Legislator Case Law & Legislation
Kžm-64/2008-3 AI generated

Criminal appeal dismissed; conviction for rape overturned due to lack of reliable evidence and application of in dubio pro reo principle.

Case Number Kžm-64/2008-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against the first-instance acquittal of the accused for rape. The court found that the victim's initial statement was not corroborated by reliable evidence, as witness testimonies were inconclusive and the victim's behavior was logically inconsistent with prior alleged abuse. Consequently, the court applied the principle of 'in dubio pro reo' to uphold the first-instance decision to acquit the defendant due to insufficient proof.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 354. toč. 3. ZKP; Čl. 123. st. 1. ZKP; Čl. 379. st. 1. ZKP; Čl. 387. ZKP: In criminal proceedings, if the prosecution fails to provide reliable evidence to prove the elements of the crime and the victim's statement lacks logical consistency, the court must acquit the defendant applying the principle of in dubio pro reo.

Keywords

AI generated
rape conviction in dubio pro reo insufficient evidence corroboration of testimony criminal appeal dismissal victim credibility logical inconsistency

Cited Legislation

AI generated
čl. 354. toč. 3. ZKP
Pobijanom presudom, temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP, oslobođen je od optužbe opt.
čl. 123. st. 1. ZKP
Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP, odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl.
čl. 379. st. 1. ZKP
Budući da državni odvjetnik navodima žalbe nije s uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda niti je ovaj Vrhovni sud, ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, našao povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl.
čl. 387. ZKP
ZKP-a, našao povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 64/08-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić, mr. sc. Branka Brkića i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. O., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. i 4. Kaznenog zakona (u daljnjem tekstu – KZ), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. listopada 2008. godine, broj Kzm-8/07, u sjednici održanoj dana 14. svibnja 2009. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e:

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP, oslobođen je od optužbe opt. S. O. da bi počinio kazneno djelo silovanja na štetu mlt. N. K., iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP, odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-5. ZKP te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci te nagrada njegovog branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnio je optuženik po svom branitelju M. M., odvjetniku iz Z., u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a vraćen je s prijedlogom da se žalba nižeg državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Žalba nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nema sigurnih dokaza o učinu predmetnog kaznenog djela, zbog čega je optuženika trebalo osloboditi od optužbe.

Naime, prvostupanjski sud ocjenjuje da terećenje oštećenice iz istrage nije potvrđeno drugim provedenim dokazima, pa kako ona, usprkos nastojanjima suda, u nastavku postupka nije pronađena, te se izostankom njezinog neposrednog ispitivanja na glavnoj raspravi nisu mogle otkloniti dvojbe i nelogičnosti iz ranije danog iskaza, to smatra da je optuženika, primjenom načela “in dubio pro reo“, trebalo osloboditi od optužbe.

Nasuprot tome, državni odvjetnik u žalbi smatra da je iskaz oštećenice iz istrage trebalo cijeniti istinitim, jer ga potvrđuju svjedoci A. L. i B. V..

Međutim, državni odvjetnik nije u pravu.

Naime, nije sporno da su optuženik i oštećenica neko vrijeme živjeli zajedno sa optuženikovim roditeljima, jer su, prema romskim običajima, zaključili bračnu zajednicu. Također, nije sporno da su u početku imali dobrovoljne spolne odnose te da je oštećenica u dva navrata, i to dana 8. rujna i 1. listopada 2004. godine, pobjegla iz prihvatne stanice Centra za odgoj djece i omladine u D. kako bi živjela sa optuženikom. Konačno, nije sporno niti da je zajednica između optuženika i oštećenice prestala na inicijativu optuženika, koji je oštećenicu dana 30. studenog 2004. godine odveo na željeznički kolodvor u Z. i o tome obavijestio djelatnike policije, nakon čega je oštećenica ponovno vraćena u Centar za odgoj djece i omladine.

Obranu optuženika koji tvrdi da je skladno živio sa oštećenicom i nije prema njoj primjenjivao silu niti prijetnju, potvrđuju svjedoci H. H. i S. O. koji iskazuju da im se oštećenica nije žalila, a oni su stekli dojam da se radi o zaljubljenom paru. Također, ginekološkim pregledom, osim laceracije himena kao logične posljedice spolnih odnosa, nisu utvrđene nikakve ozljede na tijelu oštećenice.

S druge strane, terećenje oštećenice nije uvjerljivo niti životno prihvatljivo, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Oštećenica tvrdi da ju je optuženik u rujnu mjesecu 2004. godine više puta zaključavao u sobu i tukao šakama po licu kako bi slomio njezin otpor prema spolnom odnosu, kojeg je na silu obavio. Međutim, nezainteresirani svjedok N. S., inače predsjednik Udruge …, iskazuje da je kontaktirao sa oštećenicom dana 25. rujna 2004. godine kojom prilikom mu se ona nije žalila na ponašanje optuženika niti je stekao dojam da se u kući O. sa njom loše postupa. Dapače, oštećenica je izrazila želju da ostane kod optuženika i nije htjela kontaktirati telefonom sa svojom majkom u M.. Iako je oštećenica ipak vraćena u prihvatnu stanicu Centra za odgoj djece i mladeži u D., činjenica je da ona ponovno bježi u kuću optuženika dana 1. listopada 2004. godine, što nije logično ponašanje osobe koja je prethodno, kako tvrdi, tamo bila višekratno silovana. Pri tome, iako je oštećenica na dane 25. rujna i 30. studenog 2004. godine dolazila u kontakt sa djelatnicima policije, ona ne prijavljuje optuženika za učin predmetnog kaznenog djela, već to čini tek dana 19. siječnja 2005. godine, dakle protekom više mjeseci od događaja kada je izvjesno da se njezina zajednica sa optuženikom više neće obnoviti.

Kod takvog stanja stvari, državni odvjetnik pogrešno tumači da svjedoci A. L. i B. V. potvrđuju navode optužbe. Upravo suprotno, iskaz svjedokinje A. L., starateljice oštećenika, uopće nije od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja budući da je svjedokinja samo prepričala sadržaj onog što je čula prilikom ispitivanja oštećenice kod istražnog suca, a to je ionako zapisnički konstatirano. Nikakva druga saznanja ova svjedokinja nema.

S druge strane, točno je da je svjedok B. V., ravnatelj i odgajatelj u Centru za odgoj djece i omladine, uočio modrice na licu oštećenice, međutim, ispitan na glavnoj raspravi iskazuje da nije siguran kada je to primijetio pa ostavlja mogućnost da je to bilo i nakon proteka inkriminiranog vremena tj. dana 19. prosinca 2004. godine kada je oštećenica ponovno pobjegla iz Doma i boravila na nepoznatom mjestu. Time se, dakle, suprotno tvrdnji državnog odvjetnika, ne može govoriti da bi ovaj svjedok decidirano potvrdio iskaz oštećenice, tim više jer svjedoku nije poznato pod kojim okolnostima je oštećenica te ozljede mogla zadobiti.

Konačno, iako državni odvjetnik ocjenjuje da oštećenica nije imala motiva lažno teretiti optuženika, suprotno se može zaključiti iz činjenice da ju je optuženik istjerao iz svoje kuće i o tome obavijestio djelatnike policije pa je povrijeđenost oštećenice takvim činom objektivno mogla pridonijeti njezinoj želji za osvetom.

Slijedom izloženog, dakle, u situaciji kada nema svjedoka koji bi iz neposrednog razgovora sa oštećenicom imali saznanja o učinu predmetnog kaznenog djela niti su verificirani kakvi materijalni tragovi koji bi potvrdili teze optužbe, a iskaz oštećenice, sam po sebi, nije dovoljno uvjerljiv i životno logičan, s pravom zaključuje prvostupanjski sud da je zbog nedostatka pouzdanih dokaza optuženika trebalo osloboditi od optužbe, sukladno čl. 354. toč. 3. ZKP-a.

Budući da državni odvjetnik navodima žalbe nije s uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda niti je ovaj Vrhovni sud, ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, našao povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 14. svibnja 2009. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.