Court confirms lower court judgment on debt repayment despite material law misapplication finding.
Legislator summary
AI generatedThe appellate court dismissed both parties' appeals and confirmed the first-instance judgment ordering the defendant to repay the plaintiff. While the defendant argued the court erred by applying unjust enrichment instead of contract law, the court found the factual findings correct. The court ruled that even if the legal characterization were corrected, the outcome would remain identical, thus upholding the original decision.
Legislator headnote
AI generatedčl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a; čl. 368. st. 2. ZPP-a: A judgment is confirmed when the first-instance court correctly established facts, even if it misapplied the specific legal institution, provided the correct application would yield the same result.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola
Poslovni broj Gž-679/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Melihe Bahtijarević-Pekić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz Z., OIB:..., zastupan po D. L., odvjetniku iz Z., protiv tuženika A. Č. iz Z., OIB:..., zastupan po punomoćniku H. V., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj 6 P-2686/2015-29 od 7. veljače 2018., u sjednici vijeća od 19.studenog 2018.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalba tužitelja i tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj 6 P-2686/2015-29 od 7. veljače 2018.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da plati tužitelju 38.210,77 eura u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju HNB-a na dan plaćanja, sa zateznim kamatama tekućim od 2. prosinca 2007. pa do isplate. Odlučeno je i o parničnom trošku stranaka a sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 8.801,01 eura u kunskoj protuvrijednosti tužbeni zahtjev je odbijen.
Protiv navedene prvostupanjske presude pravovremene žalbe podnijele su obje parnične stranke.
Tužitelj podnosi žalbu protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude i odluke o troškovima postupka zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi ističe koje uplate tuženika nisu sporne te osporava zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik na ime duga isplatio majci tužitelja 54.000,00 kuna te uplatu uz priznat iznos od 10.000,00 kuna i daljnjih 10.000,00 kuna koji je navodno isplaćen ocu tužitelja. Naime, iznos od 10.000,00 kuna čiji primitak je svojim podneskom potvrdio i otac tužitelja je iznos koji je tužitelj priznao tuženiku prilikom utuženja kao što je uostalom priznao i dodatni iznos od 20.000,000 kuna za koji nije izdana potvrda. Majka tužitelja osporila je primitak iznosa od 54.000,00 kuna za što nije imala nikakvog motiva, s obzirom da je i tužitelj i članovi obitelji priznali tuženiku i one iznose za koje tuženik nije imao nikakav dokaz. Slijedom navedenoga predlaže se da se prvostupanjska presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, odnosno ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.
Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio pravovremenu žalbu iz svih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2.toč.
11. ZPP-a jer u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama a oni koji su navedeni su proturječni tako da se presuda ne može ispitati. Nadalje ističe da nije točno da je u postupku stavljen građanskopravni prigovor prebijanja već je stavljen procesnopravni prigovor radi prijeboja jer tako proizlazi iz navoda tuženikovog odgovora na tužbu. Takvom odlukom povodom prigovora radi prebijanja počinjena je i bitna povreda postupka jer nisu dani nikakvi razlozi o tom prigovoru. Nadalje, neosnovan je zaključak prvostupanjskog suda da je postojao dug tužitelja prema tuženiku u iznosu od 78.000,00 eura te da je nevraćanjem predmetnog duga došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika jer se radilo o poslovnom odnosu između stranaka na ime gradnje apartmana te nikakve isplate iznosa od 78.000,00 eura od strane tužitelja tuženiku nije bilo.
Prvostupanjski sud je propustio dovesti u vezu iskaze stranaka i sadržaj ugovora o ortakluku sa sadržajem potvrde od 23. listopada 2007. čime je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Nadalje nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da je 20.000,00 eura tuženik predao tužitelju 8.11.2008. kad je u potvrdi naznačen datum od 7.11.2007. Tuženik je u svom iskazu i odgovoru na tužbu izjavio da je dana 7.11.2007. izvršio i uplatu iznosa od 20.000,00 eura što je potvrđeno i potvrdom tužitelja. Stoga se postavlja pitanje da li se u ovom slučaju radi o isplati dva iznosa od 20.000,00 eura – jednog na dan kada je napisana potvrda a drugog datuma koji navodi tužitelj.
Prvostupanjski sud nije dao nikakvo obrazloženje o umanjenju duga tuženika zbog plaćanja priključka struje na objektu u Smokvici u iznosu od 23.500,00 kuna koje plaćanje priključka potvrđuje i tužitelj u svom iskazu. Također prvostupanjski sud nije obrazložio da li je došlo do umanjenja duga tuženika prenošenjem poslovnog udjela trgovačkog društva R. A. d.o.o. na majku tužitelja, a u koje trgovačko društvo je tuženik uložio 80.500,00 kuna za koji iznos je sporazumno sa tužiteljem dogovorio umanjenje duga. Također je pogrešno naloženo tuženiku da tužitelju dug isplati u kunskoj protuvrijednosti s obzirom na pravila stjecanja bez osnove na koje se prvostupanjski sud poziva te je stjecatelj dužan vratiti ono što je primio a ako je primio eure onda je iste dužan i vratiti.
Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači te odbije tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Sa žalbama stranaka postupljeno je po čl. 359. Zakona o parničnom postupku.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
Žalbe stranaka nisu osnovane.
U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o ortakluku za gradnju apartmana te je navedeni poslovni odnos završio sastavljanjem izjave ovjerene kod javnog bilježnika Jožice Matko Ruždjak pod poslovnim brojem Ov-14864/07 od 23.10.2007. prema kojem je tuženik priznao da je u sklopu poslovne suradnje primio od tužitelja 78.000,00 eura koje mu je dužan vratiti i to odmah nakon što proda i primi kupoprodajnu cijenu za nekretninu navedenu u toj izjavi a najkasnije do 1. prosinca 2007. na način da će 75.000,00 eura predati tužitelju a 3.000,00 eura njegovoj majci M. S.. Nije sporno da je tuženik vratio tužitelju na ime predmetnog duga 20.000,00 eura, 50.000,00 kuna (6.863,61 euro 28.01.2008.), 20.000,00 kuna (2.746,56 eura 28.02.2008.) i 10.000,00 kuna. Sporno je bilo da li je pored tih iznosa tuženik vratio i 10.000,00 kuna 27.05.2008. i 54.000,00 kuna koje iznose tuženik tvrdi da je platio ocu odnosno majci tužitelja.
Prvostupanjski sud je utvrdio da je i navedene iznose tuženik vratio tužitelju te su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tužitelja kojim osporava prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik tužitelju vratio 10.000,00 kuna u dva navrata, jedanput tužitelju kao što tužitelj i priznaje, 30.03.2008. a drugi puta oca tužitelja 27.05.2008. o čemu postoji i potvrda na listu 10 spisa na kojoj stoji potpis oca tužitelja što je i otac tužitelja priznao u svom iskazu. Slijedom navedenoga neosnovano tužitelj u žalbi osporava navedenu uplatu pošto je istu priznao i sam otac tužitelja.
Nadalje je neosnovano osporavanje tužitelja da je njegova majka primila na ime povrata duga 54.000,00 kuna s obzirom da na listu 9 spisa postoji nesporni potpis majke tužitelja pokraj iznosa od 54.000,00 kuna, uz navođenje“ Zagreb, siječanj“ iz čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se radi o siječnju 2008. s obzirom da se navedeni iznos nalazi nakon potvrde za 20.000,00 eura od 7.11.2007. Naime, iako tužitelj osoprava da bi njegova majka primila navedeni iznos, ista saslušana kao svjedok nije dala prihvatljivo obrazloženje iz kojeg razloga bi tuženik bio u posjedu isprave sa njezinim potpisom sve da je i sam tuženik dopisao na potvrdu iznos koji ne odgovara činjenicama tako da i ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da se radilo o isplati iznosa od 54.000,00 kuna majci tužitelja.
Tužitelj u žalbi ističe da iznos od 10.000,00 kuna koji je potvrdio otac tužitelja predstavlja iznos koji je tužitelj priznao tuženiku prilikom utuženja, međutim taj žalbeni navod nije točan s obzirom da je tužitelj kao datum plaćanja 10.000,00 kuna naveo 30.03.2008. dok je otac tužitelja potpisao potvrdu gdje je naveden datum vraćanja 10.000,00 kuna 27.05.2008., iz čega proizlazi da se radilo o plaćanju iznosa od 10.000,00 kuna u dva navrata.
Tuženik podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i to čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, međutim prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti navedenu bitnu povredu, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati, a niti je počinio neku bitnu povredu na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – dalje ZPP).
Nadalje, tuženik ističe da je istakao procesnopravni prigovor radi prijeboja o kojem prvostupanjski sud nije odlučio. Prvostupanjski sud je naveo da se radi o građanskopravnom prigovoru prijeboja uslijed kojeg bi tražbina tužitelja za visinu potraživanja tuženika prestala, a da se ne radi o prigovoru radi prebijanja jer takav zahtjev nije postavljen. I ovaj sud drugog stupnja smatra da se radi o procesnopravnom prigovoru radi prebijanja, jer je tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je tužitelju 18.03.2007. na njegov zahtjev pozajmio iznos od 20.550,12 euro + PDV za izgradnju objekta u Smokvici a koji mu iznos tužitelj nikada nije vratio pa tuženik stavlja prigovor radi prijeboja njegovog potraživanja po osnovu navedene pozajmice s tužiteljevim potraživanjem. Dakle, neosnovano žalitelj u žalbi navodi da je istakao prigovor radi prebijanja za priključak struje te građevinske radove i slično, već je stavio prigovor radi prebijanja isključivo vezano uz navodnu pozajmicu tuženika tužitelju od 20.550,12 eura koju pozajmicu u prvostupanjskom postupku tuženik ničime nije dokazao, a uostalom radilo se i o navodnoj pozajmici nastaloj prije izjave od 23. listopada 2007. kojom su stranke definirale dug tuženika prema tužitelju temeljem poslovne suradnje. Iz navedenog razloga neosnovano je pozivanje tuženika na prigovor radi prebijanja jer osim što isti nije stavljen u formi kakva je predviđena za postavljanje procesnopravnog prigovora radi prijeboja, svoje potraživanje tuženik ničime nije dokazao. Tuženik nadalje u žalbi osporava da bi primio od tužitelja 78.000,00 eura, već da se radilo o iznosu koji je nastao u svezi sa poslovnom suradnjom stranaka iz ugovora o ortakluku, međutim navedene žalbene navode, a koje je tuženik isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, prvostupanjski sud nije smatrao relevantnim a ne smatra ih niti ovaj sud kod činjenice da su stranke svoje poslovne odnose razriješile sastavljanjem izjave od 23. listopada 2007. prema kojoj je tuženik bio dužan tužitelju vratiti 78.000,00 eura. Navedena izjava ima pravnu snagu, nije utvrđena ništavom niti poništena ili na drugi način izgubila svoju djelotvornost, pa prema tome obvezuje tuženika neovisno o razlogu i osnovi nastanka te izjave.
Nadalje žalitelj osporava da bi plaćanje iznos od 20.000,00 eura bilo 08.11.2008. navodeći da se radilo o datumu iz potvrde 07.11.2007. Međutim, da se radilo o 08.11.2008. utvrđeno je iskazom tužitelja kao stranke a što prihvaća i ovaj sud.
Također su irelevantni žalbeni navodi tuženika o tome da je povrat duga djelom izvršio i prijenosom svog poslovnog udjela na majku tužitelja M. S. na trgovačkom društvu R. a. d.o.o. u koje je uložio 80.500,00 kuna te da je to učinjeno sporazumno sa tužiteljem jer tako nešto tužitelj nije potvrdio a tuženik navedeno nije dokazao. Majka tužitelja saslušana kao svjedok potvrdila je prijenos na sebe navedenog udjela u tom trgovačkom društvu, međutim da se radilo o firmi koja je gotovo bila ugašena, da se govorilo o iznosu od jedne kune, te da su se stranke "natezale" oko te firme. Slijedom navedenog je neosnovan i žalbeni navod da bi prijenosom navedenog udjela u trgovačkom društvu došlo do umanjenja duga tuženika jer tuženik ničim nije dokazao vrijednost tog poslovnog udjela a niti je navedeno bilo sukladno dogovoru stranaka iz izjave a niti je potvrđeno da bi se tužitelj suglasio da na taj način tuženik vrati dug koji je preuzeo predmetnom izjavom.
Također je neosnovan žalbeni navod da je sud pogrešno naložio tuženiku da tužitelju plati kunsku protuvrijednost eura s obzirom da se prvostupanjski sud pozvao na stjecanje bez osnove.
Osnovano je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu eura u kunskoj protuvrijednosti jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22 st.3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) kojom je propisano da ako obveza protivno zakonu glasi na isplatu strane valute, njezino se ispunjenje može tražiti samo u valuti Republike Hrvatske.
Osnovan je žalbeni navod tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odnos stranaka prosudio kroz institut stjecanja bez osnove, jer je postojala osnova za potraživanje tužitelja prema tuženiku iz njihovog poslovnog odnosa, ugovora o ortakluku, iz koje je proizašlo potraživanje tužitelja prema tuženiku definirano izjavom od 23. listopada 2007., dakle ne radi se o vanugovornom nego ugovornom odnosu stranaka temeljem kojeg je tuženik bio dužan tužitelju platiti 78.000,00 eura.
Međutim, navedeno nije imalo utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude, koja je pravilna i zakonita, te bi i pravilnom primjenom materijalnog prava, onog iz čl. 9. Zakona o obveznim odnosima, odluka bila ista.
Dakle, kako je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, to je prvostupanjska presuda potvrđena temeljem čl. 368. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
U Puli-Pola, 19. studenog 2018.
Predsjednica vijeća
Meliha Bahtijarević-Pekić , v.r.