Rev-1260/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

B r oj: R e v 1260/1992-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš, kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Augusta Husinca, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja B. B. iz Z., koga zastupa punomoćnik mr. R. B. i D. J., odvjetnici iz Z., protiv tuženika K. B. iz Z., koga zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz Z., radi ispunjenja ugovora predaje nekretnine u posjed i izdavanja tabularne isprave, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 9. listopada 1990. br. Gž-6705/90 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama od 28. lipnja 1989. broj P-193/89, u sjednici održanoj 17. prosinca 1992.,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, obje nižestepene odluke - presuda Okružnog suda u Zagrebu od 9. listopada 1990. broj Gž-6705/90 i presuda Općinskog suda u Sesvetama od 28. lipnja 1989. broj P-193/89 ukidaju te predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se tuženika obveze da mu izda zemljišno-knjižnu ispravu sa ovjerenim potpisom podobnu za prijenos nekretnine ugostiteljskog lokala u prizemlju stambene zgrade u S., sa imena tuženika na ime tužitelja u zemljišnim knjigama, te da mu preda navedenu nekretninu u posjed; istom presudom tužitelj je obvezan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 5,514.980 tadašnjih dinara (sada 551 HRD).

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude tužitelj je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači te tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, odnosno podredno predlaže da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, dok se javni tužitelj nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja kojim traži, da se tuženika obveze na predaju u posjed ugostiteljskog lokala u prizemlju stambene zgrade u S., i izdavanja tabularne isprave radi zemljišnoknjižnog prijenosa te nekretnine sa imena tuženika na ime tužitelja.

Takav zahtjev tužitelj zasniva na ugovoru zaključenom sa tuženikom 12. kolovoza 1986. temeljem kojeg je tuženik spomenuti poslovni prostor - ugostiteljski lokal prodao tužitelju.

Niži sudovi su nakon provedenog postupka tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

Prvostepeni sud pošao je od utvrđenja, da je u pitanju dvostrani ugovor za koji vrijedi pravilo istovremenog ispunjenja po kojem ugovorna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu, ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obvezu pri čemu je našao da tužitelj do sada nije ispunio svoju obvezu "glede isplate preostalog dijela ugovorene kupovnine, pa prema tome ne može zahtijevati od protivne strane ispunjenje njezine ugovorne obveze u pogledu predaje prodane stvari u posjed tužitelju kao kupcu i u pogledu izdavanja tabularne isprave pri čemu prvostepeni sud nalazi da je tužitelj predmetni lokal koji mu je bio ranije već predan u posjed - dobrovoljno vratio tuženiku, ali posebno ne obrazlaže od kakvog je eventualno pravnog učinka na obveznopravni odnos stranaka takva okolnost. Drugostepeni sud nalazi, da iz činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom, a napose temeljem okolnosti da je tužitelj kupljenu stvar odnosno sporni lokal dobrovoljno vratio tuženiku - treba zaključiti da su time nastupile takve okolnosti na temelju kojih je tuženik kao vjerovnik bio ovlašten raskinuti ugovor o prodaji lokala budući da se iz opisanog držanja revidenta kao dužnika mora zaključiti, da on svoju obvezu neće izvršiti ni u naknadnom roku (čl. 127. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO, "NN" br. 53/91).

Ispitujući nižestepene presude u povodu istaknutih, revizijskih razloga kao i onih na koje revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti ovaj sud je našao da je u postupku pred nižim sudovima ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer je počinjena ona bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP, "NN" br. 53/91) na koju revident sadržajno upućuje, a ujedno prvostepeni sud je zbog svojeg pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi sve važne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu, pa je na taj način u prvostepenom postupku ostvaren i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 395. st. 2. ZPP).

Naime, kraj utvrđenja prvostepenog suda, da je revident tijekom postupka iskazao spremnost, da svoje obveze prema tuženiku iz zaključenog ugovora u pogledu isplate preostalog dijela kupovnine ispuni nije se moglo pozivom na odredbu čl. 122. ZOO odbiti tužbeni zahtjev povodom prigovora neispunjenja ugovora istaknutog po tuženiku, jer kraj iskazane spremnosti tužitelja u toku parnice glede ispunjenja njegove obveze pravilno primjenjujući citirane odredbe, ako na sudu druga strana (ovdje tuženik) istakne, da nije dužna ispuniti svoju obvezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obvezu kad i druga strana ispuni svoju (pravilo istovremenog ispunjenja sadržano u odredbi čl. 122. st. l. i 2. ZOO).

U dijelu u kojem su niži sudovi pošli od utvrđenja, da je ugovor raskinut, jer da iz držanja revidenta kao dužnika (jer je navodno dobrovoljno vratio kupljenu stvar tuženiku kao prodavaocu) proizlazi da on svoju obvezu neće izvršiti ni u naknadnom roku, pa vjerovnik (ovdje tuženik) može raskinuti ugovor bez ostavljanja naknadnog roka ža ispunjenje (čl. 127. ZOO) niži sudovi su pri utvrđivanju odlučnih okolnosti o tome tko je vratio predmetni lokal tuženiku i pod kojim uvjetima - počinili bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP koju ističe revizija, jer su razlozi koje su u pogledu utvrđenja te okolnosti iznijeli proturječni sadržaju zapisnika o iskazima danim o tome sadržanim u spisu predmeta.

Naime, niži sudovi ističu, da je tužitelj osobno predao lokal tuženiku iako je takvo utvrđenje nižih sudova u protivnosti ne samo sa iskazima saslušanih svjedoka (S. B., J. B.), te tužitelja već i sa iskazom tuženika saslušanog u svrhu dokazivanja koji je potvrdio, da mu nije tužitelj osobno vratio ključ od lokala već da je to učinila supruga revidenta, a okolnosti koje su niži sudovi utvrdili kao razlog u pogledu vraćanja lokala sa nejasne i nedovoljne i u vezi s njima niži sudovi se uopće ne osvrću na one tvrdnje revidenta u kojima ističe, da je lokal vraćen tuženiku od strane supruge revidenta bez njegove suglasnosti.

Stoga je ovaj sud našao,da su nižestepeni sudovi pri utvrđenju odlučnih okolnosti u vezi pitanja tko je i iz kojih razloga predao sporni lokal tuženiku počinili bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, zbog koje nije moguće ispitati, da li je materijalno pravo pravilno primijenjeno u postupku pa je stoga temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP kao i zbog ostvarenja revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz uvodno navedenih razloga pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti obje nižestepene odluke i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

U nastavku postupka prvostepeni sud će prvenstveno otkloniti počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP koju ističe revizija, pa će stoga biti dužan u obrazloženju svoje odluke navesti jasne i određene razloge u pogledu svih odlučnih činjenica napose onih u pogledu povrata spornog lokala tuženika. Kod toga će naročito raspraviti i ocijeniti tko je i iz kojih razloga vratio sporni lokal tuženiku, te da li je u vezi vraćanja lokala tuženiku revident izjavio tuženiku, da odustaje od kupnje lokala koju tvrdnju tuženika niži sudovi nisu u dosadašnjem postupku raspravili te će na temelju svih spomenutih okolnosti koje je potrebno raspraviti ocijeniti da li se iz ponašanja revidenta može zaključiti o postojanju njegove volje u pravcu raskida ugovora ili da revident neće ispuniti niti u naknadnom roku svoju ugovornu obvezu, pa će nakon što predmet raspravi u izloženom pravcu prvostepeni sud ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

U Zagrebu, 17. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš, v.r.