Rev-2813/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2813/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K.Š. iz Z., … , koju zastupa punomoćnik R.Č., odvjetnik iz Z., protiv tuženika B.Š. iz Z., …. , koga zastupa punomoćnik M.P., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja i diobe bračne tečevine, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 25. svibnja 1993. br. Gž-2625/1993, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 2. studenog 1992. br. P- 7078/80, u sjednici održanoj dana 27. listopada 1993.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:

"Utvrđuje se da su ulična zgrada u Z., …. sagrađena na k.č. br. 4903/6, upisana u z.k.ul. br. 4017 k.o. V.N., dvorišna zgrada, te garaža u dvorištu i ostava, bračna tečevina Š.K. i Š.B., svakoga u 1/2 dijela, pa je tuženik Š.B. dužan priznati tužiteljici suvlasništvo nekretnina u 1/2 dijela.

Suvlasnička zajednica nekretnina dijeli se na način da tužiteljici Š.K. pripadne dvorišni stambeni objekt, garaža - radionica i voćnjak, te 1/2 idealnog dijela dvorišta, a tuženiku Š.B. ulični stambeni objekt i spremište uz ulicu, te 1/2 idealnog dijela dvorišta, te se nalaže tuženiku da plati tužiteljici 620.865.- HRD s kamatama po čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od dana 2. XI. 1992. do isplate, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tužiteljice za kamate na iznos od 620.865.- HRD za razdoblje od 9. III. 1992. do 1.

XI. 1992. g.

Tuženik Š.B. dužan je platiti tužiteljici Š.K. parnični trošak u iznosu od 68.206 HRD, u roku 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u izreci pod I., II. i IV. tj. u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu.

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog svih revizijskih razloga (čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koji je objavljen u "Narodnim novinama" br. 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP), te predlaže da se presude nižeg stupnja ukinu i predmet vrati sudu na ponovno suđenje, podredno da se presude nižeg stupnja preinače i tužbeni zahtjev odbije iznad 1/3 dijela i upute stranke na pravednu diobu suvlasništva a tuženiku dosudi trošak.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ne može se ispitati budući da se u reviziji ne navode razlozi za bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Nesporno je između stranaka, da su stranke najprije živjele u vanbračnoj zajednici nakon što je tuženik došao sa odsluženja vojnog roka tj. u 1961. godini, da je brak između stranaka zaključen dana 14.

VII. 1962. i da je razveden pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda od 16. V. 1979., te da stranke u tom braku imaju dvoje djece.

Nadalje nije sporno, da je imovina opisana u izreci presude suda prvog stupnja zajednička imovina stranaka stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice.

Tuženik priznaje tužiteljici suvlasnički udjel na toj imovini od 1/3 dijela smatrajući da je njegov doprinos veći jer je kupio zemljište i od roditelja dobio građevinski materijal za gradnju uličnog stambenog objekta.

Utvrđeno je, da su stranke na početku zajedničkog života nakon što je tuženik kupio gradilište i upisao ga u suvlasništvo na obje stranke svakoj u 1/2 dijela, zajednički gradile uličnu stambenu zgradu a kasnije dvorišnu zgradu i ostale objekte, da su bile u radnom odnosu, da je tužiteljica jedno vrijeme imala veću zaradu od tuženika, te da je više radila u domaćinstvu u kojem je živio i otac tuženika, te oko djece.

Na tako utvrđeno činjenično stanje sudovi nižeg stupnja pravilno su primijenili odredbu čl. 287. Zakona o braku i porodičnim odnosima (pročišćeni tekst objavljen u "Narodnim novinama" br. 51/89, te izmjene u br. 59/90) kada su zaključili, da je doprinos stranaka u sticanju zajedničke imovine jednak i da im stoga pripada pravo suvlasništva svakoj u 1/2 dijela na toj imovini.

Neosnovano se prigovara u reviziji da bi udio tuženika trebao biti veći zbog vrijednosti zemljišta i građevinskog materijala ako se ima u vidu da je zemljište kupljeno prema samom iskazu tuženika na kredit koji je otplaćen za vrijeme trajanja zajednice između stranaka, te da je i otac tuženika živio u domaćinstvu stranaka i na taj način je tužiteljica vodila brigu i oko njega.

Sudovi nižeg stupnja primjenom odredbe čl. 286. Zakona o braku i porodičnim odnosima pravilno su izvršili razvrgnuće suvlasničke zajednice između stranaka prema faktičnom uživanju i stvarnoj vrijednosti zajedničkih nekretnina tako da je tuženik obvezan da tužiteljici isplati razliku u vrijednosti u novčanom iznosu s obzirom da je dobio vrijedni dio imovine odnosno stambenu zgradu do ulice a tužiteljica dvorišni stambeni objekt.

Navodi revizije u kojima se pobija pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred sudom prvog stupnja ne mogu se uzeti u razmatranje budući da se revizija zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Iz navedenih razloga, a kako nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Odbijen je i prigovor glede odluke o parničnom trošku jer je odluka donesena u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 27. listopada 1993.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.