I Kž-428/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-428/00-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu predmetu protiv opt. M. B., zbog kaznenog djela iz čl. 155. st. 4. KZRH u svezi s čl. 146. st. 4. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Koprivnici od 12. travnja 2000. godine broj K-15/00-10, u sjednici održanoj dana 26. ožujka 2002. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. M.B. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Koprivnici proglasio je krivim opt. M.B. zbog kaznenog djela teškog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 155. st. 4. KZRH u svezi s čl. 146. st. 4. KZRH, pobliže opisanog u izreci te presude, te ga na temelju čl. 155. st. 4. KZRH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen od naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja R.R., odvjetnika iz K., zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 373. st. 2. ZKP, stavio je prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Neosnovano optuženik ističe žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, jer iz obrazloženja žalbe slijedi, da u tom dijelu pobija pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica, na temelju kojih je prvostupanjski sud zaključio, da je optuženik počinio djelo pobliže opisano u izreci pobijane presude i da je kazneno odgovoran. Dakle, ne radi se o pogrešnoj primjeni kaznenog zakona na pravilno utvrđeno činjenično stanje, nego o pobijanju pravilnosti utvrđenja odlučnih činjenica.

Optuženikova žalba svodi se u osnovi na osporavanje ocjene izvedenih dokaza, bez isticanja drugih, suprotnih dokaza, kojima se osporavaju prihvaćeni dokazi i prema njima utvrđeno činjenično stanje.

Naime, žalitelj ponavlja navode obrane, da se optuženik prije pada s bicikla kretao po seoskoj cesti, odnosno da se radi o optuženikovom sudjelovanju u prometu i ugrožavanju prometa, na što je prvostupanjski sud trebao primijeniti prometne propise. Takvu obranu optuženika, ponovljenu i u žalbi, prvostupanjski sud je, na temelju rezultata glavne rasprave, osnovano odbio prihvatiti kao istinitu, s pravilnim zaključkom, da je optuženik upravljao biciklom po utabanom pješačkom prolazu, a na mjestu događaja nalaze se i veće količine razbacanih stvari, te olupina raznih vrsta automobila, dakle prostorom koji se ne koristi za odvijanje javnog prometa, pa se stoga ne radi o prometnom deliktu, nego o općeopasnoj radnji, kao obilježju kaznenog djela dovođenja u opasnost života općeopasnom radnjom iz nehaja (čl. 146. st. 4. KZRH), odnosno zbog posljedice smrti, kaznenog djela teškog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 155. st. 4. KZRH.

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, te njihove savjesne i brižljive ocjene, posebice ocjenom zapisnika o očevidu s fotodokumentacijom i iskaza svjedoka M.H., u poredbi s obranom optuženika, pravilno utvrdio, da optuženik nije počinio prometni delikt, nego da je na način pobliže opisan u izreci pobijane presude počinio kazneno djelo, teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 155. st. 4. KZRH u svezi s čl. 146. st. 4. KZRH, u skladu s čl. 3. KZ. Za to svoje utvrđenje, prvostupanjski sud dao je na razumljiv način valjano i logično obrazloženje, koje u svemu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj radi izbjegavanja ponavljanja.

Stoga je žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona neosnovana.

Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 382. ZKP, u odluci o kazneno- pravnoj sankciji, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ocijenio je da je prvostupanjski sud, pri odmjeravanju kazne, pravilno ocijenio težinu kaznenog djela i stupanj kaznene odgovornosti optuženika, kao i sve okolnosti, pobliže navedene u razlozima pobijane presude, što utječu da kazna bude teža ili lakša, pa je prema takvoj ocjeni optuženiku pravilno odmjerio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koja će ostvariti svrhe iz čl. 6. i 50. KZ.

S obzirom na izloženo, ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu. Kako ne postoje ni povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 387. ZKP presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. ožujka 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.