I Kž-690/2016-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković, Melite Božičević-Grbić, Miroslava Šovanja i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. T. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 111 toč. 1 u vezi s čl. 34 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. Z. T. i opt. I. T. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. listopada 2016 godine broj K-71/14, u sjednici održanoj 16. veljače 2017 godine, u prisutnosti branitelja opt. Z. T., M. V., odvjetnika iz Z. i braniteljice opt. I. T., Lj. M.-P., odvjetnice iz Z.,
Legislator headnote
AI generatedI Kž-690/2016-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Po odredbi čl. 54 KZ/11 opt. Z. T. i opt. I. T. u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme koje su proveli u istražnom zatvoru od 8. siječnja 2014. do 5. ožujka 2015 godine.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 690/16-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković, Melite Božičević-Grbić, Miroslava Šovanja i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. T. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 111 toč. 1 u vezi s čl. 34 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. Z. T. i opt. I. T. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. listopada 2016 godine broj K-71/14, u sjednici održanoj 16. veljače 2017 godine, u prisutnosti branitelja opt. Z. T., M. V., odvjetnika iz Z. i braniteljice opt. I. T., Lj. M.-P., odvjetnice iz Z.,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, opt. Z. T. i opt. I. T. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašeni su krivima i to opt. Z. T. zbog tri kaznena djela iz čl. 111 t. 1 u vezi čl. 34 KZ/11 i opt. I. T. zbog jednog kaznenog djela iz čl. 111 t. 1 u vezi čl. 34 KZ/11 činjenično opisana pod t. 1 izreke presude, pa su opt. Z. T. utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za ovo kazneno djelo na štetu M. T. primjenom čl. 48 st. 1 i čl. 49 st. 1 t. 1 KZ/11 u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a na štetu M. H. G. i I. B. primjenom čl. 48 st. 1 i čl. 49 st. 1 t. 1 KZ/11 u trajanju od po tri godine i tri mjeseca, te je po čl. 51 st. 1 i 2 KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, a opt. I. T. za navedeno kazneno djelo uz primjenu čl. 48 st. 1 i čl. 49 st. 1 t. 1 KZ/11 osuđena je na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.
I Kž 690/16-6
Po odredbi čl. 54 KZ/11 opt. Z. T. i opt. I. T. u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme koje su proveli u istražnom zatvoru od 8. siječnja 2014. do 5. ožujka 2015 godine.
Na temelju čl. 453 t. 3 Zakona o kaznenom postupka ("Narodne novine" broj 152/08,76/09, 80/11, 91/11-odluka Ustavnog suda i 143/12, u daljnjem tekstu: ZKP/08) opt. I. T. oslobođena je od optužbe za kaznena djela iz čl. 111 t. 1 u vezi čl. 34 KZ/11 na štetu M. H. G.1 i I. B. činjenično opisanih pod t. 2 izreke prvostupanjske presude.
Na temelju čl. 148 st. 1 ZKP/08 opt. Z. T. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145 st. 2 t. 1 u ukupnom iznosu od 46.639,83 kune, te troškove paušala po čl. 145 st. 2 t. 6 ZKP/08 u iznosu od 1.000,00 kuna.
Na temelju čl. 148 st.1 ZKP/08 opt. I. T. u dijelu u kojem je proglašena krivom dužna je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145 st. 2 t. 1 i 7 ZKP/08 u ukupnom iznosu od 16.649,00 kuna, te troškove paušala po čl. 145 st. 2 t. 6 ZKP/08 u iznosu od 1.000,00 kuna.
Po odredbi čl. 148 st. 3 u vezi čl. 145 st. 2 t. 1 ZKP/08 opt. Z. T. i opt. I. T. dužni su solidarno naknaditi troškove savjetnice žrtve M. T., odvjetnice M. D. L., a njihova visina biti će određena posebnim rješenjem.
U dijelu u kojem je opt. I. T. oslobođena od optužbe na temelju čl. 149 st. 1 u vezi čl. 148 st. 2 ZKP/08 troškovi postupka iz čl. 145 st. 2 t. 7 ZKP/08 u iznosu od 25.250,00 kuna padaju na teret proračunskih sredstava.
Protiv ove presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik, opt. Z. T. osobno i po branitelju M. V. odvjetniku iz Z. i opt. I. T. po braniteljici Lj. M.-P. odvjetnici iz Z.
Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredba kaznenog postupka u odnosu na oslobađajući dio i zbog odluke o kazni u odnosu na osuđujući dio, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, u dijelu presude pod t. 1 preinači odluku o kazni na način da opt. Z. T. i opt. I. T. osudi na strože kazne, a prvostupanjsku presudu u dijelu pod t. 2 ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Opt. Z. T. u žalbi podnesenoj po branitelju žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće, a podredno da prvostupanjsku presudu preinači na način da optuženika oslobodi od optužbe.
U žalbi koju je podnio osobno opt. Z. T. navodi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali i zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da prvostupanjsku presudu preinači u odluci o kazni na način da ga osudi na znatno blažu kaznu.
I Kž 690/16-6
Opt. I. T. u žalbi koju je podnijela po braniteljici, žali se zbog povrede čl. 6 st. 1 i 2 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, povrede prava jednakosti oružja, presumpcije nevinosti u vezi s odredbom čl. 13 Konvencije, povrede prava na djelotvoran pravni lijek, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženicu oslobodi od optužbe.
Opt. I. T. po braniteljici Lj. M.-P. odvjetnici iz Z. podnijela je odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, žalbu državnog odvjetnika odbije kao neosnovanu.
U žalbi koju je podnio po branitelju opt. Z. T. je zatražio obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno pa je sjednici vijeća bio prisutan branitelj optuženika M. V. odvjetnik iz Z., dok je opt. Z. T. koji je po vlastitom zahtjevu doveden iz Kaznionice u G., na sjednici izjavio da ne želi prisustvovati, čemu je udovoljeno pa je ovaj optuženik u pratnji pravosudnih policajaca vraćen u Kaznionicu.
Opt. I. T. u žalbi je zatražila obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno, no sjednici je pristupila njena braniteljica Lj. M.-P. odvjetnica iz Z., dok nije pristupila uredno pozvana optuženica, pa je u skladu s odredbom čl. 475 st. 5 ZKP/08 sjednica održana u njenoj odsutnosti.
Također je sjednica vijeća u skladu s odredbom čl. 475 st. 5 ZKP/08 održana u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika.
U skladu s odredbom čl. 474 st. 1 ZKP/08 spis je dostavljen na razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalbe nisu osnovane.
Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je u dijelu presude u kojem je opt. I. T. oslobođena od optužbe, ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08, s tvrdnjom da taj dio presude sadrži nejasne i u znatnoj mjeri proturječne razloge o odlučnim činjenicama. Naprotiv, prvostupanjski sud je u oslobađajućem dijelu presude za opt. I. T., temeljitom analizom i ocjenom dokaza, svoje zaključke obrazložio jasno i bez proturječja u svim odlučnim činjenicama, o čemu će biti riječi u odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega je žalba državnog odvjetnika u tom dijelu neosnovana.
Nije također osnovana žalba opt. Z. T. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08, s tvrdnjom da su razlozi presude nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te da je ono što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima u proturječju sa zapisnicima o iskazima danim u postupku, jer je utvrđeno da je prvostupanjski sud dao vrlo jasne zaključke o utvrđenim odlučnim činjenicama bez ikakva proturječja, a također obrazloženje presude sadrži citirane iskaze svjedoka i optuženika koji su u potpunom suglasju sa sadržajem zapisnika koji se nalaze u spisu. Tu je potrebno istaknuti da ovu žalbenu osnovu optuženik posebno ne obrazlaže, već ju veže za razloge žalbene osnove
I Kž 690/16-6
pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je ovaj dio također ispitivan po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 ZKP/08, pri čemu je utvrđeno da nije ostvarena ni jedna bitna povreda na koju se pazi po službenoj dužnosti.
Nadalje, nije osnovana žalba opt. I. T. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 2 ZKP/08, s tvrdnjom da je pismo koje je ova optuženica poslala svojoj kćeri ovdje oštećenici nezakoniti dokaz. Kako je sadržaj žalbe u ovom dijelu identičan razlozima žalbe koju je optuženica podnijela protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 1. srpnja 2016 godine br. K-71/14 kojim je odbijen prijedlog za izdvajanje pisma na listu 74 spisa, a žalba optuženice odbijena je kao neosnovana rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 8. rujna 2016 godine br. I Kž-472/16, to se radi nepotrebnog ponavljanja, žaliteljica upućuje na obrazloženje navedenog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
Također nije osnovana žalba opt. I. T. s navodom da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 1 ZKP/08, jer objava presude nije obavljena u prisutnosti svih članova vijeća. Naime, po odredbi čl. 456 st. 1 i 2 ZKP/08 presudu objavljuje predsjednik vijeća u prisutnosti stranaka, njihovih zakonskih zastupnika, opunomoćenika i branitelja javnim čitanjem izreke presude, što je utvrđeno uvidom u zapisnik o objavi presude od 14. listopada 2016 godine na listu 872 spisa. Prema tome, po ovoj zakonskoj odredbi nije predviđeno kao nužno da objavi presude budu prisutni svi (što je ovdje slučaj s izostankom jednog člana vijeća na objavi presude) ili svi ostali članovi vijeća s izuzetkom predsjednika vijeća koji presudu mora objaviti. Međutim, prethodno u izricanju presude sudjelovali su svi članovi vijeća, sud je bio propisno sastavljen i svi članovi vijeća sudjelovali su na raspravi, što je utvrđeno uvidom u zapisnik od 11. listopada 2016 godine (list 852 do 858 spisa) i zapisnik o vijećanju i glasovanju (list 858 spisa), što je u potpunom suglasju s odredbom čl. 448 st. 1 ZKP/08, zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 1 ZKP/08, kako se to neosnovano ističe u ovoj žalbi.
Nisu u pravu žalitelji kada u žalbama navode da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, s tim da se iz ove žalbene osnove na osuđujući dio presude žale opt. Z. T. u obje žalbe i opt. I. T., a na oslobađajući dio presude državni odvjetnik. Opt. Z. T. i opt. I. T. u žalbama daju svoju ocjenu o nevjerodostojnosti iskaza svjedoka, nalazeći nedosljednosti u njihovom iskazivanju, što bi po njihovom stavu bio razlog za oslobađajuću presudu. Međutim, od šest ispitanih svjedoka, pet svjedoka su sudionici događaja, a njihovi iskazi u bitnom dijelu su suglasni i čak štoviše potkrijepljeni ne samo materijalnim dokazima nego i nedvojbeno utvrđenim činjenicama, što je prvostupanjski sud vrlo detaljno analizirao i na taj način i cijenio vjerodostojnost iskazivanja svjedoka. Naime, nije sporno da su opt. Z. T. i opt. I. T. došli u večernjim satima svojim automobilom u Z. iz prilično udaljenog mjesta K., te da su u vozilu imali plastični kanistar s benzinom, zatim da su otišli do radnog mjesta svoje kćeri, nakon čega su otišli u dvorište obiteljske kuće obitelji H. G. gdje stanuje kao podstanar njihova kći M. T. Suglasnim iskazima svjedoka M. H. G.2 , M. H. G. i I. B., utvrđeno je da su M. H. G.1 i I. B. otišli automobilom po M. T. (prihvatila zakonsku blagodat i kao kći optuženika nije željela svjedočiti), koja ih je u strahu zvala u pomoć, nakon što je saznala da njeni roditelji čekaju u automobilu ispred restorana u kojem je radila. Da je bio opravdan njen strah od ponašanja roditelja, proizlazi ne samo iz iskaza M. H. G.2 koja navodi da ju je prethodnog dana nazvala na telefon opt. I. T. i pritom između ostalog rekla da će doći u Zagreb i unakaziti svoju kćer, pa će se oni brinuti za nju, već i iz pisma kojeg je poslala M. T. koja ga nije htjela pročitati, već je M. H. G.2 to pismo nakon događaja predala na policiju.
I Kž 690/16-6
Konačno, da je M. H. G.2 shvatila svu ozbiljnost situacije proizlazi i iz činjenice da je zamolila brata i supruga da odu zajedno po M. T., što su oni i učinili i dovezli je do kuće, a nesporno je da su ih u dvorištu iza stepenica čekali opt. Z. T. i opt. I. T. Iz suglasnih iskaza svih svjedoka sudionika događaja proizlazi da je opt. I. T. odmah vičući fizički napala svoju kćer udarajući je rukama po glavi i tijelu, te je srušila na pod, a za to vrijeme opt. Z. T. u više navrata polio je benzinom M. T., zatim M. H. G.1 i nakon toga i I. B. koji je došao nešto kasnije u dvorište nakon što je zatvorio vrata automobila.
Svi ovi svjedoci iskazuju da je opt. Z. T. držeći u ruci upaljač, „škljocao“ njime govoreći da će ih zapaliti. Iskazi svjedoka potvrđeni su provedenim kemijsko fizikalnim vještačenjem kojim je utvrđeno da su tragovi benzina pronađeni na odjeći M. T., M. H. G.1 , I. B., pa i na trapericama opt. I. T., a i opt. Z. T. ne osporava da je u ruci držao upaljač koji je po dolasku policije oduzet i vještačen. Nedvojbeno je da je benzin lako zapaljiva tekućina, a vještačenjem je utvrđeno da je upaljač bio ispravan, pa nema dvojbe da je optuženik nakon što je polio benzinom sve prisutne na dvorištu, „škljocanjem“ upaljačem nastojao ostvariti ono čime se prijetio. Stoga je neosnovan prigovor u žalbi optuženika kako je po vještaku utvrđeno da je upaljač bio ispravan, zbog čega je, da je htio ostvariti svoju namjeru optuženik lako mogao zapaliti oštećenike. Naime, okolnosti zbog kojih optuženik nije uspio upaliti upaljač, pa niti proizvesti iskru koja je mogla zapaliti prisutne po vještaku mogle su biti različite, primjerice od vremenskih uvjeta, nervoze samog optuženika, do udaljenosti optuženika i oštećenika, što nije ni u kakvoj vezi s namjerom optuženika. Stoga nema dvojbe da je opt. Z. T. obavio sve radnje u namjeri da paljenjem benzina kojim ih je prethodno polio, usmrti oštećenike, što im je konačno pritom i govorio ne krijući ni najmanje svoju namjeru.
Nedvojbeno je supočiniteljstvo opt. Z. T. i opt. I. T. u namjeri okrutnog ubojstva kćeri M. T., kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja, pa je neovisno o činjenici da opt. I. T. nije polila benzinom oštećenicu i nastojala upaliti vatru na upaljaču, što je učinio opt. Z. T., optuženica imala vlast nad djelom. Ona je zajedno s optuženikom odlučila da krenu na put u Z., te da uzmu plastični kanistar s pet litara benzina kojim će zapaliti kćer i na taj način joj se osvetiti, smatrajući da nije dovoljno dobra prema njima kao roditeljima, što je i verbalizirala u telefonskom razgovoru s M. H. G.2 i pišući pismo u kojem iskazuje žaljenje da ju nije ubila „dok još nije znala za se“. Konačno, optuženica je krenula dalje za M. T. kada je ova uspjela pobjeći na kat tražeći pomoć od M. H. G.3 koja se nalazila u svojoj sobi na katu i koja svjedoči da je opt. I. T. kada ju je sustigla udarala kćer po tijelu i glavi, čupala za kosu i vikala „slomit ću ti kosti, svu ću te potrgati, zapalit ćemo te“, a opt. Z. T. držao je otvoreni kanistar u nagnutom položaju i govorio „zapalit ćemo te“. Konačno, da je prvotna namjera oba optuženika bila isključivo usredotočena na kćer proizlazi i iz činjenice da su došavši u Z. najprije otišli do restorana brze hrane u kojem je radila i tu čekali, da bi nakon toga otišli do kuće u kojoj je stanovala, nedvojbeno je da je postojao zajednički plan o njenom ubojstvu, nakon čega se odvijao opisni događaj.
Stoga nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje sa stajalištem da nije dokazano da bi opt. I. T. svojim činom ostvarila obilježja kaznenog djela okrutnog ubojstva u pokušaju na štetu M. H. G.1 i I. B. Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je optuženica bila isključivo usredotočena na kćer, što je bio njen jedini motiv dolaska u Z., te da je u pokušaju da je ubije paljenjem donesenim benzinom, odmah ju je krenula tući istovremeno kada ju je opt. Z. T. polio benzinom, a zatim krenula za njom kako bi ostvarila svoju namjeru. Za
I Kž 690/16-6
vrijeme dok se na dvorištu obračunavala sa svojom kćeri, kod optuženika se formirala namjera da ubije i M. H. G.1 i I. B. smatrajući i njih krivcima za, po njemu nedostojno ponašanje njihove kćeri i kako bi ih onemogućio da ga spriječe u njihovoj namjeri ubojstva M. T. Za to vrijeme opt. I. T. po iskazima svih ispitanih svjedoka kao sudionika događaja nije uopće obraćala pažnju na M. H. G.1 i I. B., budući da je nastojala ostvariti svoju namjeru tukući i onemogućavajući kćer da pobjegne i na taj način izbjegne paljenje benzina kojim je prethodno bila polivena. Stoga je opravdano prvostupanjski sud na temelju čl. 453 t. 3 ZKP/08 oslobodio opt. I. T. za kazneno djelo iz čl. 111 t. 1 u vezi čl. 34 KZ/11 u odnosu na oštećenike M. H. G.1 i I. B., zbog čega žalba državnog odvjetnika u tom dijelu nije osnovana.
Nije također u pravu opt. Z. T. kada u žalbi navodi da je kazneno djelo pogrešno označeno kao kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju, već da bi se moglo eventualno raditi o kaznenom djelu dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom. Naprotiv, osnovano je prvostupanjski sud zaključio da su optuženici svojim činom ostvarili obilježja kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju. To iz razloga što je njihova namjera bila prouzrokovati patnju i bol paljenjem žrtava, što je sasvim sigurno nastojanje da se žrtva ubije na okrutan način, a u čemu su spriječeni dolaskom policije, pa se u činu opt. Z. T. stječu sva bitna obilježja tri kaznena djela, a u činu opt. I. T. jednog kaznenog djela iz čl. 111 t. 1 u vezi čl. 34 KZ/11.
Na žalbe državnog odvjetnika, opt. Z. T. i opt. I. T. u odnosu na odluku o kazni
Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da su izrečene kazne preblage, a niti su u pravu optuženici koji u žalbama ističu da su kazne prestrogo odmjerene. Naime, pored njihove dosadašnje neosuđivanosti, urednog načina života i činjenice da su djela ostala u pokušaju, valja imati u vidu nalaz i mišljenje vještakinje psihijatra, koja je zaključila da je tempore criminis opt. Z. T. zbog stanja povišene afektivne tenzije bio smanjeno, no ne i bitno smanjeno ubrojiv, dok je opt. I. T. zbog poremećaja strukture osobnosti koja se ogleda u izrazitom narcističkom ponašanju prema obitelji uz snažni porast afektivne tenzije tempore criminis bila bitno smanjeno ubrojiva. Valjano je pritom prvostupanjski sud ocijenio otegotnom činjenicu da je oštećenica na koju je prvotno bila fokusirana sva pažnja oko izvedbe teškog ubojstva, kći optuženika i to samo iz razloga što nije po njihovom mišljenju (prvenstveno opt. I. T.) ostvarila njihova nerealna očekivanja, a što su smatrali svojevrsnom izdajom djeteta spram roditelja koji su se po njihovom pogrešnom i sebičnom stavu, za nju žrtvovali. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocjenjujući olakotne okolnosti zaključio da je potrebno kod izricanja kazni primijeniti odredbe o ublažavanju kazne iz čl. 48 st. 1 i čl. 49 st. 1 t. 1 KZ/11 i opt. Z. T. utvrditi pojedinačne kazne zatvora, a opt. I. T. osuditi na kaznu zatvora ispod zapriječenog minimuma za ovo kazneno djelo, a njihova visina odmjerena je pravilno u skladu sa svim navedenim okolnostima. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, stajališta da se u odnosu na opt. Z. T. kako pojedinačno tako i jedinstvenom izrečenom kaznom zatvora u trajanju od šest godina, a u odnosu na opt. I. T. izrečenom kaznom zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, mogu ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.
Kako je u žalbi opt. I. T. samo istaknuto da se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, no razlozi žalbe ne sadrže i obrazloženje ove žalbene osnove, to prvostupanjska presuda u tom dijelu nije ni razmatrana.
I Kž 690/16-6
Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po odredbi čl. 486 st. 1 ZKP/08 presuđeno kao u izreci.
U Zagrebu 16. veljače 2017 godine
Zapisničarka:
Predsjednik vijeća:
Maja Ivanović Stilinović, v. r.
Ranko Marijan, v. r.