Rev-2434/1994 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2434/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. C. iz Z., koju zastupa A. H., odvjetnik iz Z., protiv tuženika V. Š. iz Z. i N. K. iz Z. koje zastupaju M. O. i D. O., odvjetnici iz Z., radi povrede prava preče kupnje, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 12. travnja 1994. godine br. I Gž-1879/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 11. listopada 1993. godine br. P-475/93-36, u sjednici održanoj dana 26. veljače 1997. godine,

r i j e š i o j e :

Ukidaju se nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 12. travnja 1994. godine br. Gž-1879/94-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 11. listopada 1993. godine br. P-475/93-36 te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I) Poništava se prodaja izvršena Ugovorom o prodaji zaključenim između I tuženog Š. V., iz Z., kao prodavaoca i II tuženika K. N., iz Z., kao kupca, o prodaji stana u Z., prizemlje, za kupovninu od 210.000 HRD, a zaključen dana 16. travnja 1990. g. II) Nalaže se I tuženom Š. V., da u ispunjenju tužiteljičinog C. A. prava preče kupnje proda navedenu nekretninu i to stan u Z., prizemlje tužiteljici C. A., po cijeni i pod uvjetima iz Ugovora o prodaji od 16. travnja 1990. godine, te joj izda ispravu sposobnu za zemljišno- knjižni prijenos navedene nekretnine na ime tužiteljice C. A. i njeno vlasništvo, a istovremeno je tužiteljica C. A. dužna I tuženiku Š. V. platiti kupovninu u iznosu od 210.000 HRD, uz uvjete iz Ugovora o prodaji od 16. travnja 1990.g.

III) Tuženi Š. V. iz Z. i K. N. iz Z., dužni su tužiteljici C. A. iz Z. naknaditi parnični trošak ovog postupka i to solidarno, u iznosu od 1.241.625 HRD, a sve u roku od 15 dana."

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tuženici, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud nižestupanjske presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, ili da pobijanu presudu preinači i tužbeni zahtjev odbije.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužiteljica kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu zahtijeva poništenje prodajnog ugovora sklopljenog između tuženika temeljem kojeg je tuženik V. Š. kao vlasnik isti stan prodao tuženiku N. K., te da se obveže tuženika V. Š. da pod istim uvjetima stan njoj proda.

Tužbeni zahtjev je postavljen a i od nižestupanjskih sudova prihvaćen po pravnoj osnovi iz čl. 35. st. 1. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada ("Narodne novine", br. 52/73). Prema tom propisu osoba koja ima stanarsko pravo na stanu u vlasništvu kojoj je prema odredbi iz čl. 34. st. 1. istog zakona vlasnik koji stan namjerava prodati dužan preporučenim pismom ili podneskom preko suda stan ponuditi na prodaju i priopćiti joj cijenu i uvjete prodaje u slučaju da vlasnik ne stavi tu ponudu može sudskim putem zahtijevati da se prodaja poništi i da vlasnik njoj pod istim uvjetima proda stan.

Tuženici tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima te nastavno i u reviziji ističu dva temeljna prigovora:

- da je prije sklapanja ugovora tužiteljici uredno stavljena ponuda na prodaju i da je pobijani ugovor sklopljen po proteku roka od 30 dana od dana priopćenja ponude u kojem tužiteljica nije dala izjavu da prihvaća ponudu,

- da je predmetni ugovor o prodaji raskinut, te da je time prestalo pravo tužiteljice ostvarivati pravo prvokupa.

Suprotno revizijskim navodima pitanje je li tužiteljici stan ponuđen na prodaju sudovi su pravilno raspravili i ocijenili te na temelju utvrđenih činjenica da je preporučeno pismo koje je tuženik V. Š. uputio tužiteljici preuzela osoba koja se zatekla u stanu tužiteljice u vrijeme njezine odsutnosti iz stana, a koja ne predstavlja članove obiteljskog domaćinstva tužiteljice, niti osobu zaposlenu u njezinu domaćinstvu, te da ta osoba nije predala pismo tužiteljici, osnovano zaključili da tužiteljica ponudu nije primila.

Neosnovana je revizijska tvrdnja da su za ocjenu pitanja valjanosti predmetne dostave mjerodavne odredbe iz čl. 141. Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92), jer se ne radi o dostavi sudskog pisma, već su mjerodavne odredbe tada važećeg Zakona o PTT uslugama ("Službeni list SFRJ", br. 2/86) i Samoupravnog sporazuma o općim uvjetima za obavljanje PTT usluga ("Službeni list SFRJ", br. 35/88) prema kojima se preporučene pismovne pošiljke mogu uručiti i odraslom članu primateljeva kućanstva kojim se smatraju: bračni drug, roditelji i djeca, brat i sestra, stariji od 15 godina te svaki srodnik stariji od 15 godina koji s primateljem živi u istom kućanstvu, te osobi stalno zaposlenoj u kućanstvu, odnosno poslovnoj prostoriji primatelja, a koju predstavlja svaka osoba starija od 15 godina koja je zaposlena u kućanstvu ili u poslovnoj prostoriji primatelja, u slučaju ako se primatelj ili njegov punomoćnik ne zateknu na označenoj adresi (čl. 26. Zakona i čl. 50. Samoupravnog sporazuma).

Kako u konkretnom slučaju osoba kojoj je uručeno preporučeno pismo upućeno tužiteljici ne predstavlja neku od navedenih osoba kojoj je pismo moglo biti uručeno, to je nedvojbeno da to pismo čija dostava nije izvršena na zakonit način i za koje je utvrđeno da tužiteljici nije niti predano, nema značenja učinjene ponude u smislu odredbe iz čl. 34. st. 1. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada.

Međutim u reviziji se osnovano ističe da nižestupanjske presude imaju nedostatke glede ocjene pravno odlučnog prigovora tuženika da je obzirom na činjenicu da su tuženici predmetni ugovor sporazumno raskinuli prestalo pravo tužiteljice na ostvarivanje prava preče kupnje i da se zbog tih nedostataka presude ne mogu ispitati.

Naime, polazeći od inače pravilnog pravnog shvaćanja da je sporazumni raskid ugovora moguć samo ako ugovor nije ispunjen ili je djelomično ispunjen, a ne i nakon njegovog potpunog ispunjenja, nižestupanjski sudovi su zaključili da je predmetni ugovor isplatom prodajne cijene koja je isplaćena u trenutku sklapanja ugovora u cijelosti ispunjen i da stoga naknadni sporazumni raskid istog ugovora ne predstavlja smetnju za ostvarivanje tužiteljičinog prava preče kupnje.

Ugovor o prodaji je dvostrano obvezni ugovor u kojem se svaka ugovorna strana pojavljuje i kao vjerovnik i kao dužnik, pa je za njegov prestanak na osnovi ispunjenja potrebno da obje ugovorne strane ispune svoje obveze. Stoga za ocjenu pitanja je li predmetni ugovor u potpunosti ispunjen nije od značaja samo činjenica da je tuženik N. K. kao kupac ispunio svoju ugovornu obvezu plaćanja prodajne cijene, već je od jednakog značaja i ispunjenje ugovorne obveze tuženika V. Š. kao prodavatelja.

Kako nižestupanjske presude ne sadrže razloge o svim činjenicama koje se tiču ispunjenja predmetnog ugovora, a koje su od odlučnog značaja za ocjenu pitanja je li obveznopravni odnos iz istog ugovora prestao na osnovi ispunjenja, ili pak na osnovi sporazumnog raskida, a time i za ocjenu pitanja da li je prestalo tužiteljičino pravo preče kupnje, to je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP istaknuta u reviziji, jer se radi o takovim nedostacima zbog kojih se nižestupanjske presude ne mogu ispitati.

Stoga je radi otklanjanja rečene bitne povrede na temelju odredbe iz čl. 394. st. 1. ZPP obje nižestupanjske presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 26. veljače 1997.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.