. i da ostanu u jednoj prostoriji, da bi na izlasku iz te prostorije Ž. S. rafalno pucao po prisutnim civilima, a M. Đ. u prostoriju ubacio 5 bombi, jednu za drugom, koje su smrtno ranile civile, a navedene radnje utjecale su na preostali hrvatski živalj da se iseli sa tog područja, kako bi izbjegao masakr, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijao civilno stanovništvo, te vršio mjere zastrašivanja i terora, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisano po čl. 120. st. 1. OKZRH.

Uvažavajući sve okolnosti nastanka štetnog događaja, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je riječ o ratnoj šteti za koju Republika Hrvatska ne odgovara. Naime, štetna radnja zbila se u vrijeme okupacije dijela teritorija Republike Hrvatske, u vrijeme vojne agresije na Republiku Hrvatsku usmjerene na ostvarivanje ratnog cilja, protiv suvereniteta Republike Hrvatske, a provodila se upotrebom sile, usmjerene fizičkim napadima na život i tjelesni integritet ljudi, koji su ostali na tom području, dok se dio lokalnog stanovništva povukao s pripadnicima Hrvatskih postrojbi. Dakle, ubijanje i protjerivanje stanovništva na tom području bilo je vršeno s ciljem rušenja unutarnje sigurnosti i stabilnosti Republike Hrvatske, s ciljem onemogućavanja funkcioniranja njenih legalnih tijela vlasti, pa je stoga i pravilno stajalište prvostupanjskog suda da je riječ o ratnoj šteti.

Neosnovano se tužiteljica poziva na presudu ovog drugostupanjskog suda broj:

Gž-1891/07, jer se u tom predmetu radi o sasvim drugim okolnostima u kojem predmetu je utvrđeno da se radilo o terorističkim aktima, pa je u tom predmetu i utvrđeno da je pok. otac tužitelja stradao uslijed terorističke akcije, pa su i podaci iz optužnice Vojnog tužiteljstva ukazivali na to da je počinjeno kazneno djelo protiv Republike Hrvatske – terorizmom, za razliku od ovog slučaja, gdje je upravo osoba koja je lišila života oca tužiteljice iz ovog predmeta, proglašen pravomoćnom presudom krivim zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Isto tako, se neosnovano žaliteljica poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-471/06-2 od 27. rujna 2006. godine, budući da se i tu radi o sasvim drugačijem predmetu, odnosno drugačijoj situaciji, kada je također ocijenjeno da se radi o terorističkim aktima. No da li će se neka šteta utvrditi ratnom štetom ili štetom nastalom terorističkim aktom, a s obzirom da su i jedna i druga šteta uzrokovane nasiljem kao svojom bitnom odrednicom, treba sam čin nasilja sagledati u širem kontekstu prilika i događaja u kojima su štetne radnje počinjene, pa je upravo, cijeneći konkretni događaj u takvom kontekstu pravilno prvostupanjski sud zaključio da se radi o ratnoj šteti, a ne o terorističkom aktu.

Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu, to je prvostupanjski sud pravilno primjenom čl. 154. st. 1., u svezi sa čl. 155. i 163. ZPP-a naložio tužiteljici da tuženici nadoknadi parnični trošak u cijelosti, u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna, koji trošak je pravilno odmjeren i bio potreban.

Kako dakle, nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku pobijanu presudu, sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a, radi čega je presuđeno kao u izreci.

U Bjelovaru, 18. ožujka 2010. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Antun Dominko,v.r.