Rev-x-557/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 557/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSK E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice C. b. d.d. iz Z., zastupane po punomoćniku B. Z., odvjetniku iz Š., protiv tuženika M. Š. iz Z., zastupanog po punomoćniku R. P., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž- 2314/13-2 od 14. ožujka 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-866/03 od 27. lipnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2014.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljici 1.383.962,09 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 4. travnja 2002. do isplate i naknadom za prouzrokovani parnični trošak - dok je tužiteljici naloženo na ime nadoknade troškova postupka isplatiti tuženiku 34.575,00 kn. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužiteljice je da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i neproturječnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji proizlaze iz sadržaja zapisnika priloženih spisu, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navodi revidentice da je iz dokaza na koje se pozvala valjalo zaključiti da je tuženik potpisao mjenicu kao avalist i znao za njezino postojanje i nakon što je istupio iz poduzeća - kao što je znao i da je to poduzeće nastavilo s njom raditi i poslovati, odnosno da je trebalo prihvatiti odlučnim što tuženik nije ništa poduzimao da mjenicu stavi van snage - a da ona kao imatelj mjenice ovu nije zloupotrijebila i nije postupala na štetu tuženika, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu i primjeni materijalnog prava, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) - dok se povodom prigovora o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ne može suditi o postupovnim povredama, te navode ne može razmatrati ni ovaj sud u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga odbiti njezin zahtjev, nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik kao mjenični jamac isplati novčano potraživanje od 1.383.962,09 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Tužiteljica drži da joj utuženo potraživanje pripada prema mjeničnom jamstvu i mjenici izdanoj radi osiguranja naplate tražbine po Ugovorima o kreditu broj 437 od 13. listopada 1993. i broj 478 od 9. prosinca 1993., dok tuženik tvrdi da ga ti ugovori ne obvezuju obzirom da su sklopljeni nakon što je istupio iz društva korisnika kredita i da za iste nije izdao mjenicu - kojom se kao mjenični jamac obvezao samo za prvi podignuti kredit toga društva broj 289 od 9. ožujka 1993.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužiteljica kao kreditor sklopila s korisnikom kredita tvrtkom A. d.o.o. iz Z. (za ovaj slučaj relevantno) tri ugovora o kreditu na temelju kojih je toj tvrtki isplatila kredit: prvi, broj … od 9. ožujka 1993., a u kojemu je kao osiguranje naplate kredita ugovoreno davanje 4 akceptna naloga, mjenice i zaloga strojeva; drugi, broj … od 13. listopada 1993., a u kojemu je kao osiguranje naplate kredita ugovoreno davanje šest bjanko potpisanih akceptnih naloga, jedne vlastite bjanko potpisane mjenice s mjeničnim očitovanjem te hipoteke; treći, broj … od 9. prosinca 1993., a u kojemu je kao osiguranje naplate kredita ugovoreno davanje dva akceptna naloga, mjenice s mjeničnim očitovanjem te hipoteke,

- da je u vrijeme sklapanja prvog ugovora o kreditu tuženik bio jedan od suosnivača tvrtke A. d.o.o. iz Z. (s B. B., I. B. i N. Š.), ali je Ugovorom o diobi od 8. kolovoza 1993., a kojim su ugovorena prava i obveze suosnivača te tvrtke u diobi, tuženik istupio iz tvrtke kao suosnivač - uz suglasno utvrđenje (s drugim suosnivačima, koji su ostali daljnji vlasnici tvrtke) da s navedenim danom povlači svoj ulog u društvu od 62.880,00 DEM i prestaje biti suvlasnikom tvrtke (te da time prestaju i sve njegove obveze iz poslovanja tvrtke, što se „posebno odnosi na sva zaduženja, kazne i prekršaje te gubitke u njezinom poslovanju“),

- da je tvrtka A. d.o.o. iz Z. prethodno navedenim Ugovorom o diobi preuzela obvezu „u roku od 15 dana od dana potpisa ugovora obaviti skidanje hipotekarnog zapisa za kredite koje koristi kod poslovnih banaka i osiguranja, a koje se odnosi na obiteljsku stambenu zgradu u vlasništvu“ tuženika,

- da je (dopisom upućenim tvrtki A. od 2. kolovoza 1994.) tužiteljica otkazala navedene ugovore o kreditu broj … i …, i to zbog neispunjenja obveza dospjelih po tim ugovorima,

- da iz sadržaja prijeporne mjenice, na kojoj tužiteljica temelji svoje potraživanje, proizlazi da je izdana kao bjanko mjenica na kojoj je „kao trasant potpisan tuženik u svojstvu zakonskog zastupnika trasanta uz čiji potpis je otisnut i žig firme“, dok se na poleđini mjenice nalaze „potpisi tuženika te osobe imenom B.“, s time da je naknadno popunjena i ostalim podacima: „da je izdana 22. rujna 1994. na 1.383.962,09 kn, da je označena dospjelost s danom 8. travnja 2002., te da je kao remitent navedena tužiteljica“,

- da je prijepornu mjenicu tuženik potpisao samo radi osiguranja naplate (prvog) kredita broj … od 9. ožujka 1993. - a ne i „nekih budućih kredita“ (uz ostalo i jer se i Izjava o mjeničnom očitovanju od 8. ožujka 1993. - kada je i potpisana, a iz pisanog sadržaja koje proizlazi da tuženik potvrđuje da je vlastoručno potpisao predmetnu mjenicu u svrhu osiguranja naplate garancije prema ugovoru o kreditu broj …, može odnositi samo na taj prvi kredit broj … od 9. ožujka 1993. - a ne na ugovor o kreditu broj … i sklopljen tek 13. listopada 1993., a sve obzirom da je zahtjev za odobrenje kredita broj … podnesen tek 8. listopada 1993., a u tome mjeničnom očitovanju se i ne spominje treći Ugovor broj …, radi osiguranja naplate kojeg tužiteljica također vezuje istu mjenicu),

- da je od navedena tri kredita isplaćenih korisniku kredita, tužiteljici kao kreditoru vraćen samo kredit odobren po prvom ugovoru broj … od 9. ožujka 1993., a nisu joj vraćeni krediti po ugovoru broj … od 13. listopada 1993. i po ugovoru broj … od 9. prosinca 1993. Na temelju tih utvrđenja drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovno i odlučno pravno shvaćanje da tuženik, a jer nije bio mjenični jamac za prijeporne kredite po ugovorima broj … i … i nije prijepornu mjenicu potpisao radi osiguranja naplate kredita po tim ugovorima ili dao odobrenje da se ta mjenica koristi i za to osiguranje - pa se izdano mjenično očitovanje niti ne odnosi na mjenicu izdanu u svezi tih ugovora, nije u obvezi tužiteljici kao mjeničnom vjerovniku isplatiti utuženi iznos, i to u ispunjenju mjenične obveze - kao iznos duga koji joj nije isplaćen.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno. Predmet spora valja raspraviti primjenom Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94 - dalje: ZM-a), i to:

- odredbe čl. 109., prema kojoj: „Vlastita mjenica sadrži: 1) oznaku da je mjenica, unesena u sam slog isprave na jeziku na kome je ona sastavljena, 2) bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti, 3) oznaku dospjelosti, 4) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 5) ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti, 6) oznaku dana i mjesta gdje je vlastita mjenica izdana, 7) potpis onoga koji mjenicu izdaje (izdavatelj).“,

- odredaba čl. 111., prema kojima: „(stavak 1.) Na vlastitu mjenicu, ukoliko nisu u suprotnosti s njenom prirodom, primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o trasiranoj mjenici:“, i to, uz ostalo, i odredbe o dospjelosti (članak 32. do 36.), o plaćanju (članak 37. do 41.), ostale odredbe (članak 101. do 108.) - ali i (stavak 3.) o avalu (članak 29. do 31.), s time da „u slučaju predviđenom u članku 30. stavku 4. Zakona, ako se u avalu ne naznači za koga je dan, vrijedi da je dan za izdavatelja vlastite mjenice.“,

- odredbe čl. 16. stavak 2., prema kojoj: „Ako je mjenica koja je u vrijeme izdanja bila nepotpuna naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu; povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imatelju mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom.“,

- odredbe čl. 29. stavak 1., prema kojoj: „Isplata mjenice može se za cijelu mjeničnu svotu ili za izvjestan njen dio osigurati avalom (mjeničnim jamstvom).“,

- odredaba čl. 30., prema kojima: „(stavak 1.) Aval se daje na mjenici ili na alonžu i potpisuje ga avalista. (stavak 2.) Aval se izražava riječima per aval, kao jamac, kao poruk ili ma kojim drugim izrazom koji to isto znači. (stavak 3.) Za davanje avala dovoljan je potpis na licu mjenice, osim ako je u pitanju potpis trasata ili trasanta. (stavak 4.) Iz avala treba da se vidi za koga je dan. Ako se to ne vidi, vrijedi kao da je dan za trasanta.“,

- odredaba čl. 31., prema kojima: „(stavak 1.) Avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči. (stavak 2.) Njegova obveza vrijedi i onda ako je obveza za koju jamči ništava iz bilo kojeg drugog razloga, osim zbog formalnog nedostatka.“.

U ovome slučaju riječ je o mjeničnopravnom sporu za isplatu mjenične svote po vlastitoj mjenici izdanoj u smislu navedene odredbe čl. 109. ZM-a po izdavatelju mjenice A. d.o.o. iz Z. radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu koje je tužiteljica kao kreditor sklopila s izdavateljem mjenice kao korisnikom kredita: o sporu u kojemu valja odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice kao mjeničnog vjerovnika na isplatu prema tuženiku kao mjeničnom jamcu, i to primjenom navedenih odredaba ZM-a kao posebnog zakona (lex specialis) - koji isključuje primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), pa i onih odredaba koje uređuju pravni institut jamstva.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja - glede sadržaja prijeporne mjenice (s bezuvjetnim obećanjem izdavatelja da će se određena svota novca platiti i oznakom dospjelosti mjenične obveze), pravilno je pravno shvaćanje revidentice da prijeporna mjenica sadrži sve ono što vlastita mjenica treba sadržavati prema odredbi čl. 109. ZM-a i (time) da kao popunjena samo u svijetlu te odredbe nema „formalnih nedostataka“ koji bi joj oduzimali svojstvo i učinke mjenice.

Međutim, ovdje je riječ o nečemu drugom.

Tuženik nije niti isticao prigovor „formalnog nedostatka“ mjenice prema odredbi čl. 109. ZM-a: kroz prigovor da je mjenicu potpisao kao mjenični jamac samo radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu broj … od 9. ožujka 1993. (prvog i ujedno onog kojeg je korisnik kredita i izdavatelj mjenice ispunio: vratio je njime odobreni mu kredit) tuženik je u biti iznio prigovor da ista bianco mjenica nije popunjena u skladu s osnovnim poslom - već s drugim poslovima, onim u kojima nije sudjelovao i koji ga ne obvezuju - i za osiguranje ispunjenja kojih mjenicu nije potpisao kao mjenični jamac, a za što je tužiteljica kao imatelj mjenice mogla znati.

Taj prigovor (da mjenica nije popunjena u skladu s osnovnim poslom) nije vezan uz osnovni posao i na njegovu valjanost (pa niti uz pravilno shvaćanje da je mjenična obveza apstraktna obveza i odvojena od osnovnog posla) i može se u smislu odredbe čl. 16. st. 2. ZM-a uspješno isticati prema vjerovniku iz osnovnog posla: to stoga što i u mjeničnom pravu važi načelo savjesnosti i poštenja u ostvarivanju mjeničnih potraživanja, a prema tome načelu ugovorne stranke (ali i onaj koji „odgovara onako kako odgovara“ ugovorna stranka za koju jamči) dužne su ponašati se u skladu s obvezama koje čine bitne elemente ugovora - pa i u ostvarenju potraživanja iz toga ugovora zbog osiguranja kojeg je bianco mjenica izdana.

Bianco mjenica izdana radi osiguranja kredita popunjava se u skladu s međusobnim sporazumom vjerovnika i dužnika, a ako nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave, imatelj mjenice dužan je popuniti je u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla.

S prethodno navedenim u svezi, kako je u postupku i utvrđeno da je prijepornu mjenicu tuženik potpisao u ulozi mjeničnog jamca - ali samo radi osiguranja tražbine iz prvog ugovora o kreditu, odnosno (ovdje bitno) da ta bianco mjenica nije popunjena u skladu s tim osnovnim ugovorom u svezi kojeg je (radi osiguranja tražbine iz toga ugovora) jedino i potpisana po tuženiku kao mjeničnom jamcu i u skladu s kojim je trebala biti popunjena - jer je protivno sporazumu i (time) stvarnoj volji stranaka (a ne tako da ima „formalne nedostatke“ iz čl. 109. ZM-a) popunjena u skladu s prijepornim ugovorom o kreditu broj … od 13. listopada 1993. (dakle: čak i ne i s ugovorom broj … od 9. prosinca 1993.), i to sve iako je tuženik nije potpisao kao mjenični jamac radi osiguranja tražbine i iz tog ugovora o kreditu - a to se (činjenično) utvrđenje u revizijskom stupnju ne može preispitivati samo povodom prigovora o pogrešnoj primjeni materijalnog prava (ovdje jedinog određeno navedenog revizijskog razloga), tužiteljica na temelju takve mjenice ne može s uspjehom zahtijevati od tuženika kao mjeničnog jamca da joj isplati ono što se obvezao isplatiti joj korisnik kredita i ujedno dužnik iz pravnih poslova - za ispunjenje kojih tuženih nije jamčio, odnosno u konkretnom slučaju utuženi iznos kao (prema činjeničnom utvrđenju) dospjeli i nevraćeni iznos kredita.

Slijedom izloženog, zahtjev tužiteljice pravilno je odbijen kao neosnovan. Valja pritom imati na umu da tužiteljica (obzirom na odredbu čl. 10. st. 2. ZOO-a kojom je propisano: „Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka“) ne može s osnovom tvrditi da u stjecanju prijeporne mjenice i kao njezin imatelj nije postupila (iako se radilo o poslu iz njezine profesionalne djelatnosti) s velikom nepažnjom u odnosu na obvezivanje tuženika kao mjeničnog jamca, a sve budući da je već i iz mjeničnog očitovanja (Izjave o mjeničnom očitovanju od 8. ožujka 1993., a dane upravo u svezi prijeporne mjenice) mogla i morala zaključiti da se ta mjenica nikako nije mogla odnositi i na osiguranje tražbina iz ugovora o kreditu sklopljenih u listopadu i prosincu 1993., dakle tražbina (i ugovora) za koje se u vrijeme kada je očitovanje dano (i mjenica s tim očitovanjem po tuženiku potpisana) nije znalo niti da će nastati.

Stoga, a kako iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je podnesena, to je reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 16. rujna 2014.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v.r.