Rev-895/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 895/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. K. iz M. B., koju zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u S. I. Z., protiv tuženice Općine Marija Bistrica, koju zastupa punomoćnica M.-Đ. P., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zlataru (sada Županijski sud u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru) poslovni broj Gž-124/10 od 17. veljače 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Donjoj Stubici poslovni broj P-63/09- 29 od 10. lipnja 2009., u sjednici održanoj 19. siječnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Tuženici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom preinačena je prvostupanjska presuda te je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati 173.675,98 kn s pripadajućom zateznom kamatom počevši od 27. travnja 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška. Ujedno je tužiteljici naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 2.165,50 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz svih „materijalnih razloga“ propisanih čl. 382. Zakona o parničnom postupku, time da iz sadržaja revizije proizlazi da istu podnosi na temelju čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da se pobijana presuda preinači te prihvati tužbeni zahtjev.

U odgovoru na reviziju tuženica predlaže istu odbaciti kao neobrazloženu, uz naknadu troška podnesenog odgovora.

Revizija nije osnovana.

Obzirom da vrijednost predmeta spora (173.675.98 kn) prelazi iznos od 100.000,00 kn, u ovom predmetu dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - ispr. - dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje u smislu čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11). Stoga ovaj sud nije razmatrao tzv. izvanrednu reviziju tužiteljice podnesenu u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 382. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Stoga, dakle, u situaciji kada je revizija izjavljena iz razloga zbog kojeg je dopuštena ali koji nije obrazložen (što je ovdje slučaj), nema mjesta odbacivanju revizije u smislu čl. 386. ZPP-a, kako se to neutemeljeno sugerira u odgovoru na reviziju.

U postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog nemogućnosti otkupa stana.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je, a što među strankama niti nije sporno:

- da je pravni prednik tužiteljice N. D. (otac) dobio kao nositelj stanarskog prava na korištenje stan u zgradi u M. B., ..., ulaz 2, I kat, sagrađenoj na čkbr. 18//1 k.o. M. B., površine 489,98 m[2] , na temelju rješenja Općine Donja Stubica broj: 02/2-3-2892/1-69 od 12. veljače 1970. i ugovora o korištenju stana od Uprave za gospodarenje stambenim zgradama

D. S. 17. ožujka 1970.,

- da je S. D. (supruga N. D. i majka tužiteljice - čija je zakonska nasljednica tužiteljica) zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana 13. lipnja 1997. na temelju čl. 24 . Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96 i dr. - dalje: Zakon o naknadi) sa Fondom u stambenom gospodarstvu Općine Donja Stubica, ali taj ugovor nije realiziran - naime, do kupoprodaje nije došlo jer Državno pravobraniteljstvo nije dalo suglasnost na ugovor zbog postojanja pravnih zapreka, odnosno jer su vlasnici nekretnine ishodili privremenu mjeru zabrane otuđenja i raspolaganja nekretninom,

- da je upis nekretnine, na kojoj je izgrađena zgrada, u kojoj se nalazi predmetni stan, kao općenarodne imovine, izvršen na temelju prijepisa rješenja o nacionalizaciji Narodnog odbora kotara Donja Stubica od 14. travnja 1953., na kojem je bilo potvrđeno od tajnika Narodnog odbora kotara Donja Stubica da je prijepis istovjetan s izvornikom, ali se radilo o krivotvorenoj ispravi jer je u to rješenje unesena i č.k.br. 18/1 koja nije navedena u izvorniku (a temeljem kojeg prijepisa je izvršen otpis navedene nekretnine i nacionalizacija iste), uslijed čega je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Donjoj Stubici, poslovni broj P-160/08 od 10. ožujka 1999. određeno brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju tog rješenja i uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo do provedbe toga upisa tako da su kao vlasnici upisane osobe kako je to bilo prije nacionalizacije te nekretnine, slobodnog od osoba i stvari vlasnicima, a pravomoćnom presudom istog suda posl. broj P-264/98 od 7. siječnja 2002. pravnom predniku tužiteljice S. D. naloženo je iseljenje iz predmetnog stana i predaja istoga vlasnicima (tamošnjim tužiteljima).

Prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženica dužna tužiteljici naknaditi svekoliku štetu koju je pretrpjela jer njezina majka zbog rečenog falsifikata pravnog prednika tuženice (bivše Općine Donja Stubica) nije mogla otkupiti stan na kojem je imala stanarsko pravo, slijedom čega tužiteljica taj stan nakon majčine smrti nije mogla naslijediti. Zbog toga je, pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev (za iznos od 173.675,98 kn spp.).

Nasuprot tome, drugostupanjski sud ocjenjuje tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim i preinačuje prvostupanjsku presudu (čl. 373. toč. 3. ZPP-a).

Ispitujući po službenoj dužnosti pravilnost primjene materijalnog prava, ovaj sud nalazi pravilnim stajalište drugostupanjskog suda.

Prije svega, ispravno drugostupanjski sud drži pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da su pravni prednik tužiteljice S. D. i Fond u stambenom gospodarstvu D. S. sklopili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana - budući da nadležno tijelo nije dalo suglasnost na ugovor o prodaji (čl. 29. ZOO-a), odnosno u ovom slučaju nadležni javni pravobranitelj (čl. 21. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 4/94, 44/94, 47/94, 58/95 i 11/97 - dalje: ZPS), slijedom čega taj ugovor ne proizvodi pravne učinke i ima se smatrati da nije ni sklopljen. Nadalje, pravilno je (za razliku od prvostupanjskog suda) pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da prednik tužiteljice nije bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu.

Naime, odredbom čl. 14. Zakona o stambenim odnosima („Sl. list SFRJ“, broj 11/66, 32/96) koji je važio u vrijeme donošenja rješenja i ugovora o korištenju stana predniku tužiteljice (1970.) bilo je propisano da se stanarsko pravo stječe zakonitim useljenjem u stan na temelju ugovora o korištenju stana.

Stoga ugovor kojim je predniku tužiteljice dan na korištenje predmetni stan (koji nije nacionaliziran, nego je privatno vlasništvo) ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za zakonito useljenje u stan i on je ništav (ex tunc), budući je zaključen protivno prisilnim propisima. Posljedično tome, prednik tužiteljice nije niti imao pravo na otkup tog stana (u privatnom vlasništvu), jer se sukladno odredbama ZPS-a (čl. 1., čl. 4. st. 1.) mogao otkupiti odnosno prodati samo stan na kojem postoji stanarsko pravo.

Kako, dakle, ne postoje zakonske pretpostavke da bi majka tužiteljice stekla stanarsko pravo i da bi time bila onemogućena u otkupu stana po odredbama ZPS-a, to ne postoji niti uzročna veza između štetne radnje i štete (kao jedne od općih pretpostavki za naknadu štete), zbog čega nema pravne osnove za dosudu naknade štete tužiteljici (kao njezinoj zakonskoj nasljednici), kako to pravilno zaključuje drugostupanjski sud.

Slijedom rečenog, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo (čl. 154. st. 1. ZOO-a) kada je preinačenjem prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev, pa je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

Tuženici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 19. siječnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.