Rev-211/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 211/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Davorke Lukanović-Ivanišević i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz V. G., I., zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku u S., protiv tuženika C. d.d. S., radi povišenja rente, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 03. rujna 2004. godine, broj Gž-2858/02, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 09. svibnja 2002. godine, broj P-420/00, u sjednici održanoj dana 23. kolovoza 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji je glasio:

"I Mijenja se iznos rente koju je tuženik dužan isplaćivati tužitelju po osnovi pravomoćnih presuda Općinskog suda u Imotskom, broj 501/92 i broj 719/93, te se utvrđuje obveza tuženika da tužitelju isplaćuje po osnovi naknade za tuđu pomoć i njegu, mjesečnu rentu u visini iznosa od 5.890,20 kn.

II Tuženik je dužan umjesto rente utvrđene u toč. I ove presude, isplatiti tužitelju ukupnu svotu u iznosu od 3.392.755,20 kn po osnovi kapitalizirane rente i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u visini stope zakonske zatezne kamate, računajući od dana presuđenja pa do isplate.

III Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude".

U toč. II izreke prvostupanjske presude tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.100,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), sukladno čl. 386. ZPP-a, ovaj je revizijski sud utvrdio da pri donošenju pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, kako one na koje se ukazuje revizijom, tako niti ona na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ujedno je, suprotno reviziji, i materijalno pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužitelj s tužbenim zahtjevom odbijen.

Tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 12. ZPP. Naime, prigovor limitirane svote osiguranja jest materijalno-,pravni prigovor, pa činjenica što ga tuženik nije isticao u ranijim postupcima vođenim pred Općinskim sudom u Imotskom između istih stranaka, po istom štetnom događaju, nema učinka na ovu parnicu, kao što ne bi imalo utjecaja niti da ga je tuženik onda isticao, a sada u ovoj parnici propustio istaknuti. Ovo stoga što obrazloženje neke presude ne stječe svojstvo pravomoćnosti, već samo izreka (čl. 333. ZPP), pa razlozi donošenja ranije presude imaju pravni učinak samo u postupku u kojem je odlučivano na takav način.

Zato ne predleži bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11., jer nema pravomoćno presuđene stvari o tom pitanju, a niti ima povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 12. ZPP.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženik, zbog pretrpljene povrede u prometnoj nezgodi od 1989. godine, poveća iznos rente po osnovi tuđe pomoći i njege, do sada dosuđene u mjesečnom iznosu od 700,91 kn, na iznos od 5.890,20 kn, s time da ovu kapitalizira za sljedećih 48 godina. Tako potražuje ukupno iznos od 3.392.755,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a ova je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja,

- da je tužitelj dana … godine doživio prometnu nezgodu,

- da je pravomoćnim presudama Općinskog suda u Imotskom, posl. broj P-501/92, 140/93 i 719/93 tuženiku naloženo tužitelju isplaćivati rentu s osnove tuđe pomoći i njege, s time da posljednji dosuđeni iznos rente iznosi 700.910,00 tadašnjih HRD,

- da je na dan štetnog događaja, tj. ... godine limit osiguranja iznosio 400.000.000 ondašnjih jugoslavenskih dinara, što predstavlja 24.492,28 tadašnjih DEM (odluka SIV-a od 23. lipnja 1989. godine objavljena u "Službenom listu" tadašnje SFRJ, broj 36/89),

- da je temeljem provedenog vještačenja po vještaku K. J., sud utvrdio da je tuženik s dosadašnjim isplatama rente znatno prekoračio limit osiguravateljevog pokrića, a što preračunato na dan 21. veljače 2002. godine, iznosi 33.094,01 EUR.

Slijedom takvih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

Naime, prema odredbi čl. 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba ("Narodne novine" broj 53/91) koji je u primjeni na konkretni slučaj, obveza Zajednice osiguranja po osnovi Ugovora o osiguranju korisnika, odnosno vlasnika motornog vozila o odgovornosti za štetu počinjenu trećim osobama, prosuđuje se prema ugovorenoj osiguranoj svoti. I odredba čl. 80. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 9/94 i 20/97) propisuje da obveza Društva za osiguranje za naknadu štete temeljem osiguranja od automobilske odgovornosti, ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog Direkcije za nadzor Društva za osiguranje utvrdi Vlada Republike Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos.

Osiguratelj ima pravo i mogućnost u svim postupcima i u svim fazama postupka istaknuti prigovor iscrpljene osigurateljne svote, pa čak predložiti pripajanje eventualnih više pokrenutih postupaka radi naknade štete iz istog štetnog događaja, istaknuti prigovor više oštećenih i izvršene isplate.

Dapače, osiguratelj može, a u skladu s prije navedenim zakonskim odredbama, tužbom tražiti i izmjenu sudske odluke u smislu daljnje isplate rente, odnosno ukidanja rente (a što je tuženik i učinio u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Imotskom, broj P- 205/94 radi prestanka prava tužitelja na isplatu rente.

Tako je prvostupanjski sud raspravljajući prigovor limita utvrdio koliko je iznosio limit osiguranja na dan štetnog događaja, zatim prema cijenama na dan štetnog događaja utvrdio je štetu i izvršene isplate. Tako je dovođenjem u omjer tih dviju vrijednosti utvrdio da je tuženik više isplatio, nego li što iznosi limitirana svota osiguranja.

Utoliko je pravilno i tužitelja s tužbenim zahtjevom odbio, jer mu tuženik može odgovarati za štetu ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze, pozivom na odredbu iz čl. 941. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje ZOO).

Revizijskim navodima tako nižestupanjske odluke ničim nisu dovedene u sumnju, zbog čega je reviziju tužitelja kao neosnovanu valjalo odbiti i tako u svemu odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 23. kolovoza 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.